Suština poniznosti nosi božanski nauk

Jednom je Baskarananda trebalo da održi predavanje. Za govornika je postavljena posebna, izuzetno lepo ukrašena bina. Na predavanje je došlo na stotine ljudi. Pre nego što je Učitelj počeo predavanje, upitao je: „Gde je Lakšman Mala? Hoću da Lakšman Mala bude ovde“.

Većina nije znala ko je Lakšman Mala, ali neko reče da je on ribar. Kakvi izuzetni i učeni ljudi su tu bili prisutni! Ko bi pomislio da će Učitelj tražiti da vidi jednog ribara? Ipak, svi su počeli da ga traže. Svi su počeli da dozivaju: „Lakšman! Lakšman!“

Lakšman umalo da nije došao na taj skup zbog straha od toliko učenih ljudi, pa je zato sedeo pozadi. Kada su ga pronašli, dopratili su ga do Učitelja, koji mu je ukazao puno ljubavi i naklonosti. Zatim je Baskarananda rekao: „Za vreme predavanja, on mora da bude pored mene“.

Tako je Lakšman stajao pored Učitelja sklopljenih ruku, plivajući u moru posvećenosti i predanosti. U toku predavanja Učitelj je izuzetno pohvalio Lakšmana. Rekao je: „Vi ljudi ste učeni, kulturni, uvaženi. Međutim, istinska veličnina leži u čistoj posvećenosti“.

Kada se skup završio, Lakšman je otpratio Učitelja do kuće i od tada je ostao u njegovoj kući.

Komentar: Intelektualni um ne zna i ne može da zna šta je Stvarnost Božije Samilosti. Međutim, posvećeno srce tragaoca savršeno dobro zna šta je Božija Samilost. Ono ide i jedan korak dalje. Tragalac izrasta u samu sliku Učitelja, vrlinom posvećenog jedinstva svog srca sa svojim voljenim. Um uvek doživljava tužan poraz kada pokuša da dokuči tajne unutrašnjeg sveta, ali srce uvek uspeva da otkrije blago unutrašnjeg sveta. Za srce ne postoje unutrašnji svet i spoljašnji svet. Srce ima samo jedan svet: svet Boga. Duševnom srcu sam svet je Bog.