Poniznost

Bog je svemogući, sveznajući i sveprisutan. Zašto? Samo zato što je sav Poniznost. Po Božjoj sveprožimajućoj Poniznosti znamo da On jeste Bog. Bog je beskrajno veći od bilo koga. On je beskonačno viši od nas u svakom pogledu. Zašto je Bog sa nama, u nama i za nas, koji smo beskrajno niži od Njega? Mi živimo duhovnim životom. Šta osećamo kada meditiramo? Osećamo Njegovo prisustvo unutar svoga srca. Zašto bi On koji je Beskonačan, koji boravi u beskrajnoj Svesti, boravio unutar neznatnih stvorenja poput nas, unutar naših malenih srca? Mi smo potpuno konačni. On drži Svoju beskonačnu Svest u našem duhovnom srcu, koje je, prema Upanišadama, veličine palca. Tu, u tom najmanjem mogućem ćošku, boravi Beskonačno. Zašto? Zbog Njegove brige za nas i Njegove Poniznosti; zbog Njegovog osećaja jedinstva sa nama. Sa duhovne tačke gledišta, Bog postaje potpuno jedno sa nama pomoću Svog poniznog stava. On zna šta je za nas i za Njega najbolje. Zato je prihvatio takav život Poniznosti.

Možemo da se upustimo u duhovni život ako osećamo da je Bog Delatelj i da je Bog Delovanje. U Bhagavad Giti, Gospod Krišna kaže Arđuni: „Postani puki instrument“. U ovom trenutku, kad činimo nešto značajno, mi smo preplavljeni ponosom. Proglašavamo: Ja sam to uradio, ja sam to uradio!“ To naše postignuće nas čini nepodnošljivo ponosnim jer niko ne može ni da nam priđe. Međutim, onda kada uvidimo da ni za šta nismo sposobni, već da je Bog u nama Taj koji sve čini, poniznost ulazi u nas. Ako osećamo da ne činimo ništa mi sami, onda se naš osećaj uobraženosti automatski smanjuje. Mi ne činimo ništa; sve je urađeno pomoću Boga u nama. Ako zauzmemo ponizan stav, ako smo zaista ponizni, ako se kupamo u suncu istinske poniznosti, tada Milost Svevišnjeg može da dela i mi punom brzinom možemo da trčimo ka svom Cilju.

Trebalo bi da osećamo da se zbog Svoje beskrajne Samilosti Bog služi nama: nismo nezamenjljivi. Može da se služi nama danas, a sutra može da nas odbaci. Svetu jesmo potrebni, ali bi istovremeno trebalo da osećamo i da svet može da postoji i bez nas. Veoma često ljudi misli da su potrebni svetu, potrebni svojim prijateljima, porodici, i svoj rodbini. Ne! Svima njima treba Bog. I, ako Bog želi, može da se njima služi. Što više odgovornosti prenesemo na Boga, to ćemo pre postati jedno sa Njim. To možemo da uradimo i kao pojedinci i kao članovi društva. Ako svoju odgovornost prenesemo na Boga i postanemo samo instrumenti, onda automatski postajemo jedno sa Bogom i sa drugim ljudskim bićima. Tada se naša uobraženost smanji.

Drvo je ponizno od korena pa sve do vrha. Kada se poistovetimo sa drvetom, postajemo ponizni. Drvo štiti ljude od kiše i jakog sunca. Kada nosi mnogo plodova, povija se naniže sa tim voćem i nudi ga celom svetu. Tada je drvo posednik blaga u obliku svog voća; svemoćno je. Kada drvo dođe u posed tog bogatstva, želi da ga ponudi čovečanstvu, pa se povija naniže; spremno je da ponudi svoje postignuće sa najvećom poniznošću. Zašto? Zato što drvo oseća da će drugi imati koristi ukoliko ono povije svoje grane. Kada drvo nosi plodove, postaje savršeni sluga da nahrani čovečanstvo. Drvo bi moglo da bude veoma ponosito, veoma uobraženo; moglo bi da podigne svoje grane još više, zato što je postiglo nešto veliko. Kada bi bile bez lišća, bez ploda, njegove grane bi uvek ostale prave, suve i podignute, možemo reći, ohole. Ali ne! Drvo ima mnogo plodova i cvetova; ima dobre osobine i hoće da ove božanske blagoslove ponudi čovečanstvu.

Slično tome, kada duhovni Učitelji postignu svoje ostvarenje, oni silaze da služe čovečanstvu. Kada dobiju najvišu Svetlost, oni silaze u zemaljsku svest da bi nekako pomogli dušama koje teže. Što više se popnemo, to niže možemo da siđemo sa svojom samilošću za čovečanstvo i to će lakše biti ljudima da ostvare Najviše. Kada imamo tu vrstu unutrašnje poniznosti, postaćemo jedno sa Svevišnjim i Njegovom celokupnom Tvorevinom.

Božanska poniznost je često pogrešno shvaćena i protumačena. Želim da kažem da neko može biti ponizan jedino kada je zaista duhovan. Ljudi greše kad misle da duhovni Učitelji nemaju poniznosti. Imaju je. Da nemaju poniznosti, nijedan duhovni Učitelj ne bi ušao u blato neznanja i vezanost sveta. Oni su se oslobodili vezanosti. Mogu lako da ostanu u Svetlu Savršenstva, u beskonačnom Ushićenju i Blaženstvu; ali oni svesno i namerno ulaze u svest zemlje. Oni koriste Svetlost Svevišnjeg kada ulaze u ljudska bića koja ne teže ili teže.

Ponekad, duhovni Učitelji koriste božanski autoritet. Božanski autoritet ne treba da mešati sa agresivnošću, uobraženošću, ponosom ili taštinom. Božanski autoritet dolazi direktno od Svevišnjeg kada duhovni Učitelj sprovodi Njegovu Volju. Svevišnji kaže: „Učini to“, i duhovni Učitelj prosleđuje poruku određenoj osobi. On samo sprovodi Božiju Volju. Duhovni Učitelj pokušava da unese istu snagu koju Svevišnji koristi u svaku reč. To nije ponos ili taština; to je samo Učiteljev način da izrazi Istinu ili Stvarnost dok objavljuje Naredbu Svevišnjeg.

Kako da postanemo ponizni? Možemo postati ponizni ako znamo tajnu poistovećenja. Pogledajte u Majku Zemlju koja nas svakodnevno štiti, hrani i pruža nam sklonište. Koliko je mnogo loših stvari urađeno Majci Zemlji! A opet, ona je sveopraštajuća. Opraštanje je sama poniznost. Pravo ispred nas možemo da vidimo poniznost u parčetu travnjaka. Kada gledamo travu našim ljudskim očima, imamo osećaj da je nevažna. Svako može da stane na nju. Ali, kad je vidimo svojim unutrašnjim okom, osećamo kako je velika. Rano ujutro, kada na travi vidimo rosu, kažemo: „Kako je lepa!“ A posle samo nekoliko sati gazićemo po njoj; ipak ona se nikada ne žali i ne buni. Kada posedujemo unutrašnju sposobnost da se divimo travi, kažemo, „Kako je ponizna i nesebična!“ Kada se poistovetimo sa travom vidimo da ona ima ogromno srce. Svesno ili nesvesno, od trave dobijamo osećaj poniznosti.

Kada zaista imamo šta da ponudimo i kada to želimo da ponudimo sa posvećenošću, poniznost automatski izlazi na površinu. Imamo Božje Blagoslove i upravo zato imamo i neke dobre osobine. Kad neko nema šta da ponudi, kažemo: „Naravno da taj treba da bude ponizan“. Ali nije tako. Sama činjenica da taj nema ništa, da nema nijednu dobru osobinu, znači da je za njega nemoguće da razvije poniznost. Ako nema uobičajenih dobrih osobina, kako može imati najbolju, najdragoceniju osobinu među svim božanskim osobinama – poniznost? Kada je neko zaista dobar, od njega nešto možemo i da očekujemo. Ako ima neke dobre osobine, može da stekne još dobrih osobina.

Prvo treba da pokušamo da razvijemo više božanskih osobina. Od jedne dobre osobine dobijamo još dve ili tri dobre osobine. Moramo da pridamo više važnosti božanskim kvalitetima nego onim nebožanskim. Postepeno, božanske osobine će da pobede nebožanske osobine u nama, kao što su to na primer oholost i tvrdoglavost. I što više božanskih osobina razvijemo unutar sebe, to ćemo pre imati najbolju, apsolutno najsuštinskiju osobinu, poniznost.

Dok stalno nešto postižemo, ne smemo da zaboravimo da treba da budemo ponizni da bismo bili od veće koristi čovečanatvu. Ali najpre treba da znamo da ako hoćemo da postanemo ponizni, to je samo zato što želimo da postanemo srećni. A postajemo stinski srećni u davanju sebe. Prava poniznost je širenje naše svesti i našeg služenja. Hajde da uvek nastojimo da razvijemo unutar sebe ove dobre osobine, pa će poniznost sigurno doći.

Pomoću Svoje beskonačne Svetlosti, Bog je postao jedno sa ograničenim i nevažnim stvorenjima kao što smo mi. Beskonačno je ušlo u nas. Od Boga učimo kako Beskonačno može da pokaže svoje osećanje jedinstva poistovećujući Sebe sa nečim nižim, nečim ograničenim. Slično tome, jedna osoba primećuje da je Bog u njoj. To obično ljudsko biće vidi da je superiornije od nekog drugog, samo za pedalj, ili samo na sekundu. A opet, to drugo beznačajno stvorenje je više od nekog drugog koji je malo inferiorniji od njega. Ovi ljudi bi trebalo da shvate da oni takođe mogu da budu ponizni prema onima koji su u odnosu na njih inferiorni. Što se više poistovetimo sa onima koji su donekle nerazvijeni ili nesposobni, koji nisu u istom povlašćenom položaju kao mi, to ćemo pre pomoći čovečanstvu da dostigne Najviše.

Postoji lažna i istinska poniznost. Lažna poniznost je ona koju rob pokazuje prema svom gospodaru. Poniznost ne dolazi iz njegovog srca. Rob zna da će ga, ukoliko se slepo ne pokorava svom gospodaru, ako ne pokazuje tu vrsti spoljašnje poniznosti, gospodar kazniti. I zato je veoma ponizan. Gospodar zna da je rob nije iskren, ali ga uprkos tome drži kod sebe, jer on obavlja posao. Da li su sve gazde budale, kada vide da njihovi zaposleni i podređeni pokazuju prema njima lažnu poniznost? Ne. Neki šefovi vole lažnu poniznost i laskanje. Naravno, laskanje je samo po sebi potpuno lažno. Kada od drugih tražimo uvažavanje, ne dobijamo priznanje, već laskanje. Ljudi su zadovoljni kada im se laska. Kada primete lažnu poniznost, kažu: „Bolje išta nego ništa. Ova je osoba ponizna prema meni dok me ostali preziru; ne obraćaju nikakvu pažnju na mene“. Takva vrsta osobe je zadovoljna lažnom poniznošću.

Ali kada je šef Bog a podređeni čovek, Bog nam ne daje otkaz; i mi ne možemo da laskamo Bogu. Bog ima beskonačno strpljenje. Ako smo tvrdoglavi, ako smo arogantni, Bog kaže: „Dobro, neka prvo svane nešto svetlosti u njima, pa će jednog dana shvatiti šta predstavlja poniznost, šta predstavlja osećanje jedinstva“.

Kada meditiramo, prva stvar koju treba da znamo je da li smo ponizni u svom unutrašnjem duhovnom životu i svom spoljašnjem životu. Onaj ko ima kompleks inferiornosti nikada ne može da istinski bude ponizan, već jedino može da ima lažnu skromnost ili poniznost. Njegovo srce iznutra gori od ljubomore i on sve vreme razmišlja o tome kako da postane jednak onome ko je iznad njega i onda da ga prestigne, ili kako da potceni ili umanji njegove dobre osobine. Veoma je retko da onaj koji je inferioran iskazuje pravu poniznost prema višem od sebe. U običnom životu ni čovek koji je na višem položaju nema poniznosti: uvek je naduven od ponosa. On je jači i ispunjen sa više moći. Međutim, onaj koji je istinski duhovno moćan ponizan je zato što zna da su i oni koji su na nižem položaju od njega takođe deo njega samog.

Čovek nikad ne može da postane ponizan uz pomoć spoljašnjih sredstava, pomoću lepog ponašanja, uljudnosti. Poniznost dolazi direktno iz Svetlosti duše. Kada je svetlost duše izražena na duševan način, kroz fizičko biće, zahvaljujući apsplutnom jedinstvu sa svim ljudskim bićima, to je božanska poniznost. U ljudsko biće ništa ne može da uđe tako tiho i u isto vreme tako ubedljivo kao što to može poniznost.

Sa unutrašnje, psihičke tačke gledišta, istinska poniznost i istinska snaga idu skupa. Kada neko ima istinsku poniznost, može da ima i snagu duše. Istovremeno, prava poniznost dolazi direktno iz duše i jeste, u stvari, snaga duše. Sa duhovne tačke gledišta, ono što na Nebu zovemo 'poniznost', na zemlji zovemo 'snaga'. Kada snaga duše želi da se ispolji u čovečanstvu, to čini pomoću poniznosti. Ako bi se koristila neka druga moć, ljudi ne bi prihvatili ponuđenu Moć Svetlosti ili Ushićenja ili Mira. Međutim, prihvatiće nešto što im je dato sa krajnjom poniznošću. Zato je duši veoma lako da u ljude ubaci poniznost.

Kada neko zaista poseduje Mir, Svetlost i Blaženstvo, on postaje ponizan. On se onda spušta među one koji su niži od njega, među one koji takođe žele da se uzdignu i postignu najviše. Kada neko viši želi da uđe u nekog nižeg koji je tek pošeo da teži, uvek je bolje da to uradi posredstvom poniznosti. Mi koristimo poniznost kada želimo da uđemo u životnu snagu ili u telesno težećih ljudskih bića. Koristimo snagu duše kada vidimo da je neko već probuđen i želi da bude poguran napred. Kada neko teži i napravio je korak napred u duhovnom životu, ako je njegov unutrašnji poriv zaista snažan, tada možemo da koristimo snagu duše. Koristimo snagu duše jedino kada se bavimo naprednim aspirantima koji mogu da prime Svetlost i Moć kada te sile uđu u njih. Tako na različitim nivoima koristimo duševnu poniznost ili duševnu snagu, iako su one jedno.

Sa duhovne tačke gledišta, istinsko dostojanstvo prebiva u božanskoj poniznosti. Ljudsko dostojanstvo, ako nije pročišćeno, u celosti je uobraženost, ego i taština. Upravo zahvaljujući lažnom ljudskom dostojanstvu mi delimo sebe od sveta. Međutim, kada posedujemo božansko dostojanstvo, kažemo: „Ja sam Božje dete. Ja sam u svemu i sa svim; treba da budem u patnji sveta i u blaženstvu sveta“. Tada nikada ne možemo da se odvojimo od sveta ili stvarnosti.

Potrebno je da znamo svrhu svakog svog rada. Ako neko pere sudove, obični ljudi će odmah da kažu: „O, on obavlja tako bedan posao, tako beznačajan rad!“ Ali ja kažem, ne. To je najbolji posao ako ga obavljamo duševno. Gospod Krišna je prao stopala kraljeva, imperatora, najvažnijih ljudi, a on sam je bio proglašen kao najveći među njima – inkarnacija Boga. Kada radimo ili kažemo nešto sa čistom poniznošću, u tome leži naše božansko dostojanstvo. Ljudsko dostojanstvo nas odvaja od božanskog dostojanstva.

Poniznost ne znači da ćemo uvek biti tihi i stidljivi, dok u sebi kritikujemo tuđe pogrešne poteze i prosuđivanje. Poniznost je istinsko unutrašnje bogatstvo koje nas svesno ujedinjuje sa Bogom. Kada iskazujemo poniznost prema Bogu, On oseća da zaista imamo nešto unutrašnje mudrosti.

Kada meditiramo ovde u našem Centru, prvo treba da se okupamo u moru poniznosti. Inače nećemo dobiti beskonačni Mir i Ushićenje. Duhovna Milost je kao pljusak kiše. Ako naša unutrašnja vrata držimo zatvorena, ništa ne dobijamo. Hajde da otvorimo ta naša unutrašnja vrata ključem poniznosti.

Kada meditiramo kod kuće, molim vas, hajde da osećamo da smo celi srce. Mi smo Božja deca, a Božja deca su oni koji su istinski ponizni u unutrašnjem životu kao što su to i u spoljašnjem životu.

Bog nam je zaista potreban. Hajde da stupimo na prve dve stepenice lestvica duhovnog napretka: jednostavnost i iskrenost. Te osobine bi trebalo da se kupaju u moru poniznosti. Svevišnji je beskonačan. Njega možemo da smatramo dragocenim. Njega možemo da posedujemo, otelotvorimo, otkrijemo i ispoljimo sa duševnom poniznošću. Kada razgovaramo sa našom duhovnom braćom i sestrama, treba da pričamo sa krajnjim poniznošću. Ta poniznost je odmah prihvaćena od strane Svevišnjeg u u našoj braći i sestrama. Hajde da budemo ponizni prema svakom. Želimo da Svevišnji bude ponosan na svako od Njegove dece, svake sekunde. U duhovnom životu poniznost je ključ koji otvara vrata Beskonačnosti.