Pitanje: Da li je moguće da vam vaši učenici sada ili u budućnosti ponude istu vrstu ljubavi i naklonosti koju ste dobili od članova vaše porodice?

Šri Činmoj: Nažalost, ne. To neće biti moguće. Moji učenici mi pišu: „Volim samo tebe“. Svi pišu: „Volim samo tebe“. Ako volite samo mene, onda čak ni na trenutak nećete osećati ljubomoru, nesigurnost ili nečistotu. Ako mi neko iskreno kaže: „Volim samo tebe, volim samo tebe“, onda ostatak sveta neće moći da ga ujede, jer je sva njegova koncentracija usmerena na mene. Ako volim samo tebe, onda gledam samo tebe. U tom trenutku, kako mogu da vidim da li me neko drugi gleda? Ako volim samo tebe, gledam samo tebe. Neko drugi će videti da volim samo tebe i neće moći da privuče moju pažnju.

Recimo da se u školi devojka žali nastavniku. Ona mu kaže: „Ovaj momak nije moj dečko, ali me stalno gleda, gleda“. Onda nastavnik pita: „Kako znaš da te gleda ako ti njega ne gledaš? Ja sam nastavnik. Ja predajem. Trebalo bi da gledaš mene. Moraš da obratiš svu pažnju na mene. Ako me gledaš, kako onda možeš da vidiš da tebe neko gleda?”

U jednoj duhovnoj zajednici, jedan čovek se zgrozio ponašanjem nekih članova. Požalio se Učitelju. Učitelj je rekao: „Ako me gledaš, onda me gledaj; ne gledaj oko sebe.“ Učitelj je jasno stavio do znanja: „Ako sam ja vaš Guru, onda gledajte mene. Ako pogledate oko sebe, sve je to nesavršenstvo. Da li ste došli ovde da gledate mene ili da gledate oko mene?“

Kad uđete u duhovni život, ne dolazite zbog drugih. Vi meni dostavljate fotografije tragalaca. Ne dajete ih drugim učenicima da procene da li su ti tragaoci dobri ili loši. Ne! Vi sami niste došli na stazu zbog nekog drugog. Došli ste na stazu zato što osećate da ovaj Učitelj pripada vama i da vi pripadate ovom Učitelju. Uvek morate da osećate to jednosmerno jedinstvo. Kao magnet, ono privlači. Ali avaj, gde je to jednosmerno jedinstvo? Kad mi učenici pišu: „Volim samo tebe“, da li to misle? Sledećeg trenutka mogu pokušati da vide da li me neko drugi gleda ili neko drugi dobija pažnju od mene. Tako često postoji očekivanje, očekivanje.

Da se vratimo na tvoje pitanje, moja braća i sestre nikada, nikada nisu ništa očekivali od mene. Nikada, apsolutno nikada! Šta su tražili od mene? Rekli bi: „Idi da spavaš, jer ti je potreban san“. Samo to su tražili. Bilo kakvu vrstu materijalnog bogatstva ili unutrašnjeg, duhovnog bogatstva nikada, nikada nisu zahtevali. Ovde učenici imaju očekivanja i zahteve. Moje sestre, moja braća, cela moja porodica nikada nisu ništa očekivali od mene — nikada, nikada — ni za svoje dobro ni za moje dobro. Samo zato što su bili stariji od mene, grdili bi me; ali na ozbiljan način nikada nisu ništa očekivali od mene. Samo su se nadali da ću postati začajna ličnost. Ali u slučaju mojih učenika, priča je drugačija. Sa slatkoćom kažu: „Volim samo tebe“. U sledećem trenutku mogu reći: „Pošto volim samo tebe, zašto mi ne učiniš ovu uslugu, zašto mi ne učiniš onu uslugu?“ To se dešava kada neki učenici kažu: „Volim samo tebe“.

Neki učenici me jako rastužuju, jer mi ne govore o svojim teškoćama sa unutrašnjim životom, ličnim životom ili zdravljem. Kada imaju fizičke probleme, njihov slučaj može postati veoma ozbiljan. Možda će lekar reći da imaju rak. Onda oni pokušavaju da to sakriju od mene, jer se plaše da bih mogao reći drugima. Dok saznam da imaju maligno oboljenje, može biti prekasno da se bilo šta učini.

Neki ljudi mi ne traže savet. Zaista ih volim, ali mi se obraćaju samo kada su u nevolji. Opet, neki nevaljalci traže savet od mene, ali vidim da su već doneli odluku. Pitaju me: „Da li da uradim ovo?“ Kažu: „Šta god kažeš, uradiću“, ali su već odlučili. Onda proklinju sebe i kažu: „Zašto sam rekao Guruu? Bio sam u nevolji, a pošto sam učenik, trebalo je da ga pitam šta da radim. Sada sam ga pitao da li treba nešto da uradim, ali sam već doneo svoju odluku“.

Kada me ljudi pitaju za savet, biće im teško ako nisu uspostavili svoje jedinstvo sa mnom. Prvo će možda želeti da se sakriju od mene, jer zamišljaju da ću se ljutiti na njih zbog nečega što su uradili. Onda mi kažu: „Šta god kažeš, rado ću to uraditi“, ali su već formirali ideju o tome šta će uraditi. To me jako boli, jer su odluku već doneli. Čak i ako oni nisu doneli odluku, ja sam već doneo odluku umesto njih, ponekad proklinju sebe što su me pitali. To mi je tako teško.

Ima učenika koji apsolutno ne donose nikakvu odluku pre nego što me pitaju. Imam neke takve učenike. Pre nego što dođu kod mene po savet, ne idu ni na jednu ni na drugu stranu. Onda rade ono što im ja savetujem. Opet, ima i onih koji znaju da su doneli glupu odluku. Kad kažem nešto potpuno drugačije, bacaju mi se pred noge kao da njihova prethodna odluka nije postojala. Jesu formirali svoje mišljenje, ali kad kažem nešto drugačije, oni se srcem i dušom priklone i odbacuju put koji su prethodno izabrali. Ovo je druga najbolja kategorija. Pogrešili su, ali ni na trenutak se njihova ideja ne sukobljava sa mojim predlogom, mojim savetom. Oni jednostavno odustaju od svoje odluke i odmah prihvataju moj put, što za njih postaje jedini način. U početku su formirali ideju, ali onda prihvataju moj način — ne iz straha, već iz čiste ljubavi. Ovi učenici ne kažu: „Ako sada ne uradim ono što Guru kaže, on će se naljutiti.“ Iz čiste ljubavi, odmah prihvataju moj put i postaju sastavni deo mog puta. Tako druga klasa postaje prva klasa.

Ima učenika koji od početka kažu: „Šta god ti želiš, učiniću“, i oni to zaista misle. Nisu formirali nikakvu unapred stvorenu ideju. Ponekad naiđem na takve učenike. Zar oni nisu najbolji?