II — Služenje

Rad i služenje

Zašto radimo? Radimo da bismo izdržavali sebe, da bismo izdržavali svoje drage. Možda takođe radimo da bismo održali svoje telo u savršenom stanju. Ali, pravi aspirant drugačije gleda na rad. On vidi rad kao istinski blagoslov. Za njega, svaki težak i naizgled bolan posao predstavlja prerušeni blagoslov. Za njega je rad posvećeno služenje. On je otkrio istinu da će nuđenjem rezultata onoga što kaže, čini i misli biti u stanju da ostvari Boga. On radi zarad Boga. On živi radi Boga. On ostvaruje Božanstvenost radi Boga.

Sudbina je naša zgrada. Mi imamo moć da je izgradimo; mi imamo i moć da je srušimo. Vrhunski važno pitanje glasi: da li da srušimo tu zgradu, ili da izgradimo novu, ili da prepravimo postojeću? Ali, da bismo uradili bilo šta od ove tri stvari, moraćemo da radimo fizički, vitalno, mentalno, psihički i duhovno. Nije nam Bog bez razloga milostivo podario telo, vital, um, srce i dušu.

Svako ljudsko biće mora da nađe svoj posao, posao koji mu pomaže da raste u svojoj duši. Ništa u većoj meri ne ohrabruje, nadahnjuje i ispunjuje čoveka nago otkriće njegovog istinskog unutrašnjeg posla, a to je rad na samospoznaji. Karlajl je dodirnuo duboku istinu kada je rekao: „Blagosloven je onaj ko je našao svoj posao; neka ne traži druge blagoslove“.

Svaka duša je odabrani instrument Boga. Svaka duša ima da ispuni posebnu misiju ovde, na Zemlji. Svaka osoba mora da spozna i ispuni sebe, ne na svoj način, već na Božiji način. Bog, iz Svoje beskrajne Ljubavi i zbog Svoje samonametnute božanske Dužnosti daje svakom aspirantu ono što mu je potrebno. Istovremeno, Bog od aspiranta ne očekuje ni mrvicu više nego što ovaj može da ponudi. Veliki je bio ljudski glas koji je rekao: „Od svakoga prema njegovim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama“.

Ima jedna žalba zajednička za sva ljudske bića bez obzira na godine, kastu ili veru. Koja? „Nemam vremena“.Sa poetičnim uzdahom, oni govore svetu: „Tako mnogo toga ima da se učini, tako je malo učinjeno“. Ovde vreme deluje kao naš najveći neprijatelj. Vreme može da u nama izazove brigu, strah i frustraciju, jer radimo pomoću našeg ega i za taj ego. Uvek se odvija neprekidna bitka između neprimerenog intenziteta ega i nedokučivog i nemilosrdnog toka vremena. Ali, ako radimo pomoću naše duše i za tu dušu, vreme ne samo da nam pomaže, već se u svakom trenutku pojavljuje pred nama kao zlatna prilika; jer, naša duša nepogrešivo zna kako da zaroni u kosmički ritam večnog Vremena.

Istina, svako ljudsko biće je jedan instrument Boga, odabran da uradi određeni posao, da ispuni jednu božansku misiju ovde, na zemlji. Ali, niko ne bi trebalo da zamišlja, čak ni u svojim najsmelijim snovima, da je nezamenljiv. U svakom poslu, Bog nam daje neuporedivu priliku da uđemo u apsolutnu Beskonačnost Njegovog Srca. Ako ne iskoristimo tu stalnu priliku, Bog, Samilosni Otac, ne može a da ne kaže: „Spavaj, dete moje, spavaj. Ti si dete Mog večnog Strpljenja. Hteo sam da budeš Moja svepreobražavajuća Svetlost. Pošto to nećeš, Ja ću morati da boravim u tvojoj slepoj noći“.