Pitanje: Neki ljudi kažu da bi uvek trebalo da slušamo glas razuma. Da li bi mogao to da prokomentarišeš?

Šri Činmoj: U početku, mnoge stvari mogu da nam budu od pomoći, ali kasnije mogu da postanu prepreke. Želja je bila naš pomagač kada nas je izdigla iz sveta lenjosti. Ali, ona je postala prepreka kada smo zaželeli da uđemo u svet duhovnosti. Razvoj uma koji razmišlja neophodan je onima koji uopšte nemaju mozga, koji nisu u stanju da pojme nikakvu istinu, koji su, što se tiče svog razumevanja, malo bolji od životinja. Ali, kad jednom steknemo mentalnu sposobnost, moramo da počnemo da prevazilazimo naše služenje umu, tako što ćemo odozgo spustiti Milost, Mir i Svetlost da prosvetle um. Moramo da idemo dalje, dublje i više od sveta razuma – daleko s onu stranu razmišljajućeg ili intelektualnog uma. Razmišljajući um se mora preobraziti u posvećeni instrument Svevišnjeg.

Razmišljajući um je prepreka za jednog aspiranta. Korišćenje uma postaje ograničenje, jer um ne može da pojmi Beskonačno. Ako živimo u umu, neprekidno ćemo se truditi da opišemo Istinu; nikad nećemo biti u stanju da vidimo Istinu u njenom pravom obliku. Jedino ako živimo u duši, bićemo u stanju da obuhvatimo Istinu u celini. Istina je s onu stranu razuma. Istina, Stvarnost i Beskonačnost su s onu stranu rezonujućeg uma. Razum ima veoma ograničenu svetlost, a nama je potrebna i mi hoćemo beskrajnu Svetlost. Kad osvane beskrajna Svetlost, razum se raspada.