Plima Samilosti srca

Gambirananda je bio ćutljiv čovek. Ponekad su ga ljudi pogrešno shvatali, misleći da je ravnodušan prema svetu, jer je skrivao svoje srce samilosti. Međutim, kada je potreba to zahtevala, pomagao je ljudima, lečio ih i bezrezervno i bezuslovno prosvetljavao.

Gambirananda je voleo životinje – i divlje životnje i pitome kućne ljubimce. Divlje životinje su čak šetale među Učiteljevim pomagačima. Te životinje su veoma volele Gambiranandu, a on im je pružao veliku naklonost i ljubav.

Jedne noći je jednog od učenika, koji je spavao pored Učiteljeve sobe, probudila neka buka iz te sobe. On je tiho otvorio vrata Učiteljeve sobe i video je da Učitelj komadićima hleba hrani nekoliko miševa. Hranio ih je hlebom sa puno nežnosti.

Kada je Gambirananda ugledao učenika, malo mu je bilo neprijatno što ga je učenik video kako u to doba hrani miševe, ali je učenik bio veoma ganut. Učitelj je spolja vrlo često pokazivao ogromnu ravnodušnost prema tragaocima, ali učenik je tada video da je njegovo samilosno srce plakalo čak i za jadnim malim miševima.

Komentar: Gotovo je nemoguće dokučiti visinu samilosti i svetlost pravednosti duhovnog Učitelja. Njegovoj svetlost pravednosti dive se i obožavaju je hrabri. Njegovu visinu samilosti vole i obožavaju beznadežni i bespomoćni. Ali, njegova visina samilosti i svetlost pravednosti zajednički pripremaju tragaoca za sveobuhvatno razumevanje Boga Vrhunskog Tvorca, i Boga, ispoljene Tvorevine.