Pitanje: U Novogodišnjoj poruci za 1974. pomenuo si duboko zaranjanje unutra. Da li bi, molim te, mogao da kažeš nešto o tome?

Šri Činmoj: Kad zaronimo duboko unutra, obično se dese dve stvari: mi vidimo sve svoje dobre osobine i vidimo sve svoje loše osobine. U uobičajenim okolnostima, kad vidimo svoje loše osobine, osećamo se frustrirano. Osećamo da smo puni nesavršenosti i da smo na svim poljima slabi, nesigurni i beskorisni. Ali, kad zaronimo duboko unutra i vidimo gomilu tih nesavršenosti, ne osećamo se razočarano ni obeshrabreno. Zašto? Zato što istovremeno vidimo i svoju savršenost. Vidimo svoju ljubav prema Bogu, svoju ljubav prema čovečanstvu, svoj vapaj za Lepotom, Mirom, Svetlošću, Harmonijom, Blaženstvom. Onda je na nama da odaberemo ili nesavršenstvo ili savršenstvo. Kad odaberemo savršenstvo, osećamo u sebi ogromnu snagu. Osećamo da lako možemo da prevaziđemo nesavršenosti koje vidimo u sebi i oko sebe.

Ali, našem unutrašnjem putovanju nema kraja i mi možemo da zaronimo još dublje. Kad zaronimo duboko – veoma, veoma duboko – ne vidimo nikakvu nesavršenost ni u sebi ni u bilo kom drugom. Ono što zaista vidimo je da mi imamo neko iskustvo i da drugi imaju neko iskustvo. To iskustvo nije ni dobro ni loše. Ono što vi zovete lošim ja možda zovem dobrim, a neko drugi će možda reći da to nije ni dobro ni loše. Te razlike između dobrog i lošeg su u umu, koji je veoma ograničen. Ako zaronimo unutra samo malo, mi vidimo dobro i loše kao dve različite stvari. Međutim, ako odemo do najdubljeg, nema ničeg lošeg. Cela kreacija i sva iskustva su dobra.

Ako prihvatite neki put, kad zaronite duboko unutra osećate da je taj put sve. Ako imate Učitelja, kad ostajete duboko unutra, osećate da je taj Učitelj sve. Ako niste duboko unutra, osećaćete da je taj put veoma loš, da je Učitelj veoma loš, da su vaši prijatelji veoma loši i da su svi loši, čak i Bog. A takođe ćete osećati i da ste vi sami veoma loši. Ali, kad zaronite duboko unutra, čak i vaši takozvani neprijatelji će vam izgledati dobri, zato što ćete tada osećati da Bog ima neko iskustvo u njima i pomoću njih, na drugačiji način. Reći ćete: „Kakvo pravo imam da kritikujem moje neprijatelje? Na kraju krajeva, i oni su Božija deca“. Zato što ste duhovni, potrudićete se da osećate jedinstvo sa celim svetom. Kao običnom ljudskom biću, možda će vam biti teško da prihvatite da je neko, ko vam je neprijatelj, vaš. Ali, čim prihvatite duhovni život, Božiji život, kako možete imati neprijatelja? Imaćete samo prijatelje čiji su pogledi drugačiji od vaših.

Ako želim da sviram neki inustrument i moja desna ruka svira dobro, onda mi desna ruka postaje prijatelj. Ali, ako moja leva ruka ne može da svira dobro, da li ću reći da mi je leva ruka neprijatelj? Ne! Desna ruka ima sposobnost, pa svira. Zato sam veoma zadovoljan mojom desnom rukom. Moja leva ruka mi ne daje iste rezultate kao desna ruka. Ona nije u prilici da čini za mene ono što očekujem od mojih dragih i posvećenih prijatelja.

Ako vidim u unutrašnjem svetu da neko ne može nešto da uradi, odmah postanem jedno sa nesposobnošću te osobe. Ako je neko bespomoćan, beznadežan i beskoristan u spoljašnjem životu, ja postanem jedno sa nesposobnošću, slabošću i nesavršenošću te osobe. Ja znam da sam u unutrašnjem svetu prilično bezbedan. Tu ja imam sposobnost, tu imam savršenstvo, tu imam sve. Druga osoba to nema, ali pošto sam uspostavio jedinstvo sa njom, mogu da zaronim duboko unutra i odatle donesem Mir, Svetlost i Blaženstvo u izobilju i ulijem ih u nju. A kad te stvari ulijem u nju, vidim i osećam da ta osoba, koja prima moje unutrašnje blago, nije niko drugi već ja sam.

U ovom trenutku mi osećamo da je spoljašnji svet jedna stvar, a unutrašnji svet je nešto drugo. U unutrašnjem svetu osećamo sigurnost, smislenost i osećaj savršenstva. U spoljašnjem svetu osećamo da je sve haotično, sve je besmisleno, sve je beskorisno, sve je beznadežno. Što duže možemo da ostanemo u unutrašnjem svetu, koji je dublji svet, to nam lakše postaje da kontrolišemo svoj spoljašnji život. Mi vidimo da je spoljašnji svet produžetak našeg unutrašnjeg života. Kad jednom prihvatimo Mir i Svetlost kao sasvim svoje, mi osećamo da su taj Mir i ta Svetlost dovoljni da nas odnesu do našeg suđenog Cilja.

Zaroniti duboko unutra znači vapiti za savršenstvom spolja. Ja ronim duboko unutra radi savršenstva, harmonije, mira i blaženstva mog spoljašnjeg života. Spoljašnji život je moj, a i unutrašnji život je takođe moj. Ali, ako nemam seme, kako ću dobiti biljku i drvo? Seme i drvo moraju ići zajedno. Seme je unutrašnji život, a drvo je spoljašnji život. Ako danas posejem seme, za nekoliko meseci ću dobiti biljku, koja će postepeno izrasti u džinovsko banjan drvo. Bez semena, neće biti drveta. A opet, ako postoji samo seme a nema drveta, kako će svet ceniti sposobnost semena i kako će dobiti ikakvu dobrobit u obliku ploda? Krajnja sposobnost semena je plod i pomoću tog ploda mi zadovoljavamo svoje svakodnevne potrebe i glad. Ali, prva stvar je seme. Zato, hajde da zaronimo duboko unutra, u život semena, i hajde da izrastemo u život drveta i ploda. Kad seme unutrašnjeg života izraste u jako i stameno drvo spoljašnjeg života, spoljašnji svet i unutrašnji svet će se savršeno uskladiti.