Uvod autora: Prosvetljenje

Na ovom svetu postoji samo jedna stvar koju vredi imati, a to je prosvetljenje. Da bismo imali prosvetljenje, moramo imati iskrenost i poniznost. Na nesreću, u ovom svetu iskrenost je odavno umrla, a poniznost tek treba da se rodi. Pokušajmo da oživimo svoju iskrenost i da, uz pomoć svoje težnje, ubrzamo rođenje svoje poniznosti. Jedno ćemo tada biti u stanju da ostvarimo Boga.

Prosvetljenje nije nešto veoma daleko; ono je baš u nama. U svakom trenutku možemo svesno da rastemo u prosvetljenje pomoću svog unutrašnjeg napretka. Unutrašnji napredak se postiže stalnim žrtvovanjem. Žrtvovanjem čega? Žrtvovanjem pogrešnih, zlih misli i pogrešnog razumevanja Istine. Žrtvovanje i odricanje idu zajedno. Čega ćemo se odreći? Fizičkog tela, porodice, prijatelja, rođaka, svoje zemlje, sveta? Ne! Mi treba da se odreknemo svog sopstvenog neznanja, svojih sopstvenih lažnih predstava o Bogu i Istini. Isto tako, treba da žrtvujemo Bogu rezultate svakog dela. Kada rezultate naših dela ponudimo Unutrašnjem Pilotu, božanska vizija neće više ostati nedostižna.

U našem svakodnevnom životu vrlo često govorimo o ropstvu i slobodi. Prosvetljenje nam govori da tako nešto poput robovanja i slobode ne postoji. Ono što zaista postoji je svest - svest na različitim nivoima, svest koja uživa u sebi u različitim ispoljavanjima. U oblasti ispoljavanja, svest se javlja u različitim stupnjevima. . U oblasti ispoljavanja, svest ima različite stepene. Zašto se molimo? Molimo se zato što nas molitva vodi sa nižeg stepena prosvetljenja na viši stepen. Molimo se zato što nas naša molitva približava nečemu čistom, lepom, nadahnjujućem i ispunjavajućem. Najviše prosvetljenje je Bogospoznaja. Ovo prosvetljenje mora da se dogodi ne samo u duši, već i u srcu, umu, vitalu i telu. Bogoostvarenje je svesno, potpuno i savršeno sjedinjenje sa Bogom.

Mi hoćemo da volimo svet; svet hoće da voli nas. Mi hoćemo da ispunimo svet; svet hoće da ispuni nas. Ali, između nas i sveta ne postoji karika koja nas spaja. Mi osećamo da su naše postojanje i postojanje sveta dve potpuno različite stvari. Mislimo da je svet nešto odvojeno od nas. Tu, međutim, pravimo žalosnu grešku. Šta je prava karika koja nas spaja sa svetom? Bog. Ako se najpre približimo Bogu i vidimo Boga u svetu, onda, ma koliko grešaka da napravimo, svet ne samo da će nam te greške oprostiti, nego će nas i duševno voleti. Slično tome, kada mi uvidimo mane, slabosti i nesavršenosti sveta, bićemo u stanju da oprostimo svetu, pa da onda inspirišemo, okrepimo i prosvetlimo svet - upravo zato što u njemu osećamo postojanje Boga.

Ako ne vidimo Boga u svim svojim aktivnostima, u našem svakodnevnom životu vladaće frustracija. Ma koliko iskreno da se trudimo da udovoljimo svetu, frustracija će se isprečiti između našeg razumevanja i razumevanja sveta. Izvor frustracije je neznanje. Neznanje je majka razorne frustracije, štetne frustracije i daveće frustracije. Ako zaronimo duboko u neznanje, videćemo da je ono u potpunosti igra nesvesnosti. Frustraciju možemo da potpuno uklonimo iz naših života jedino kada uđemo u Izvor celokupnog postojanja. Kada uđemo u izvor našeg sopstvenog postojanja i postojanja sveta, mi se približavamo Stvarnosti. Ta stvarnost je naše stalno Blaženstvo, a Blaženstvo je Dah Boga.

Ovaj svet nije ni moj ni tvoj ni bilo čiji. Nikad! On pripada Bogu, i jedino Bogu. Zato moramo biti zaista mudri. Moramo prvo da odemo do Vlasnika, a ne do poseda. Posed je bespomoćan; sama ne može ništa. Vlasnik je taj koji može da učini šta god hoće sa svojim posedom. Dakle, prvo moramo da postanemo jedno sa Bogom, a onda ćemo automatski postati jedno sa Božijim posedima. Kada postanemo jedno sa Bogom i sa Njegovom imovinom, možemo sigurno i nepogrešivo da osetimo da je svet naš i da smo mi svetski.

Neznanje i prosvetljenje su kao noć i dan. Moramo prvo da uđemo u prosvetljenje, a zatim da unesemo prosvetljenje u noć neznanja. Ako pokušamo obrnuto, da prvo osvetlimo neznanje, onda će transformacija neznanja biti teška, spora i neizvesna. Ući u polje neznanja znači ići negativnim putem. Ako idemo putem tame i pokušavamo da pronađemo svetlost u tami, idemo negativnim putem. Najbolji način, pozitivan način za pronalaženje svetlosti, je da sledite put svetlosti, više svetlosti, svetlosti u izobilju, beskonačne Svetlosti. Ako idemo putem svetlosti, onda će prosvetljenje sigurno osvanuti u nama.

Hajde da pogledamo naviše i donesemo Svetlost odozgo. Čim pogledamo naviše, Božija Milost se spušta. U samoj prirodi Božije Milosti je da se spušta na svakog pojedinca na zemlji. Kada hoćemo da pođemo Bogu sa neznanjem, to je kao da se penjemo na planinu sa teškim teretom na leđima. Naravno da je to težak zadatak. Umesto da to radimo, možemo da ostanemo u podnožju planine i plačemo za Božijom Milošću, koja je spremna i gori od želje da se spusti dole iz najvišeg. Naravno da je Bogu mnogo lakše da siđe dole u naše neznanje nego nama da odnesemo svoje neznanje Bogu.

Prosvetljenje je svesno znanje o duši. Prosvetljenje je svesna vizija Stvarnosti koja će se ispoljiti. Prosvetljenje je mogućnost preobražena u praksu. Prosvetljenje je kao Božiji čarobni štapić. Obični mađioničar na ovom svetu koristi svoj štapić da jednu stvar pretvori u drugu. Kad Bog upotrebi prosvetljenje u svetu, konačna svest zemlje odmah ulazi u Beskonačno i postaje to Beskonačno.

Prosvetljenje je prva spoznaja čovečanstva o Božijoj svemogućoj Moći, beskonačnoj Svetlosti i savršenom Savršenstvu. Naše prosvetljenje čini da osetimo šta Bog zaista jeste. Pre prosvetljenja, Bog je teorija; nakon prosvetljenja, Bog postaje praktičan. Dakle, prosvetljenje je božanska magična moć koja čini da vidimo Stvarnost koja je nekada bila u svetu mašte. Kada prosvetljenje osvane u nekom ljudskom biću, Bog više nije samo obećanje, već stvarno dostignuće.

Prosvetljenje se odvija u umu i u srcu. Kada je um prosvetljen, mi postajemo Božiji Izbor. Kada je srce prosvetljeno, mi postajemo Božiji Glas. Ovde, u fizičkom svetu, um se značajno razvio. Pošto je čovek razvio svoj intelektualni um, on je postao nadmoćniji od životinja, zato što je nivo uma viši od nivoa fizičkog ili vitala. Čovek je razvio sposobnost uma, ali nije razvio sposobnost srca. Kada razvijemo srce, videćemo da je njegova sposobnost daleko veća nego što smo zamišljali. Kada u svom srcu razvijemo jedinstveni osećaj da potičemo od Božije najviše Vizije i da smo namenjeni za Božije savršeno Ispoljavanje, odigraće se prosvetljenje.

— Šri Činmoj