Želja i težnja

Želja uključuje sve što je konačno. I uživanje i strast koje vidimo u konačnom svetu pripadaju području želje. Dok god vital nije potpuno pročišćen, ljudska svest oseća da je uživanje nešto veoma slatko. To je ono što nazivamo ‘udobnošću'. Udobnost i zadovoljstvo idu zajedno. Postoje dve indijske reči: aram, koja znači „udobnost“ i haram koja znači „vrlo opasno i destruktivno“. Naš pokojni premijer Nehru je govorio: „Aram je haram“. Udobnost izgleda kao nešto blago, ali je u osnovi ista stvar kao i uživanje u obliku strasti i neminovno je prati uništenje.

Kad uđemo u svet težnje, bavimo se Beskonačnošću, Večnošću i Besmrtnošću. Kad živimo u svetu želja, vidimo da u njemu obitava strast. Želja na kraju završava u nižem vitalu, gde prebiva strast. Ako smo u stanju da pročistimo želju težnjom, videćemo da će se strast automatski preobraziti u intenzivnu težnju. Da bismo pročistili želju, moramo imati unutrašnju težnju, a ova težnja dolazi kad se iznutra probudimo. Ako je naša težnja konstantna, onda se gorući plamen u nama stalno uspinje. Ali, kad plamen ne gori, onda vitalna sila koja nas vuče ka dole postaje vrlo snažna. Ne postoju drugi način da se pobedi strast ili da se prosvetli strast, osim pomoću težnje.

Neka ljudska bića napreduju veoma, veoma polako u svom duhovnom životu jer nemaju težnju. A postoje i ljudi koji ne samo da nemaju težnju, već nemaju ni želju, ni za sebe, ni za čovečanstvo ni za Boga. Takvi ljudi su u krajnje žalosnoj situaciji. Bog im govori: „Bolje išta nego ništa. Za vas je bolje da imate neke želje i da dobijete neko privremeno zadovoljstvo u životu želje nego da živite u svesti kamena, valjajući se u zadovoljstvima ljenjosti i ne postižući nikakav napredak. Kad, zatim, budete videli da ispunjenjem svojih želja ne dobijate ništa drugo osim frustracije, počećete da težite“.

Postoje stariji ljudi koji su ovakvi – nemaju praktično nikakvu želju, ali istovremeno, nemaju ni težnju. Oni znaju da se približavaju smrti, ali ni to ih ne inspiriše ni da plaču za ispunjenjem svojih želja, ni da se mole Bogu ili da meditiraju na Boga. Nemaju ni naročitu želju da žive.

Postoje, međutim, veoma duhovni ljudi koji nemaju nikakve želje jer su ih prevazišli. Oni služe Boga u čovečanstvu sa krajnjom posvećenošću i bezuslovnom ljubavlju. Taj oblik nedostatka želja je jedini zadovoljavajući.

Ako neko ima želju a ne težnju, to je bolje nego da nema ni želju ni težnju. Imaće mnogo neophodnih iskustava i na kraju će uvideti da u želji ne nalazi ispunjenje. Potom će uskočiti u more težnje. Međutim, ako neko ponovo uđe u područje želje nakon što je već bio ušao u svet težnje, to je prava katastrofa. Ako neko ne teži, onda je samo neznalica, ne zna da postoji nešto što se zove unutrašnji mir, unutrašnje blaženstvo, unutrašnja svetlost. Ako neko nije video svetlost i boravi u tamnoj prostoriji, Bog ga ne okrivljuje, pošto taj nije ni svestan da postoji prostorija puna svetlosti. Ali ako neko, nakon što je imao unutrašnja iskustva, želi da se vrati u običan svet, podleći će frustraciji i unutrašnjem uništenju. Kad neko jednom vidi ogromnu svetlost u osvetljenoj sobi, pa ga vital povuče nazad u mračnu sobu, njegov unutrašnji psihički bol će biti krajnje mučan. Kad je video svetlost, radost koju je dobio imala je intenzitet. U mračnoj sobi takođe postoji intenzitet, ali ovaj intenzitet je kao oštar nož. U svetloj sobi je neko ko pokazuje kako se nož pravilno koristi. U mračnoj sobi, međutim, čoevk ne zna kako da ga koristi i prosto ubode sam sebe.

Kad jednom uđete u duhovni život nikad, nikad se ne vraćajte u običan život. Ako se vratite u običan život, postaćete predmet podsmeha u spoljašnjem svetu, a izgubićete poverenje u unutrašnjem svetu. Ljudi će reći: „Ovaj je gubitnik i zato se predao i vratio nama“. Božanske sile u svemiru će reći: „Oh, njega nije briga za nas. Njemu je draži život neznanja“, i neće nikad više pokušati da vam pomognu. Takođe, uvek ćete svesno ili nesvesno upoređivati božanski život koji ste napustili sa životom kojem ste se vratili. A ovo poređenje će uvek biti na štetu običnog života.

Vaša duša, božanska iskra u vama, učiniće da osećate da ste odustali od nečeg što najviše ispunjava. Onda će frustracija u vašem običnom životu samo rasti. Ako ne možete da budete iskreni i ne možete da skočite u more duhovnosti celim srcem, onda je bolje da ostanete na obali sa svojim željama dok ne budete stvarno spremni da trajno prihvatite duhovni život.