Pitanje: Zašto ljudi postaju sve gori, umesto da budu sve bolji?

Šri Činmoj: Često čujem ovo pitanje od starijih ljudi, ali moram da budem veoma iskren. Da li je postojalo ijedno doba na Zemlji kada nije bilo konflikata, borbi, ratova? Borbi je bilo od nastanka civilizacije. Na početku perioda Mahabarate bilo je borbi, a i kasnije u vreme grčke i rimske civilizacije, takođe je bilo stalnih borbi. Sukobi su oduvek postojali na Zemlji.

Naši daleki preci su boravili u šumama i džunglama. Oni su lovili i borili se. Sve su radili kao životinje. Mi smo duhovno evoluirali iz životinjskog carstva, ali se još uvek borimo, svađamo i ubijamo. Mi osećamo da svet postaje gori. Od naših roditelja, prijatelja, rođaka, kao i iz novina, čujemo da svet samo što se nije raspao. Ali, zapravo nije tako. Svet nije sve gori i svet neće biti uništen. Možda će biti upotrebljene atomske bombe, hidrogenske bombe, sve vrste bombi; ali čitav univerzum nikada ne može biti uništen niti razbijen na komade. Ljudi kažu da su se katastrofe dešavale u prošlosti. Kažu da je Atlantida potpuno uništena. Da, neki delovi sveta su bili uništeni, ali ne i čitav svet.

Baš juče smo pričali o tvojoj majci. Tvoja majka ume odlično da pliva, ali ti ne umeš. Plašiš se talasa. Tvoja majka će odmah skočiti u vodu. U talasima ona odmah postaje jedno sa okeanom, zato se ne plaši. A ti se užasno plašiš da će te talasi odneti. Na smrt bi se prestrašila jer osećaš da ćeš umreti ako skočiš u talase.

Na površini se valjaju ogromni talasi, ali kada zaroniš dublje u vodu, videćeš da je sve mirno, tiho i spokojno, apsolutno spokojno. Svet je kao okean. Ljudi misle da će ih svet progutati ako uđu u svet. Oni svet vide spolja svojim ljudskim očima, pa su užasnuti. Iz daleka svet izgleda kao da je veoma loš, ružan i prljav. Ali čim zaronimo duboko u sebe, vidimo samo jednu osobu, a to je Bog. Ako je Bog stvarnost u svakome, tada nam spoljašnje stvari koje vidimo ne mogu nikada biti uznemirujuće.

Zapravo, ništa ne postaje gore. Spoljašnja situacija je možda loša, svest sveta je možda loša, ali svest kod nekih pojedinaca se uspinje naviše. Ako vidimo Boga u mnogostrukosti Njegove Tvorevine, tada moramo da osetimo da svet napreduje. Pravi napredak je iznutra i taj napredak postepeno izbija na površinu. Zato, ako sagledamo celovitost sveta, nećemo reći da sve postaje gore. Ne, svet teži. Jedan deo sveta možda želi da se prepire, bori, pravi štetu i uništava, ali unutrašnja svest sveta ne može da padne niže. Ne može, jer sam Bog gura ovozemaljsku svest naviše. Ako nas Bog gura ka svetlosti, onda ćemo na kraju morati da vidimo svetlost. Mi smo sada kao divlji slonovi, trčimo tamo-amo. Doći će dan kada ćemo postati kao odani i verni kučići. Sledićemo Božje vođstvo.

Kad uđete u svet sukoba, osećate se tužno i uznemireno. Ali, u taj svet morate da uđete duboko. Tu ćete naći mnogo mira, mnogo radosti, mnogo svetlosti. U njemu se, potom, potrudite da iznesete ove unutrašnje osobine na površinu i da ih date svetu. Tada ćete videti da svet nije loš; vaše pogrešno razumevanje učinilo je da mislite da je svet loš.

Ako ne znate kako da se odnosite prema svetu, onda je svet veoma loš. Trenutno je okean sveta je za vas loš, jer ne umete dobro da plivate. Ali za one koji su ostvarili Istinu, Mir, Svetlost i Blaženstvo u beskrajnoj meri, svet nije izvor straha ili užasa. Za njih je svet radosni izazov. Hajde da se suočimo sa izazovom i uđemo u talase. Tamo ćemo videti naš pravi identitet. Ako steknemo samo malo razumevanja, videćemo da je sve jedinstvo, sve radost.