Pitanje: Da li ti izgeda da u osnovi ima neke razlike u kvalitetu težnje ili u kvalitetu duša u različitim zemljama sveta? I da li osećaš da je tvoje putovanje bilo uspešno?

Šri Činmoj: Težnju sam primetio u svim mestima koje sam posetio, iako je neka mesta, naravno, imaju više od drugih. Na unutrašnjem planu svaka zemlja, svaki grad teži u skladu sa svojim sposobnostima, ali na spoljašnjem planu možemo da zapazimo određene razlike. Na primer, u jednom gradu sam video ogromnu rešenost čak i u ljudima koji nisu svesno duhovni ili ne teže svesno. Postojala je ogromna rešenost na fizičkom planu i na vitalnom planu. U drugom gradu, iako je tamo postojala težnja na unutrašnjem planu, na spoljašnjem planu vladao je stahovit haos, zbrka, nelagoda, nesigurnost. Težnja je bila prisutna – svako mesto ima težnju – ali kad se radi o manifestaciji na spoljašnjem planu, na jednom mestu je unutrašnja poruka pravilno izvršena, a na drugom mestu nije.

Isto tako, stanovnici raznih gradova obično prizivaju duhovnu Svetlost na različite načine. U jednom gradu koji sam posetio prizivali su duhovnu Svetlost više pomoću uma nego pomoću srca. Oni prizivaju Svetlost, mole se i meditiraju, ali pomoću uma. A ima mesta gde ljudi prizivaju Svetlost pomoću težećeg i dinamičkog vitala i fizičkog. Video sam takođe neke srećne gradove u kojima većina ljudi priziva Svetlost pomoću psihičkog, unutrašnjeg srca.

Kad sam prvi put došao u Evropu, ušao sam u jedan nepoznat svet. Nisam znao ništa o Evropi, a Evropa nije znala ništa o meni. Kad sam došao drugi put, evropske zemlje su videle nešto u meni. Treći put, videle su još nešto više u meni. Atmosfera, vibracija, imala je više poštovanja i posvećenosti nego prilikom mojih prethodnih poseta. Hteo bih da kažem da sam ja isti čovek, sa istom svešću i istom bezgraničnom ljubavlju kao što sam bio i pre dve godine. Ali, kada su oko mene prijatelji, obožavaoci i posvećenici, ostali svet onda obraća više pažnje. Tako, na sreću ili na nesreću, sad kada sam malo bolje poznat, ljudi vide više u meni. Međutim, u mom slučaju, moji učenici i drugi tragaoci ne moraju da postanu poznati da bih ja video kakvi su. Za mene su svi oni Božiji instrumenti, božanski instrumenti. Od samog početka, kad prvi put vidim nekoga, ja ga vidim kao božanski instrument koji će nesumnjivo raditi za Boga ili uz moju posvećenu pomoć ili pod vođstvom nekog drugog duhovnog Učitelja.

Još jedna stvar koju sam primetio je da svet teži sve više i više. Na spoljašnjem planu mi vidimo svađe, sukobe i ratove, pa to pogrešno shvatamo. Ali, na unutrašnjem planu, ja vidim da ta mesta imaju više težnje i više rešenosti nego što su imala tokom mojih prethodnih poseta. I baš zato što postaju duhovnija, božanskija, ona vide više toga u našem putu.

Ponekad smo inspirisani da trčimo ka cilju zato što ima i mnogo drugih koji trče i to nas navodi da osetimo da cilj ima da nam ponudi nešto. A ponekad idemo ka cilju ne zato što drugi trče, već zato što mi sami imamo jak unutrašnji vapaj. Naš unutrašnji vapaj se povećao, naša potreba za Ljubavlju i Istinom se povećala, pa zato trčimo ka cilju. Dakle, ovog puta su ljudi privučeni našem putu iz dva razloga. Jedan je što su ljudi čuli za mene preko radija, televizije i novinskih čanaka, preko Mahavišnua i Devadipa i preko mojih spisa. A drugi razlog je što je težnja svih učenika koji slede moju stazu posvećeno i odano ušla u atmosferu sveta, a to pomaže ostalom svetu da vidi nešto više u meni. Zato možemo da kažemo da je moja poseta Evropi bila ogroman uspeh.