Samilost

Postoje dve vrste samilosti: jedna se zove ljudska samilost, a duga božanska Samilost. U ljudskoj samilosti često primećujemo dosta nebožanskih stvari. Primećujemo isticanje nečijih lažnih sposobnosti. To jest, dok iskazuju samilost, neki ljudi namerno i svesno precenjuju svoja stvarna unutrašnja osećanje prema nekom drugom. Svako priča kako je on samilostan, ali postoji velika obmana u njegovoj samilosti. Ono što nudi nekome u nevolji u stvari nije samilost, već precenjen sud o samom sebi.

Kad se radi o samilosti, čovek često sebe obmanjuje. Kaže da saoseća sa tim i tim. Ali tu postoji oblik unutrašnje slabosti u njemu, koji ne dozvoljava ili njemu ili žrtvi da se otvore prema Svetlosti. Kako može ljudsko biće, ukoliko nema obilnu unutrašnju svetlost, da izrazi samilost prema onom koji pati? Slep čovek ne može da pokaže svetlost drugom slepom čoveka.

Ali, opet, unutar jednog ljudskog bića može i mora da postoji božanska Samilost. Ova božanska Samilost je spontano Blaženstvo. U njemu nema osećanja podvojenosti, nema osećanja da je neko viši ili niži od drugog. Ne! To je osećanje jedinstva. Blaženstvo ujedinjuje nas sa onim koji pati i kome nameravamo da pomognemo.

Kada god aspirant kaže da nudi samilost svojoj sabraći, treba da zna da li je zaista Blaženstvo ono što im on daje ili je to nešto drugo. Ako ima osećaj da je superioran, da ima nešto neobično, nešto izuzetno da ponudi, greši. On treba da ima osećaj da je to što on nudi Blaženstvo. On ima to Blaženstvo, a ima ga i ta druga osoba. Međutim, trenutno, Blaženstvo te druge osobe ne funkcioniše, dok njegovo jeste u funkciji.

Hajde da od sada pokušamo da osećamo da božanska Samilost pretstavlja božansko Blaženstvo, a da je ljudska samilost često podmukla i puna samoobmane. Hajde da pokušamo da u svom životu koristimo samo božansku Samilost.