Odlučnost

Ono što Bog ima u beskrajnoj meri je Samilost koja se spušta. Ono što čovek u vrlo ograničenoj meri ima jeste rešenost koja se uspinje. Rešenost koja se uspinje i te kako vredi imati, čak i ako je vrlo ograničena.

Bog ima bezbroj božanskih osobina. Od svih Njegovih božanskih kvaliteta, Njegova Samilost je daleko najbolja. Slično tome, čovek ima dosta dobrih osobina. Od svih tih dobrih osobina, njegova odlučnost je daleko najbolja. U ispunjenju svoje odlučnosti on dobija ono što želi da postigne.

Kad vidimo čoveka odlučne volje, mi osećamo da on nema smernosti, da je drzak, sebičan, despot, hvalisav i slično. Osećamo da su poniznost i odlučnost dve potpuno suprotne stvari. Ali, to je stoga što ne razumemo značenje poniznosti. Kada koristimo pojam „poniznost“ često osećamo da je neko bio ponižen od nekog drugog. Poniznost je, međutim, osećanje najslađeg jedinstva. Poniznost nema ničeg zajedničkog sa poniženjem. Poniženje znači da neko gazi po nama i gleda nas sa visine, dok prava poniznost znači da moramo postati jedno sa svešću bilo koje osobe ili stvari. Ako smo ponizni, druga osoba će nam smesta otvoriti vrata svog srca tako da mi možemo da uđemo u njeno, a ona u naše srce. Ako smo ponizni, ceo svet će nam otvoriti svoje srce, jer oseća da smo voljni i prijemčivi da ga držimo unutar svog srca, makar imao bezbrojne nebožanske osobine. U božanskoj poniznosti vidimo istinsku rešenost koja se zasniva na jednostavnosti, iskrenosti, čistoti i smernosti.

Ta osobina koju u svom svakodnevnom životu nazivamo odlučnost, u unutrašnjem ili duhovnom svetu naziva se snaga volje. Stvarna snaga volje dolazi iz najskrivenijih dubina našeg srca, gde je smeštena duša. Ona nije proizvod fizičkog uma; ona dolazi pravo iz duše. Svetlost duše deluje u našem spoljašnjem životu kao snaga volje da se nešto ispolji ili postigne na zemlji. A ta snaga volje duše puna je božanske poniznosti koja dolazi direktno od Svevišnjeg.

WŠta snaga volje može da učini? Snaga volje može da ukloniti svu našu smetenost – zbrkanost u fizičkom, životnoj energiji, umu i srcu. Kako to da nisu svi ostvarili Boga? Zašto je tako malo ostvarenih duša i duhovnih Učitelja na Zemlji? Postoji samo jedan razlog. Taj razlog je pometnja - bilo u našem umu, životnoj energiji i fizičkom biću, bilo u našem unutrašnjem biću. U trenutku kad se veo pometnje ukloni, unutar sebe vidimo zlatno Lice Svevišnjeg.

Šta još može da učini naša snaga volje? Ta snaga volje, koja predstavlja svetlost duše, može da uđe u stvarnost dok trepnemo okom. Mi kucamo na vrata stvarnost sa svojom iskrenošću, svojom čistotom, svojom težnjom, svojom odanošću i posvećenošću. Mi kucamo na vrata stvarnosti, ali može proteći nekoliko dana ili meseci pre nego što se ta vrata zaista otvore. Ali kad božanska rešenost, božanska snaga volje, pokuca na vrata stvarnosti, ona se odmah otvaraju. Zašto? Plaši li se stvarnosti ljudske rešenosti? Ne! Stvarnost odmah otvara vrata snazi volje jer smesta vidi dve stvari. Vidi da snaga volje ima sposobnost da otelotvori stvarnost, dok druge osobine možda nemaju snagu neophodnu da istog trenutka otelotvore stvarnost kad im je ona poverena. Stvarnost takođe vidi da se, kad želi da se ispolji na zemlji, ljudska rešenost preobražena u božansku snagu volje prihvata zadatka da pomogne. Ostale čovekove božanske osobine oklevaju; kad stvarnost želi da se ispolji kroz njih, one osećau da vreme još nije sazrelo. One kažu: „Mi se pripremamo; molimo te da nam daš još malo vremena.“ Ali kad dođe snazi volje, stvarnost oseća strahovitu radost i ushićenje, jer vidi da je čovekova snaga volje spremna da je podigne na svoja ramena i nosi svuda unaokolo.

Ako Bog dođe i stane pravo pred nas, sa svojom čistotom reći ćemo: „O, Bože, duboko sam ti zahvalan što si mi dao čistotu“. Sa svojom poniznošću reći ćemo: „Bože, duboko sam ti zahvalan što si mi dao mir“. Ponudićemo zahvalnost, ali ćemo i dalje u određenoj meri oklevati da te osobine upotrebimo. Osetićemo da možda nismo dovoljno smerni, da možda u sebi nemamo dovoljno mira. Umesto ovog, trebalo bi da, bilo spolja, bilo iznutra, kažemo: „Bože, imam ovu osobinu; sada me upotrebi“. Ali, kad imamo snagu volje, mi odmah kažemo: „Bože, dao si mi čistotu, mir i druge božanske osobine. Sad sam spreman da Ti služim. Molim Te, reci mi šta da učinim“.

Ma koliko da je, u poređenju sa Božjom nepokolebljivom Voljom, naša ljudska snaga volje slaba, ona kaže: „Bože, spreman sam da Te ispunim. Molim Te, reci mi šta treba da radim. Hoću da budem Tvoj instrument, Tvoj dinamični junak i ratnik. Možda je moja snaga volje ograničena, ali sam spreman da tu ograničenu osobinu upotrebim. Hoćeš li da te nosim na plećima? Onda se popni na njih. Hoćeš li da trčim za Tebe? Trčaću onda. Ako hoćeš da nešto uradim, uradiću to. Usput ću možda polomiti noge, ali ću za Tebe učiniti sve što mogu“. Ta rešenost, ta snaga volje se nikad, nikad ne plaši da uradi ili kaže bilo šta. Ona zna da njena snaga dolazi pravo iz duše, a duša ima Boga kao svog najrođenijeg.