Pitambar

Balandino prvobitno ime bilo je Pitambar. Pitambarov otac umro je kada mu je bilo šest godina. Posle očeve smrti, njegova porodica je postala jako siromašna. Majka ga je preklinjala da uči i da prestane sa svojim nemirnim i obesnim šalama, ali on je nije poslušao.

Jednog dana njena ljutnja je dosegla najveću visinu, pa je svom sinu rekla: „O, vidim da ćeš ti postati sadu. Pošto si u svakom drugom pogledu beznadežan i beskoristan, predodređen si da postaneš sadu“.

Reč sadu je odmah prenela dečakov um i srce u viši svet. Rekao je: „Majko, postaću sadu“. Potom je ušao u svoju sobu, pokupio svu svoju odeću i zapalio je. Celo telo je namazao pepelom, stavio oznaku sadua na čelo i omotavši komad platna oko bedara, počeo je da pljeska rukama: „Majko, majko,“ rekao je, „pogledaj me. Stvarno sam postao sadu“.

Kasnije, u dobi od devet godina, Pitambar je napustio svoju majku i svoj zemaljski dom. Njegova majka je na razne načine pokušavala da ga vidi. Srce joj je bilo sama tuga i bol, ali sin nije ni pod kakvim okolnostima hteo da vidi svoju majku. Bio je nepokolebljiv. Mislio da je će mu to stvoriti vezanost i da ne bi mogao da sprovodi svoj duhovni život kada bi mu ona došla sa svim njenim emocionalnim zahtevima. Tako je odbijao da je vidi sve dok nije napunio pedeset godina. Tada su se sin i majka po prvi put sreli od kada je on napustio dom.

Zaista, njegova duhovna diciplina i unutrašnji plač pretvorili su Balanandu u pravog duhovnog giganta. U svojoj devedesetoj godini Balananda se vratio u svoj nebeski dom.