Pitanje: Šri Činmoj, kako da budemo kao deca u duhu?

Šri Činmoj: U spoljašnjem svetu vidimo: kad deda razgovara sa svojim unučićima, ako je mudar, i on postaje kao dete. On zna da će jedino ako se bude ponašao kao dete moći da učini decu zadovoljnim i da će i on biti zadovoljan njima. Mi treba da osetimo da je Sam Bog Božansko Dete koje se stalno igra sa nama. Dete je spremno da se igra dvadeset četiri sata dnevno. A mi treba da postanemo kao deca da bismo se igrali sa Bogom.

Ako momak od devetnaest godina nema sposobnost da uzme nešto od sveta ili da ponudi nešto svetu, ako ostaje povučen, ako ne mari za svet i oseća da mu ništa ne treba od sveta, onda je on u duhu star devedeset devet godina. Sa druge strane, ako neko od devedeset devet godina hoće da nauči unutrašnji jezik, jezik božanske ljubavi, jezik božanskog mira, jezik unutrašnje mudrosti, jezik unutrašnje Svetlosti, on je u duhu dete. Ali, ako od sveta hoće da dobije samo informacije, to mu, duhovno, uopšte neće pomoći. Takve informacije daje um i one se primaju umom. A osoba koja živi u umu nikad neće moći da postupa kao dete. Ko ne može da postupa kao dete? Onaj kome je više stalo do intelekta nego do srca. Onaj kome je više stalo do spoljašnjih dostignuća nego do unutrašnjih dostignuća. Onaj kome je više stalo do društva oko sebe nego do Boga u sebi.

Ako stvarno hoćete da postanete dete, onda treba da osetite da postoji neko ko stalno misli na vas. Treba da osetite da postoji neko ko ne samo da misli na vas i meditira na vas, nego ko takođe preuzima odgovornost za vas. Dete stalno oseća da će se njegova majka ili otac pobrinuti o njemu. Sve vreme ono oseća da postoji zaštita, postoji vođstvo, postoji pomoć. I naravno da ima poverenja u svoj život. Dete može da se potpuno osloni na roditelje, zbog svog dečijeg srca. Zato što je uvek u srcu, ono oseća da nema potrebe koju njegovi roditelji neće ispuniti. Kad bi živelo u umu, smesta bi pomislilo: „O, možda moj otac neće moći da uradi to. Možda moja majka neće biti tu da mi pomogne“. Tada bi postalo strašljivo. Postalo bi sumnjičavo i puno strepnje. U duhovnom životu, ma koliko da ste stari, treba da osetite da postoji neko sa beskrajno više svetlosti-mudrosti ko neprekidno misli na vas, voli vas, vodi vas i štiti, i da je ta osoba Bog. A na Boga treba da se oslonite dečijim srcem. Mi možemo da imamo Mir, Svetlost, Ljubav i Blaženstvo u beskrajnoj meri jedino kad osećamo da smo deca.

Kad učenik pođe svom duhovnom Učitelju, on mora da oseti da njegov Učitelj ima beskrajno više mudrosti nego što on ima. Mora da održi svoje osećanje poniznosti. Kad god imamo posla sa nekim ko nam je nadređen i ko ima više sposobnosti od nas u unutrašnjem svetu, mi postajemo deca. Ako mislimo da je naš Učitelj na našem nivou, ili na još nižem, kako ćemo se onda ponašati kao deca? Kako ćemo imati veru ili pouzdanje u njega? Smesta će na površinu izaći naša superiornost. Naš um će nas navesti da osećamo da mi znamo bolje. A čim osetimo da znamo sve i da možemo da uradimo sve, mi gubimo svoje dečije kvalitete.

Učenik je uvek dete u prisustvo svog učitelja, ma koliko da je star ili komplikovan. Uvek treba da osećamo da učimo. U duhovnom životu, mi učimo sve, svakog dana, svakog sata, svakog minuta, svake sekunde od našeg Oca, Boga. Ako stalno imamo osećaj da učimo u unutrašnjim svetovima, nema kraja onog što možemo da primimo i postignemo od Božije Božanstvenosti. Mi možemo da postanemo kao deca kad znamo da ima šta da se nauči i da je Bog tu da nas uči.