Pitanje: Kako da ne zaspimo tokom meditacije?

Šri Činmoj: Spavanje nam je potrebno, zato što je našim nervima potreban odmor. Ali, kad imamo dinamičku energiju, možemo da pobedimo spavanje. Kad imamo slobodan pristup beskonačnoj unutrašnjoj energiji, spavanje nam uopšte nije potrebno. U ovom trenutku, ili još nekoliko godina, ili u ovoj inkarnaciji, telu će biti potrebno šest, ili sedam sati spavanja noću. Ali, postepeno mi možemo da tu potrebu smanjimo sa sedam sati na šest, pet, četiri, pa čak na tri ili dva sata.

Ako smo uživali u dubokoj meditaciji – uživali u smislu da smo ispijali božanski nektar – ponekad se osećamo pospano. Osećamo da nismo potpuno budni i da nismo potpuno svesni šta se događa u nama. To, međutim, nije pravo spavanje. Duboko u nama postoji stalna, neprekidna, večna tišina, mir i spokoj. Kada smo potpuno mirni i tihi u našem unutrašnjem životu, vidimo da nam unutrašnji život daje svoju energiju. Naš ljudski um ne može da razume tu energiju, zato što je on nikad ne dobija, pa čak je i ne vidi. Jedino naše srce dobija tu energiju od duše. Ako možemo da osetimo tu unutrašnju energiju tokom meditacije, moći ćemo da meditiramo satima i satima bez prekida.

Mi smo dobro utvrđeni u svom unutrašnjem životu spoznaje. Znamo da smo od Boga i za Boga. Znamo da pripadamo Bogu i da Bog pripada nama i da je ostvarenje Boga naše rođenjem stečeno pravo. Ali, ta unutrašnja spoznaja je statična. To je statičan način da se držimo istine. Međutim, u našem spoljašnjem životu ispoljavanja mi moramo da dokažemo da smo od Boga i za Boga. To činimo ispoljavajući Božanstvenost koja je u nama. Božanskom ispoljavanju je potrebno neprekidno kretanje. Trebalo bi da u sebi osećamo reku koja teče, reku dinamičke energije i dinamičke svetlosti. Onda treba da osetimo da smo postali ta reka. Reka nije cilj; more je cilj. Zato treba da osećamo da smo u procesu neprekidnog kretanja. Mi trčimo napred, penjemo se uvis, ronimo unutra prema našem cilju.

Život tišine otelovljujemo, ali, nažalost, život zvuka ne ispoljavamo na božanski način. Mi ga ispoljavamo na destruktivan način. Kad zaspimo tokom naše meditacije, to je neka vrsta nesvesnog uništenja naše unutrašnje božanstvenosti. Ali, kad osećamo da smo reka dinamičke energije i svetlosti koja teče ka našem cilju, ni letargija ni spavanje ne mogu da nas napadnu.

Pojedini tragaoci osećaju da je njihova uloga završena samo time što su ušli u sobu za meditaciju. Osećaju da su već stigli do cilja, pa sad mogu da se opuste. Zato padnu u san. Naša uloga će, međutim, biti ispunjena jedino kada smo dobro meditirali i kada smo na kraju meditacije položili svoju zahvalnost, ili ono što smo postigli, pred Stopala Svevišnjeg. Ako idemo na dugo putovanje, kad dođemo na aerodrom, treba da znamo da je to samo naše prvo odredište. Konačno odredište nije aerodrom, već neki daleki grad ili zemlja.

Ako bi trebalo da meditiramo jedan sat, možda ćemo spavati četrdeset pet minuta a preostalih petnaest minuta se samo osećati jadno. Ali, hajde da osetimo da je dolazak u sobu za meditaciju samo naš prvi cilj, da postoji drugi cilj, za koji nam je potreban jedan sat da stignemo do njega. Kad stignemo do tog cilja, možemo da se opustimo i uđemo u zemaljski život, koji je neophodan za manifestaciju.