Smrt i duša

Ja imam dve sobe: dnevnu i spavaću sobu. U mojoj dnevnoj sobi, radim i razgovaram sa ljudima. Tu je ljudima potrebno da se sreću sa mnom, a ja moram da se družim sa njima. Tu sobu nazivam životom. U drugoj sobi, u kojoj spavam, ne moram da radim, niti da pričam sa bilo kim, jer tu idem da se odmorim, na kraći ili na duži period. Nije neophodno da se tu pokazuje život, u uobičajenom značenju te reči. Zato tu sobu nazivam smrt. Suvišno je i reći da je i ta soba moja.

Vi se plašite smrti, jer osećate da smrt nije vaša, dok život jeste. Mislite da je život dom, da je poznat, dok je smrt strana zemlja, potpuno nepoznata. Ali, to nije istina. I život i smrt su u vama.

U našem duhovnom životu, mi nazivamo “mrtvima” one duše koje ne teže i uopšte ne napreduju. Šta je potrebno ako čovek želi da teži ili da napreduje? Svest. Čovek mora da bude svestan, potpuno svestan, uma, vitala i fizičkog i da se okrene unutra da bi osetio, video i prerastao u večno okrepljujuće i večno preobražavajuće blaženstvo duše.

Smrt je neizbežna, zato što je naše sadašnje telo nesavršeno. Ono odbija da božanski i neprekidno raste. Ono se ne otvara prema Životu večnom. Ali, nećemo uvek patiti od tog ograničenja. Telo će postati svesnije; samo telo će težiti da odozgo spusti sve više i više Svetlosti, Blaženstva, mira i Moći u svoje unutrašnje i spoljašnje postojanje, pa će na kraju prerasti u savršenstvo. Tada smrt neće biti neizbežna. Zapravo, sama smrt će umreti.

Zasad telo umire, a duša se odmara. Ali, duša ne propušta da ponese sa sobom suštinu iskustava koja je stekla dok je bila u zemlji živih. Dok se odmara, ona usvaja suštinu prošlosti. Kad se to usvajanje završi, ona počinje da se priprema za novo putovanje. Potom ona počinje da bira svoje novo rođenje, novo okruženje, nove okolnosti, novu ličnost i novu misiju. Nakon toga, duša polazi Svevišnjem na razgovor i sa božanskim odobrenjem Svevišnjeg silazi u fizički svet.

Rođenje i smrt su nerazdvojni. Rođenje prethodi smrti; smrt dolazi posle rođenja. Da bismo povezali rođenje i smrt, potreban nam je Život. Za divno čudo, taj život je postojao pre našeg rođenja, on postoji između rođenja i smrti, a postojaće i posle smrti, šireći svoje duge ruke u Večnost, Beskonačnost i Besmrtnost.

Napredan tragalac u svakom trenutku oseća da se ponovo rađa i umire, sa svakim prelaskom duše sa iskustva jednog trenutka na iskustvo nekog drugog trenutka. Jedino kad telo, vital i um žive u duši i doživljavaju, štaviše, kad postaju neprolazno iskustvo Svevišnjeg, Večni Božiji Život može da prožme naše ljudsko postojanje.