Vrhunska dužnost

Šta je lepota? Lepota je jedinstvo konačnog i Beskonačnog. Lepota je izraz Beskrajne misli čoveka, konačnog. Lepota je čovekovo otelovljenje Boga, Beskonačnog. U materijalnom svetu, u fizičkom svetu, Bog otkriva Sebe pomoću lepote.

Lepota duše je neuporediva lepota u fizičkom svetu. Ta lepota nadahnjuje spoljašnji svet i ispunjava unutrašnji svet. Ta lepota nas sjedinjuje sa Bogom-Dušom, Svetlošću beskrajnom. Ta lepota nas sjedinjuje sa Božijim Telom, svemirom. Kad živimo u svetu težnje, dolazimo do uvida da su transcendentalna Dužnost i univerzalna Lepota savršeni izrazi jedne te iste stvarnosti.

Bog misli na Svoju Dužnost. Bog meditira na Svoju Dužnost. Čovek voli svoju platu. Čovek plače za svojom platom.

Dužnost obavljena bezuslovno čini Boga srećnim i to je ono što On čini u svakom trenutku. Plata koja se stalno zarađuje bez napora čini čovka srećnim i to je ono što on uvek očekuje i za šta živi.

U našoj ljudskoj dužnosti mi mislimo na čoveka u čoveku. U našoj ljudskoj dužnosti mi vidimo čoveka u čoveku. To će reći, mi volimo okove u neznanju.

Naša božanska dužnost je da meditiramo na Boga u čoveku. Naša božanska dužnost je da vidimo Boga u čoveku. To će reći, da volimo Božanstvenost u Besmrtnosti.

Ljudska dužnost započinje prinudom i veoma često se završava frustracijom i odbojnošću. Božanska dužnost počinje unutrašnjom neophodnošću, a završava se plimom ekstaze.

U našem svakodnevnom životu, dužnost je nešto neprijatno, zahtevno i obeshrabrujuće. Kad nas podsete na našu dužnost, mi gubimo svu svoju spontanu unutrašnju radost. Osećamo se jadno. Osećamo da smo mogli da svoju životnu energiju upotrebimo za nešto bolje.Dužnost je bolna, mučna i dosadna zato što je obavljamo našim egom, ponosom i taštinom. Dužnost je prijatna, ohrabrujuća i nadahnjujuća kad je obavljamo radi Boga. Potrebno nam je da promenimo svoj stav prema dužnosti. Ako radimo zarad Boga, dužnost ne postoji. To je sve radost, sve lepota. Svako delo bi trebalo da se izvrši i položi pred Božija Stopala. Dužnost radi Boga je vrhunska dužnost.

U našem netežećem životu mi obavljamo razne dužnosti i osećamo da je dužnost drugo ime za rintanje. Mi takođe osećamo da je dužnost nešto nametnuto, dok je plata najdragocenije zaovoljstvo. U našem životu težnje, dužnost je dobrovoljna. Ne, ona nikad nije obavezna. A plata je okrepljujuća radost nesebičnog služenja. U našem životu ostvarenja, dužnost je naš božanski ponos, a plata je naša veličanstvena, transcendentalna visina.

Mi nemamo prava da prihvatimo bilo koju drugu dužnost pre nego što se izborimo za sopstveno duhovno spasenje. Zar nam Bog nije poverio taj čudesni zadatak u samom trenutku našeg rođenja? Vrhunska dužnost je da neprekidno stremimo ostvarenju Boga. Vreme je kratko, ali je misija naše duše na zemlji uzvišena. Kako možemo da traćimo vreme?

Volite svoju porodicu mnogo. To je vaša velika dužnost. Volite čovečanstvo više. To je vaša još veća dužnost. Volite Boga najviše. To je vaša najveća dužnost, vrhunska dužnost.

Postoje dve stvari: jedna je pamćenje, druga je zaborav. Svi mi znamo da nam je dužnost da primimo svoju platu. Uistinu, to je naša dužnost. I mi je uvek pamtimo. Ali, postoji još jedna dužnost. Moramo da radimo. Tu dužnost zaboravljamo. Da bismo zaradili našu platu, moramo da radimo. To nekako uspevamo da zaboravimo. I u duhovnom životu postoji dužnost. Ta dužnost je da uživamo u plodovima ostvarenja Boga. Svi to znamo i gorimo od želje da obavimo tu dužnost. Ali, na nesreću, mi zaboravljamo onu drugu dužnost: meditaciju. Jedna dužnost je da uživamo u plodovima; druga dužnost je da steknemo te plodove. Ali, mi smo dovoljno lukavi da plačemo za plodovima ostvarenja daleko pre nego što smo se upustili u meditaciju. Bez meditacije nema ostvarenja. Bez meditacije, ostvarenje Boga nije ništa drugo do samoobmana.

Dužnost i plata, duhovno gledano, idu zajedno. One su kao glava i pismo istog duhovnog novčića. Dužnost je čovek-težnja, a nagrada je Bog Ostvarenje i Bog Oslobođenje. A opet, u toj plati je čovekovo večno putovanje, njegovo večno prevazilazeće putovanje: a u toj dužnosti je Bog, večno preobražavajuća, većno ispoljavajuća, večno ispunjujuća Stvarnost ovde na zemlji i tamo na Nebu.

U našem netežećem životu, pa čak i u našem životu težnje, mi vidimo da dužnost dolazi pre plate. Dužnost dolazi prva: potom sledi plata. U životu ostvarenja je obrnuto: najpre nagrada, potom dužnost. Kako? Kad Bog nekom ponudi Svoju transcendentalnu Visinu, Svoje najviše Prosvetljenje, to znači da mu je Bog već podario potpuno ostvarenje. Bog ga je prihvatio kao Svoj odabrani instrument. Sama činjenica da ga je Bog prihvatio kao Svoj odabrani instrument pokazuje da je taj već primio najvišu platu od Boga. Kasnije mu Bog kaže za dužnost: da voli čovečanstvo, da pomaže čovečanstvu, da služi božanstvenosti u čovečanstvu, da pokaže Boga večnu Samilost i ispolji Boga večnu Brižnost na zemlji, ovde i sada.