Pitanje: Kada ljudi imaju neproduktivan ili negativan obrazac razmišljanja koji im se vrti u glavi i kojim su zarobljeni godinama, kako mogu da ga se otarase?

Šri Činmoj: Moraju da osećaju da nisu najbolji. Oni nisu najviši, nisu najlepši. A opet, nisu ni najružniji. Na svaki način moraju svesno da razviju poniznost, jer poniznost otkloni sve bolesti. I moraju da osete da su prepušteni na milost i nemilost silama. Ako misle da mogu da kontrolišu svoj život, ako misle da su samodovoljni, apsolutno greše. Oni nisu ostavljeni na milost i nemilost Bogu; prepušteni su na milost i nemilost nebožanskim silama. Svaka samodovoljna osoba na kraju će imati veoma nesrećan život. Na kraju, kad plaču Bogu, On će reći: „Ako si sve vreme bio dovoljan sam sebi, zašto ti je sada potrebna Moja pomoć? “

Obični ljudi se venčaju i imaju decu. Oni osećaju da će kad se venčaju i dobiju nekoliko dece, biti samodovoljni. Naprotiv, stvaraju više vezanosti u svojim životima zbog toga što njihova deca zavise od njih, a oni zavise od dece. Prosečni ljudi zavise od svoje dece a deca zavise od roditelja. Kad imaju vremena da zavise od Boga? Ali duhovni ljudi, posebno oni koji nisu u braku, imaju tu zlatnu priliku. Oni osećaju da zavise od Boga a Bog zavisi od njih.

Obični ljudi, ljudi koji ne teže, oni koji imaju porodice, nikada ne misle da moraju da zavise od Boga. Jedino će plakati Bogu kad je neko u porodici bolestan. Samci koji su duhovni, koji nemaju taj teret, automatski se mole Bogu ili plaču za Bogom. Njihova veza sa Bogom je dobro učvršćena. Možda u ovom trenutku ne vole Boga, ali u narednom trenutku ponovo vole Boga. Oni moraju da vole Boga. Uvek iznova se vraćaju Bogu. Mogu da se ljute na Boga deset dana, pa će prestati da se mole i da meditiraju. Ali onda, premda ne znaju kako ili zašto, ponovo će početi da se mole i da meditiraju. Da li će ljudi koji ne teže to uraditi? Mesec za mesecom, godinu za godinom ne mare za Boga. Godinama su duhovni ljudi išli pravim putem. Odjednom mogu skrenuti sa glavnog puta, ali nekoliko dana kasnije vraćaju se.

Kada pogrešne sile napadnu neke ljude i oni postanu njihov rob, moraju uvek da osećaju da nisu dovoljni sami sebi. Usled pogrešnih misli osećaju da su samodovoljni: „Ne treba ti niko drugi. Ne treba ti Učitelj. Nisu ti potrebni prijatelji. Sve možeš sam da uradiš.“ Sasvim sami ne možemo živeti na Zemlji. Ako sve mogu sam da uradim, zašto onda izađem da jedem? Zašto odem u prodavnicu da kupim hranu ili neke druge stvari?

Postoji li iko ko u svakom trenutku može da kaže: „Ja ne zavisim ni od koga“? Zar ne zavisim od vode? Da vidim mogu li da živim bez vode. Zar ne zavisim od vazduha? Da vidim mogu li da živim bez vazduha. Bio bih tako glup kad bih rekao, „Ne treba mi niko i ništa!“ Ako mi niko ne treba, onda me samo pusti da držim vrata zatvorena i da vidim šta se dešava.

Toliko mnogo stvari nam je potrebno u životu, ali im ne pridajemo vrednost. A stvari koje su nam najpotrebnije, poput vode i vazduha, najmanje cenimo. Koliko ljudi svesno ceni vodu? Voda je život. Moramo da je pijemo. Ali samo zato što dobijamo vodu ovde, tamo, svugde, osećamo da voda nema vrednost. Osećamo da mleko ima vrednost, mleko je hranljivo, mleko je slatko. Mislimo, „Ako ne pijem vodu, ništa se neće desiti.“ Ali samo neka probamo nekoliko dana i vidimo šta se dešava

Jedino nas poniznost u svakom trenutku spašava. Moja poniznost mi kaže da si mi potreban. A opet, ti moraš imati istu vrstu poniznosti da kažeš da sam ti ja potreban. Treba nam jednaka poniznost. Moja poniznost mi kaže da zavisim od tebe jer ima toliko mnogo stvari koje su mi potrebne od tebe. Tvoja poniznost će reći da je i tebi potrebno prilično mnogo stvari od mene. Onda Bog nastupa. Bog je stvorio tebe i stvorio je mene. Bog ti je dao određene osobine i sposobnosti koje On nije dao meni, i obrnuto. Dakle, ti si mi potreban, i ja sam tebi takođe potreban.

Niko nije dovoljan sebi. Svakog trenutka zavisiš od nečega, samo nisi toga svestan. Osećaš da možeš dobiti što god ti treba ukoliko imaš moć novca. Istina je da možda imate novčanu moć, ali ko ima materijalne stvari koje će vam pružiti radost?Opet, Bog stupa na scenu. Bog je dao tebi sposobnosti koje mi trebaju od tebe, i Bog je dao meni sposobnosti koje su ti potrebne od mene. Ako se moliš Bogu, Bog će te učiniti srećnim tako da ćeš mi ti dati ono što mi je potrebno i učinićeš me srećnim. A ako se ja molim Bogu, Bog će isto učiniti. Daće mi sposobnost da uradim nešto što će me učiniti srećnim, a onda će mi On reći da ti dam ono što imam.

Svaka osoba je božanski instrument. Samo zato što si božanski instrument, moraš osećati da pripadaš jednoj porodici, a tu porodicu vodi viša sila, Bog. A opet, ako se ne koristi sposobnost data od Boga, sutradan Bog oduzima tu sposobnost. Bog ti je podario toliko mnogo sposobnosti. Ako ih ne koristiš, ili ih koristiš na pogrešan način, Davalac ih uzima.

Da li možeš bilo šta da poseduješ stalno? Konačno, to nestane. Da li si isto tako jak kao što si bio kad si imao petnaest godina? U petnaestoj godini, imao si svoj život, svoje ruke, noge. Kako onda nisi mogao da zadržiš na istom nivou to što si imao? Ranije sam u ašramu bio prvak u trčanju, a sada hramljem. Ko mi je dao sposobnost da trčim? Da li sam u Indiji dao sebi sposobnost ? Ne! Sam Bog mi je podario sposobnost, a On ju je i oduzeo. Tu je dokaz da danas On može da daruje, a sutra može da oduzme upravo tu sposobnost.

Gospod Krišna je dao Arđuni sposobnost da radi sve. U bici na Kurukšetri, Arđuna je bio najveći junak. Zatim, kada je Šri Krišna napustio telo, Arđuna je bio veoma nesrećan! Nije mogao da se bori ni sa kim, čak ni sa jednostavnim ljudima. Postao je sasvim plašljiv. Nije mogao da podigne svoje sopstveno oružje, Gandiva, koje je ranije koristio kako bi uništavao svoje neprijatelje.

Isto je sa mnom. Nekad sam bacao kuglu prilično daleko. Samo podići kuglu od 7.2 kg sada je vrlo težak zadatak. Ko mi je podario sposobnost? Da li sam pre četrdeset godina sam sebi dao sposobnost ? Ne, to je bio neko drugi: Bog, moje sopstveno Najviše. Kada to spoznamo, u naš život ulazi poniznost

Moramo osećati da nam je neko dao sve, i da neko može to da oduzme. Osoba koja je to darovala može lako to i da oduzme. On može da kaže: „Sada ti više nije potrebno da to imaš.“ Možemo biti srećni samo ako kažemo Bogu: „Ti si mi dao nešto kada si Ti osetio da mi je potrebno. Sada si Ti opet to uzeo zato što Ti osećaš da to više nije potrebno. Znam da ćeš mi dati neku sposobnost u nekoj drugoj oblasti koja je bolja.“

IU mom slučaju, neke sposobnosti On je dao, a neke je oduzeo. On je zadržao nekoliko sposobnosti u meni. Postao sam umetnik. Postao sam kompozitor, postao sam pesnik, muzičar. Sposobnost da pišem poeziju imao sam u Indiji, i čak i sad On je zadržao tu sposobnost u meni. Ali za nekoliko godina je mogao da kaže: „Meditiraj, meditiraj! Zaboravi na pisanje!“ Isto tako, došao je dan kad je Šri Aurobindo odustao od pisanja, diktiranja i svih drugih aktivnosti samo da bi meditirao.

Jedina stvar koja će nas ispuniti svakog dana, svakog sata, svakog minuta, svake sekunde je poslušnost. Ako imate poslušnost prema Bogu ili vašem Učitelju, život je mirna plovidba. Ne postoji ništa što Bog ili duhovni Učitelj ne može postići u i kroz učenika ako je taj učenik poslušan prema Učitelju na svakodnevnoj osnovi. U suprotnom, bez obzira koliko misli da je veliki, njegov život će se završiti na najnesrećniji način. Kad su učenici neposlušni prema svom Učitelju, kažem vam sa svim mojim autoritetom na osnovu mog Bogostvarenja, njihovi životi će završiti na veoma žalostan način. Ako ljudi nisu prihvatili duhovni život, sam Bog zna njihovu sudbinu. Ne znam o ljudima koji nisu na mojoj stazi. Ne znam ništa o njihovoj sudbini i ne želim da znam. Ali što se tiče ljudi koji su na mojoj stazi stvarno znam, jer treba da znam o budućnosti mojih učenika.

A opet, uvek kažem: „Ne mislite na budućnost.“ Kad imate Učitelja, položite vašu prošlost, sadašnjost i budućnost pred Učiteljeva stopala. Vi ste budale ako ne možete da imate potpunu veru u vašeg Učitelja. Ako morate da budete samodovoljni, ako kažete, „Oh, ako ne zaradim novac danas, kako ću sutra uspeti?“ to je ljudski, mentalni pristup. Ako imate veru u svog Učitelja, ako ga volite, ne morate da se brinete za sutra, zato što je on stvorio jučerašnjicu, on je stvorio današnjicu i stvoriće sutrašnjicu. Juče je brinuo o vama. Danas brine o vama. Zar sutra neće brinuti o vama?

Gospod Buda je rekao da samo mislimo na ovaj trenutak. Ne znamo čak ni šta će se dogoditi sledećeg trenutka. Zaboravite na smrt i na život posle smrti. Samo mislite da vam je Bog dao ovaj trenutak da uradite ono što je potrebno. Kad vam Bog da sledeći trenutak, On će ponovo delovati u vama i kroz vam. Kada duhovna osoba razmišlja o budućnosti i pita se, „Oh, šta će se desiti? Šta će se desiti?“ velika je uvreda za dušu.

Recimo da otac ima mnogo novca a sin mu je veoma drag. Ako sin kaže: „O moj Bože, šta će biti sa mnom kada moj otac umre?“ Otac će reći: „Glupane! Zar nemaš veru u mene? Kome ću dati moju moć novca? Toliko sam ti privržen, imam toliko ljubavi prema tebi. Dajem ti sve, zašto onda moraš da brineš o tome šta ću ti dati nakon moje smrti? Gde je tvoja ljubav prema meni? Obasipam te ljubavlju, naklonošću, samilošću, privrženošću. Sve vreme dajem ti i dajem sve. Zar ne možeš da imaš veru da ću u testamentu ostaviti da ti dobiješ novac posle moje smrti?“ Ako sin kaže: „Ne, Otac će naći nekog drugog,“ onda su njegova vera u oca i njegova ljubav prema ocu nestale. Uopšte ne treba da misli na budućnost. Zato, ne mislite na sutra. Imamo dovoljno današnjih problema da ih nosimo na ramenima. Nemojte da unosite sutrašnje izmišljene probleme u sadašnjost.