18. Pitanje: Da li ambiciozna priroda pomaže čoveku da načini brži napredak?

Šri Činmoj: U duhovnom životu, ambicija je opasna stvar. Ambicija sama po sebi je krah. Ako nemaš ambiciju u običnom životu, onda si poput ovce; nećeš načiniti nikakav napredak. Ali jednom kad prihvatiš duhovni život, tvoja težnja je sama po sebi kao najbrži jelen. Ako želiš da dosegneš cilj u nekom određenom času ili nekog posebnog datuma zbog tvoje ambiciozne prirode, onda praviš ogromnu grešku.

Ambicija je u vitalu; težnja je u srcu. Kad postoji ambicija tu je uvek nesrećni takmičarski duh. Ti si ambiciozan zato što želiš da nadmašiš nekoga; želiš da postigneš nešto što ostali nisu postigli. Kada postoji ambicija postoji velika opasnost da nećeš ići ka tvom stvarnom cilju. Ambicija želi da te dovede do odredišta koje možda nije tvoje stvarno odredište već odredište nekog drugog. Pošto je pesma ambicije pesma superiornosti u odnosu na druge, svesno ili nesvesno vodi nas do nekog drugog cilja. Ali kad težiš, ti ne težiš samo zato što drugi teže ili zbog toga što želiš da ih nadmašiš u težnji. Ne! Ovde nema takmičarskog duha. To je tvoja sopstvena unutrašnja apsolutna potreba koju ispunjavaš. Težiš zato što osećaš da je tvoja obavezujuća dužnost da dosegneš tvoj suđeni cilj, tako da možeš najvše da služiš apsolutnom Svevišnjem. Tvoja težnja vodi te k Bogu tako da možeš da spoznaš Njega, otkriješ Njega i ispoljiš Ga. Bez spoznaje Njega, otkrovenja Njega i ispoljavanja Njega, ne dobijaš nikakvo osećanje zadovoljstva.

Ako ne sledite duhovni život, onda će vam ambicija pomoći da načinite napredak. Ako ste ambiciozni, nećete spavati dvadeset sati od dvadeset četiri. Pobedićete lenjost i suočićete se sa udarcima života tako da možete da ostvarite vaš željeni cilj. Vivekananda bi govorio Indijcima koji su se valjali u zadovoljstvima lenjosti da idu i igraju futbal. „Ne morate da čitate Gitu,“ rekao bi im. „Ako igrate futbal, ostvarićete Boga pre nego ako čitate Bagavad Gitu.“ Ti ljudi su bili toliko letargični da nisu imali životnu energiju. Za njih je čitanje Gite bilo sama nemogućnost. Čim su je otvorili ušli bi u drugi svet, svet sna. Vivekananda je znao da kad bi igrali fudbal i dobili priličan broj udaraca od protivnika, dobili bi nešto snage i energije. Zatim ako bi počeli da čitaju Gitu, bili bi u stanju da ostanu budni barem pet minuta. Naši indijski mudraci objavili su veoma snažno: Nayam atma bala-hinena labhyo, „Dušu ne mogu osvojiti slabi.“

VVivekananda je takođe govorio nekim od svojih sledbenika da izgovore laži; rekao je da će on biti odgovoran za njihove laži. Ovi ljudi se ne bi uopšte pomerili. Oni bi jednostavno rekli istinu jer su bili isuviše lenji da izmisle laž čak i da bi se sami spasli. Vivekananda je rekao, „Ako mislite da ćete samo time što ne govorite laži imati spasenje, onda je drvo ili stolica ili neživi predmet bliži spasenju od vas. Drvo neće izreći nikakve laži; stolica neće izreći laž, ali ljudsko biće će ostvariti Boga mnogo pre drveta ili stolice.“ Stoga im je govorio, „Sada idite i radite nešto. Izgovorite nekoliko laži. Ja ću biti odgovoran.“ Ono što je hteo da kaže bilo je da ukoliko bi ovi ljudi izgovorili laži, dobili bi nekoliko šamara i onda bi se probudili. Neko će reći: „Šta sam uradio? Zašto bih lagao? Umesto da izgovaram laži, započeću svoje duhovno putovanje govoreći istinu.“ Ali Vivekananda bi imao običaj da kaže, „Važno je da započnete svoje putovanje. U tvom slučaju, započećeš putovanje samo ako počneš da izgovaraš laži. Stoga govori laži, a zatim ako je to pogrešna staza, kritika sveta će ti pomoći da otkriješ i ideš pravom stazom.“

Tu se ambicija pojavljuje. Ambicija je neophodna za one ljude koji čvrsto spavaju i za one koji su još uvek u svetu prevlasti vitalne energije. Ali kad jednom uđu u svet srca, gde vlada osećanje jedinstva, ambicija mora da prestane. Tada moraju da osećaju, „Ako danas dođem do mog odredišta, to je isto tako dobro kao tvoj dolazak na tvoje odredište, zato što smo ti i ja jedno. Mi smo kao članovi jedne porodice ili tima.“ Ako je jedan član postigao nešto sjajno, ostali članovi imaju puno pravo da budu puni ponosa, zato što pripadaju istoj grupi.

Kad postoji težnja tu je jedinstvo, a u jedinstvu ne postoji potreba za takmičenjem. Ali ako nema težnje ni osećaja jedinstva, ako je neko u svetu želje, onda prirodno ambicija mora da odigra svoju ulogu. Pre nego što uđemo u duhovni život ambicija je pomagač, ali ta ambicija konačno postaje velika prepreka, stvarni neprijatelj, ako nije preobražena u čistu težnju jednom kad prihvatimo duhovni život.