Doživljava li duša usamljenost? Ako je tako, kako se to razlikuje od površne potrebe da se družimo sa drugima, bez obzira da li nam se oni dopadaju, samo da bismo imali sa kime da popričamo?

Duša doživljava usamljenost jedino kad telo, vital, um i srce, koji bi trebalo da sarađuju sa njom u ispunjenju njene božanske misije na zemlji ne sarađuju. Ona je tada usamljena. Ali, ona ne postupa kao ljudska bića. Ona ne traći svoje vreme, kao čovek koje oseća da će njegov osećaj usamljenosti nestati ako popriča sa nekim. Duša, u svojoj usamljenosti, teži krajnje intenzivno da odozgo donese Mir, Svetlost i Moć u fizički, vitalni i mentalni nivo, kako bi čitavo biće moglo da sarađuje sa njom da bi ispunilo Božansko. Kada se na taj način odozgo spuste Mir, Svetlost i Blaženstvo, čovek postaje svestan svog unutrašnjeg života i istinske sreće. Sa Mirom, Svetlošću i Blaženstvom silazi i viša svest. Sa tom višom svešću, čovek će prirodno ispuniti potrebu duše.
Sri Chinmoy, Joga i duhovni život. Putovanje duše Indije , Tower Publications, Inc., New York, 1971