Pitanje: Kako nam duhovnost pomaže da razlikujemo ispravno od pogrešnog?

Šri Činmoj: Čak i dete zna šta je ispravno, a šta je pogrešno. Ono ima u svom unutrašnjem biću nešto što zovemo savest koja je bila tu od samog njegovog rođenja. Tragaoci za beskrajnom Istinom, koji idu putem duhovnosti, posebno će biti u stanju da razlikuju ispravno, od pogrešnog, zato što se oni u svakom trenutku trude da slušaju svoj unutrašnji glas, ili, može se reći, savest. Što dalje idemo putem stvarnosti, što dublje zaranjamo, to jasnije nam postaje šta je ispravno a šta je pogrešno. Kad živimo na površini, gotovo nam je nemoguće da razlikujemo ispravno od pogrešnog. Ali, kad vodimo unutrašnji život, i kad imamo sposobnost da iznesemo na površinu unutrašnju poruku, onda smo bezbedni u svakom momentu. Iznutra dobijamo unutrašnji podsticaj da činimo samo ono što je ispravno.

Sama svrha duhovnosti je da nas osposobi da uspostavimo svesno jedinstvo sa krajnjom Istinom. Ako neko ima takvo svesno jedinstvo, naravno da će biti u stanju da razlikuje ispravno od pogrešnog. Onaj ko praktikuje duhovni život ima i jednu posebnu prednost. Kad dobije unutrašnju poruku, on takođe dobija i inspiraciju da posluša tu poruku. On dobija dodatnu inspiraciju, ili, da kažemo, težnju da učini ispravnu stvar. Ali, obična osoba često učini pogrešnu stvar uprkos tome što zna da čini nešto pogrešno. Zašto to radi? Zato što njen unutrašnji poriv nije dovoljno jak da je prisili da učini ispravnu stvar. U slučaju duhovnog tragaoca je drugačije. Kad tragalac oseti šta je prava stvar, on iznutra dobija obilje sposobnosti da to i učini.