Pitanje: Guru, uvek nam kažeš da naše duše imaju sposobnost da nas kazne i da će nas kazniti ako im ne ugodimo. Pitam se, ako naše duše imaju tako mnogo moći da mogu zapravo fizički da naškode našem telu, zašto izgleda da nemaju moć da nas inspirišu?

Šri Činmoj: One baš to rade već trideset godina! One to rade otkad ste došli na stazu. Ko vas je inspirisao da dođete i meditirate otkad ste na stazi, od samog tog dana? Deca će reći da su ih roditelji doveli. Ali, ko je inspirisao roditelje da dođu? Zar to nisu bile njihove duše? Ako deca kažu da su ih doveli roditelji, tada su roditelje dovele njihove duše. A opet, roditelji su dali inspiraciju svojoj deci.

Od onog dana kada te je tvoja duša dovela na stazu, ona te inspiriše, inspiriše, inspiriše – moli te! Duša ne samo da inspiriše – ona preklinje, preklinje, preklinje. Kada si u dobroj svesti, kada imaš dobru meditaciju, tada moraš da osetiš da te neko u tebi, neko biće u tebi preklinje: „Nastavi to da radiš, nastavi to da radiš“.

Radost koju stičeš tokom šest meseci meditacije, sasvim odjednom osetićeš na fankšnu ili kod kuće. Radošću koju primaš ti istovremeno hraniš svoju dušu i duša je tako ponosna. Duša će reći: „Ovo je ono što želim od tebe!“ To je stvarna poruka koju dobijaš. Niko to neće moći da porekne. Kada imaš veoma moćnu meditaciju, tog dana si ponovo rešen, odlučan da postaneš odličan učenik. Ti si rešen da pobediš nesigurnost, ljubomoru, inferiornost, superiornost ili bilo šta drugo što osećaš da je neinspirativno ili nebožansko. Sam taj dan, kada nemaš prepreke u svojoj meditaciji, taj dan je pobeda za tvoju dušu.

Istina je kad se kaže da duša ima sposobnost da kazni. Ali sama ova duša godinama – pet godina, deset godina ili petnaest godina – te je preklinjala. Ponekad je duša skoro svakog dana tokom jednog ili dva meseca pokušavala da te inspiriše. Ponekad duša može nedelju dve dana govoriti da je to beznadežan slučaj. Ali duša pokušava ponovo i ponovo i ponovo. Ima li učenika koji može da kaže da ga njegova duša nije inspirisala? A da ga duša nije inspirisala bar u izvesnoj meri, nijedan učenik ne bi ostao na stazi. Nijedan učenik ne bi ostao na stazi da ga duša nije inspirisala.

Duša daje inspiraciju, ali koliko telo, vital i um mogu da prihvate? Um je odlučan da ne prihvati inspiraciju. Um je uvek spreman da istinu vidi na svoj način. Um govori duši, srcu, Učitelju i čak i Bogu: „Ako se ovo ne uradi, ja ne idem dalje. Ako se ovo ne uradi za mene, ja se neću pomeriti.“ I šta Bog može da uradi? Um je postavio granicu pred dušu, pred Boga, pred Učitelja. On kaže: „Ako ne dobijem ovaj mango, neću ništa uraditi. Ako se to ne obavi na moj sopstveni način, neću se pomeriti ni pedalj“.

Duša ipak nastavlja, sa nadom da će jednog dana isti taj um reći: „Zašto to treba da se obavi na moj način? Neka bude na tvoj način, način duše“. Duša se nada da će jednog dana od uma čuti ovu poruku jer ona pokušava da ubedi um da krene božanskim putem, ka predanosti. Predanost Učitelju znači predanost duši na osnovu snage tvoje posvećenosti, tvoje ljubavi. Um je odlučan da se ne preda duši, ali se duša ipak nada, nada, nada.

A sa druge strane, duša vidi da se u prošlosti – pre pet, deset, petnaest ili trideset godina – um predao duši. Tada je um želeo da vidi svetlost na dušin način. Um je sada odlučan da ne primi svetlost, jer je um postao jači od bilo čega drugog. Um ima sopstvenu misao: „To mora da bude onako kako ja želim.“ Um je prestao da teži. Ranije je um tragao za svetlošću, za istinom, ali je sada postao tvrdoglav, apsolutno samovoljan. Um neće da sluša. Ponekad čak iako Bog stane pred njega, um ostaje tvrdoglav. Bog može da upotrebi svoju svemoćnu Snagu, ali će slomiti um; neće ga naterati na poslušnost. Um ne želi da sluša čak ni Boga – da ne govorimo o duši i Učitelju.

Kažem vam, ponekad me učenici uopšte ne slušaju. Ako duša, čak i Bog stane pred vas, vi možda nećete poslušati. Viša od Učitelja je vaša duša. Učitelj ne može biti viši od Boga, to je istina; ali Učitelj i Bog su jedno. A vi ne možete da kažete: „Ako moja duša dođe i stane pred mene i kaže mi nešto, onda ću poslušati.“ Ako ne možete da slušate vašeg Učitelja, da li ćete poslušati dušu?“

U drugu ruku, čim ugledate dušu, možda ćete reći: „Mislio sam da je moja duša mnogo lepša od ovoga! Da li je ovo moja duša?“ Duša može uzeti bilo koji oblik – u tome je problem! Duša može doći do vas kao prelepi cvet i doneti vam poruku da slušate svog Učitelja. Onda ćete reći: „Može li ovaj cvet biti moja duša?“ Ili duša može uzeti oblik balona. Kada vam ovaj balon kaže: „Slušaj svog Učitelja,“ reći ćete: „Ima li ovaj balon sposobnost da mi bilo šta kaže?“

Jedino duhovni Učitelj zna da je duša uzela oblik balona ili oblik cveta. Duša takođe može uzeti oblik najlepšeg deteta. Čim ugledate dete, možda ćete reći: „To je budalasto dete. Ono nema više znanja, mudrosti, sposobnosti od mene“. I tu je priča gotova! Duša kao malo dete ima beskrajno više lepote i više snage od uma; samo što je uzela ovaj oblik. A recimo da uzme ogroman oblik. Ona može imati Univerzalni Oblik. Ali čak i ako dođe kao lav ili slon i stane pred vas, ipak nećete poslušati. Reći ćete: „Kako da slušam ovo? Ako ne poslušam moju dušu, da li onda treba da verujem da će me moja duša progutati?"

Kada um ne želi da se preda, na koji god način da se duša približi je pogrešan. Pitajte bilo kog Učitelja! Duša može uzeti bilo koji oblik. Ako uzme oblik malog, lepog cveta, vi ćete ga ignorisati i reći: Ovo ne može biti moja duša. Moja duša mora da bude lepa, apsolutno čvrsta i snažna. Ja sam formirao ideju o svojoj duši“. Da, vaša duša može biti takva, a može biti i sasvim drugačija. Vaša duša može uzeti bilo kakav oblik. Kolko sam puta rekao da duša može uzeti bilo kakav oblik. Jedino na osnovu snage ostvarenja Boga odmah možete videti kada duša razgovara sa vama; a duša govori, duša govori. Duša može uzeti bilo koji oblik.

Kad govorimo o duši, kada smo počeli naš razgovor ovde, rekao sam: „Možeš li da sačekaš pet minuta?“ Zašto sam to rekao? U tom trenutku je duša jedne od mojih prvih učenica došla do mene. Duša je bila baš ovde, stajala je ispred tog zida, ispod neonske sijalice. Tražila je od mene, imala je emotivni ili vitalni zahtev, da joj odobrim najbržu brzinu. Sa njom smo počeli našu misiju. Ako želite da pričate o učenici-pioniru, nema nikog drugog sem te gospođe. Ona mi je bila draža od najdražih. A zatim se pojavila nesigurnost, ne nečistota. Nesigurnost je došla i ona je sama uzela „odmor“ od naše staze dugi niz godina. I konačno se vratila. Tada je bila stara i priča je bila gotova; otišla je na drugi svet.

Zahvaljujući toj učenici počela je moja misija. Ona je bila ta koja to razotkrila – niko drugi. Njena duša je bila uzela oblik jelena dok je stajala ovde. Od mene je želela brzinu jelena; molila me je da joj pomognem da trči najbrže. Ja sada pričam sa vama i takođe trljam nos. Vi mislite da ja samo trljam nos. Ali ja se koncentrišem jer je tako jasno vidim. Ona je uzela oblik jelena. Želi da trči najbrže, kao jelen.

Da nisam znao da je to duša te učenice rekao bih: „To je sve moja mentalna halucinacja. Ja ovde vidim jelena; to je moja mentalna halucinacija“. Čak iako su moje ljudske oči otvorene, vidim istu stvar koju vidim i trećim okom. I opet kažem da duša može uzeti bilo koji oblik. Možda će mi neko reći: „Apsolutno nisi u pravu. Ona nije uzela oblik jelena“. Ja ću reći: „Pa dobro, budi zadovoljan. Ali ja sam zadovoljan, jer znam da je ona uzela oblik jelena“.

Na sreću ili nesreću, svaka duša ima sopstvenu božanstvenost. Uobičajeni oblik duše je najlepše dete – naj, naj, najlepše dete. Može imati tri, može imati pet, može imati deset godina; to zavisi od duše.

Postoji još nešto o čemu je govorila Majka Šri Aurobindo Ašrama. To se zove psihičko biće. Apsolutna je istina da ono postoji. To psihičko biće je još jedan naš deo. Psihičko biće je beba. Duša može biti mlada ili zrela, zrelija, najzrelija. Ali psihičko biće o kome su Majka i Šri Aurobindo govorili, zauvek ostaje kao dete od dve ili tri godine. Ono ne odrasta. Uvek će plakati ili će se smešiti, a onda će doći otac ili majka. Zbog njega pomislim na mog psa Čelu. Kako bih voleo da Čela nikada ne ostari! Kada skače, može da mi skoči čak na rame. Ranije je mogao da mi skoči do struka, ali mi sada skače na rame. Poslednjih četiri ili pet dana, bojao sam se da ne polomi noge, jer skače tako visoko. Ali, istovremeno se i radujem jer ima toliko snage da mi skoči čak na rame.

Sada se vraćam na temu. Psihičko biće ostaje uvek isto. Duša ima svoju sopstvenu zrelost i božanstvenost. Božji predstavnik je duša ili duhovni Učitelj. Hajde da ne govorimo o duhovnom Učitelju; Božji direktni predstavnik je duša. A i duša ima predstavnika. On se zove psihičko biće. Ako želite da vidite psihičko biće, tada će psihičko biće uvek imati jedan isti oblik: najlepše dete. Psihičko biće neće uzimati oblik cveta, ptice, jelena ili slona. Ne, imaće stalan obilk. To je najlepše, naj, naj, najlepše dete.

Kada sam došao u ašram Šri Aurobinda, bio je mart. U maju ili junu, ili je možda bio juli, po prvi put sam video moje psihičko biće. Nikada nisam mogao ni da zamislim da dete može da bude toliko lepo! A onda, kada ostvarite Najviše, možete reći da je psihičko biće detinjasto, u tom smislu, da uvek misli da će mu otac i majka uvek sve dati ako ono plače. Oni moraju da mu daju ono što želi. Ako plače, majka će mu dati mleka, a otac će mu dati slatkiš.