Pitanje: Rekli ste da je ljudsko u nama preplašeno na smrt kada vidi prostranstvo. Možete li to malo bolje da objasnite?

Šri Činmoj: Kada ljudsko u nama nema nikakvo prosveljenje i kada vidimo prostranstvo, odmah se uplašimo od njega jer je to nama nešto potpuno strano. To je potpuno van granica našeg iskustva. Ali, kada težimo i božansko u nama izlazi na površinu, u sebi vidimo neku Svetlost, bar tračak Svetlosti. I zbog te mrve Svetlosti u sebi, kada ugledamo beskonačnu Svetlost prostranstva u sebi ono nam izgleda kao prijatelj ili rođak. Mi smo sada u tami i ne usuđujemo se da prisvojimo Svetlost kao svoju sopstvenu. Ali, ako imamo tračak Svetlosti, osećamo da konačno možemo da izrastemo u beskonačnu Svetlost. Ako imam jedan dolar, osećam da mogu da dobijem mnogo više. Ali, ako nemam ni dolar, tada osećam da je jednostavno izvan moje sposobnosti da steknem novac.

Dete ima veoma ograničenu snagu, ograničeno znanje, ograničenu moć. Ali ono oseća svoje poistovećenje, svoje jedinstvo sa ocem i zna da će očeva sposobnost jednog dana izrasti u njemu. Ako njegov otac ima materijalno bogatstvo, onda će i ono imati materijalno bogatstvo tokom vremena. Zbog svog jedinstva sa ocem, dete zna za njegovo bogatstvo i prisvaja ga kao svoje pravo stečeno rođenjem. Zato, kada uspostavimo neki osećaj jedinstva sa Prostranstvom, sa Svetlošću koja je naš Izvor, osećamo da će bezgranična Stvarnost Mira, Svetlosti i Blaženstva biti naša.

Naše srce nesigurnosti neće zauvek ostati nesigurno. Ako se svakog dana molimo i meditiramo, Svetlost će sići u naše srce. Najpre će sići malo Svetlosti, zatim malo više, a potom ogromna, bezgranična Svetlost. Svojom unutrašnjom Svetlošću možemo pristupiti Svetlosti koja je oko nas bez ikakvog straha. Jer je ono što vidimo oko sebe ispoljavanje, projekcija onoga što imamo u sebi. Nema ničega što ne možemo da prisvojimo kao svoje, jer je naš koren Bog. Ako je naš koren Bog, sveprisutna Stvarnost, nećemo se ničega plašiti.

Mi se trenutno poistovećujemo sa neznanjem i osećamo da je Bog neko ili nešto odvojen od nas. Osećamo veliki jaz između sopstvenog i Božjeg postojanja. Zato što nismo ni pokušali da odemo duboko unutra, naša sopstvena stvranost je za nas stranac. Naravno da se plašimo te stvarnosti pošto je ona stranac. Ali, kada jednom odemo duboko unutra, vidimo da naša stvarnost nije stranac. Ona je ispoljenje jedne Stvarnosti i ta Stvarnost je Svevišnji, Izvor u nama.