Pitanje: Guru, hteo bih da ti postavim poslednje pitanje. Kako mogu da se oslobodim svog života zvuka tokom meditacije i steknem unutrašnji mir? Da li bi mogao da kažeš nešto o unutrašnjem miru?

Šri Činmoj: Spoljašnjem svetu je potreban mir. Kako možemo imati spoljašnji mir? Možemo li imati mir tako što ćemo biti prijatelji sa čitavim svetom? Ne. Možemo imati mnogo prijatelja, čak i prave prijatelje, bliske prijatelje, ali to ne znači da ćemo imati spoljašnji mir. Uveravam te, čak i kad bi čitav svet postao sušto prijateljstvo i kad bi svako bio spreman da ponudi pomoć, ne bi bilo mira u spoljašnjem svetu. Spoljašnji mir će se pojaviti jedino kada otkrijemo unutrašnji mir. Unutrašnji mir je nešto što već imamo. To nije nešto što treba da izmislimo; to je nešto što moramo da otkrijemo.

Bog nam je dao ovaj unutrašnji mir u trenutku kada je naša duša došla na svet. Ali šta se dešava? Kada dođemo na svet, naš svesni um počne da pridaje više značaja spoljašnjem svetu iskušenja; zbog toga nas iskušenje odvodi svom najdražem detetu, frustraciji. Tu gubimo sav unutrašnji mir. Kada se iskušenje ne bi mešalo u naše živote, tada bismo imali mir.

Ovo iskušenje obuhvata sve, a u sebi ono ima strah, brigu, sumnju i druge negativne sile. A najgora, najmoćnija sila koju iskušenje gaji u nama je vezanost. Kada smo vezani, mi smo izgubljeni, a kada smo posvećeni mi smo ispunjeni. Kada usmerimo pažnju na nešto čisto, svetlo, božansko, to je posvećenost. Posvećeni smo božanskim osobinama u nama i oko nas. Međutim, vezanost je nešto drugo. Vezani smo za telo, za konačno. Kada smo vezani, mi prilazimo stvarimo deo po deo, malo-pomalo, i tu se zaustavljamo. Vezani smo za beskrajno mali deo nečega. Plač naše vezanosti počinje sa apsolutno najmanjom sitnicom. Onda se, naravno, trudi da raste. Danas sam vezan za jednu stvar, sutra sam vezan za dve stvari ili mnogo stvari. Ali kada smo posvećeni, mi smo posvećeni beskonačnoj Svetlosti, beskrajnom Miru; sve je u beskonačnoj meri. To je kao obilje. Ulazimo u obilje da bismo izgubili samo naše postojanje u obilju Svetlosti, obilju Stvarnosti, Izobilja.

Mi sad govorimo da nam je potreban mir u spoljašnjem svetu; stoga moramo da izmislimo spoljašnji mir. Kako možemo da izmislimo spoljašnji mir? Čak i u matrijalnom svetu, da bismo nešto izmislili, potrebna nam je neka supstanca. Kad naučnik nešto pronalazi, njegov um, njegov mozak, njegova unutrašnja sposobnost izlaze na površinu. U tom slučaju vidimo da je potrebno sve što čovek ima ili otelovljuje da bi nešto izmislio. Ali kada se radi o miru, istoj toj osobi je potreban samo jedan instrument: unutrašnji mir. Ako se unutrašnji mir ne iznese na površinu, čovek nikada ne može imati mir u spoljašnjem životu. Ako unutrašnji mir ne izađe na površinu i ne učini spoljašnje okolnosti mirnim, tada će mir koji možda vidimo u spoljašnjem životu biti kao lažni novčić. Prijateljstvo, bliskost i sklad u društvu neće imati trajnu suštinu ako nedostaje unutrašnji mir. Sve će trajati zauvek ako možemo da koristimo unutrašnji mir kao naš najmoćniji instrument za vođenje spoljašnjeg života, sveta koji vidimo oko sebe.

Kako da steknemo taj unutrašnji mir? Možemo ga steći tako što ćemo vapiti, vapiti za unutrašnim mirom. Kako da plačemo za unutrašnjim mirom? Nije lako iskreno plakati. Kako da iskreno plačemo? Možemo plakati gledajući sopstveni odraz. Ako ne možemo da vidimo svoje lice bez ogledala, treba da stanemo pred ogledalo i da vidimo koliko smo bespomoćni, koliko smo beznadežni. Videćemo da milioni misli dolaze i plove pred nama. U tom trenutku ne smemo biti depresivni. Ono što treba da uradimo jeste da pomislimo: „Da li je ovo moje lice? Da li je ovo moj izgled? Zar ja ovako stvarno izgledam? Hoću da izmenim svoje lice, svoju sudbinu; ali kako? Tako što ću osećati veliko unutrašnje pouzdanje da sam Božje dete. Do sada sam dozvoljavao sebi da me proždire neznanje. Neću dozvoljavati nikom i ničemu da me proždire. Dozvoliću jedino Bogu da me proguta. Neka me On proguta“. Kada budemo imali takvu vrstu nuđenja sebe odnosno osećanja u svom životu, da smo spremni da nas Bog pojede, deo po deo, svaku kap krvi, tada ćemo videti da plač automatski dolazi. Kada smo spremni da damo, dolazi plač: „Bože, uzmi me; ono što imam i ono što jesam, uzmi me. Ono što imam je apsolutno neznanje, iznutra i spolja. Ono što sada jesam je Tvoja beskrajna Uteha i Tvoja beskrajna Samilost i moja veoma ograničena rešenost. Jedina stvar koju imam je gomila neznanja na mojim plećima“. Ako sve to možemo da ponudimo pred Božija Stopala, tada Bog ulazi u nas sa Svojom Beskonačnošću. Kada vidimo da Beskonačnost ulazi u nas, to je vapaj ispunjenja koji vidimo iznutra i spolja.

Zato, hajde da plačemo. Hajde da u svakom trenutku osetimo vapijuću potrebu za nečim što nemamo, što ne znamo kako da otelovimo. U unutrašnjem svetu imamo sve: Mir, Svetlost, Blaženstvo, Boga. Ali u spoljašnjem svetu nam nedostaju ove stvari. Ako možemo više pažnje da obratimo na unutrašnji svet, tada će, naravno, vladajuća božanstva unutrašnjeg sveta biti zadovoljnija nama. I reći će nam da ih koristimo, ona će nam biti na raspolaganju. Ako smo zaista posvećeni unutrašnjem životu, duhovnom životu, moramo iskreno i duševno da prizovemo unutrašnje vođstvo, Pilota iz najdubljih dubina, Svevišnjeg. Imamo svako pravo da prizovemo Njegovu Svetlost, Njegov Mir, Njegovo Blaženstvo; a On će, sa Svojom najdubljom Radošću i Brižnošću, ispuniti našu težnju. On je željan, On dvadeset i četiri sata vapi da nam ugodi. Ali mi se ne trudimo da nam se ugodi. Čak i ako osećamo da to nije dovoljno, hajde da se potrudimo da budemo zadovoljni stvarima koje nam On daje; šta god nam On daje, prihvatimo to sa krajnjom zahvalnošću.