Pitanje: Kad meditiraš na nas i ja gledam u tebe, mislim da bi možda trebalo da pokušam da budem što je moguće ponizniji, čistiji i prijemčiviji. Je li to u redu, ili bi možda trebalo da naprosto zaboravim na sve to i držim svoj um otvorenim?

Šri Činmoj: To zavisi od svakog pojedinca. Ako mi je data osoba učenik – to jest, neko ko mi je svcsno prepustio odgovornost za svoj duhovni život – pa ako taj postane ponizan prema meni, ako postane uglađen i veoma posvećen, dobiće od mene najviše što može. Ako je nadmen, tvrdoglav i uobražen, svakako da od mene neće moći da dobije ništa.

Ti sada dolaziš u Njujorški centar, tako da se možeš smatrati mojim učenikom. Što se tebe tiče, kad ponudiš poniznost, molim te da osetiš da ta poniznost ne dodiruje moju ljudsku ličnost. Oseti da ta poniznost ulazi u Svevišnjeg u meni, koji zaslužuje sve od tebe. Ja nisam ničiji Guru. Tvoj Guru, tvoj Učitelj je Bog. Tvoj pravi Učitelj je u meni. Moj Učitelj, moj pravi Učitelj je u tebi. A pošto imam tu unutrašnju svetlost i unutrašnju mudrost, kad mi priđeš sa poniznošću i čistotom, ja se pokušavam da iznesem na površinu tvoju dušu koja teži. Kad imaš osećanje posvećenosti prema meni, postaješ jedno sa mnom i dobijaš ono što ja imam. Ja sam dvadeset godina živeo životom duhovne discipline u ašramu i nudim ti unutrašnji mir, unutrašnju svetlost, unutrašnju mudrost koju sam stekao.

U početku, kao učenik, uvek je bolje da ulaziš u učiteljevo srce svesno i sa poniznošću. Ta poniznost nije poniženje. Kad je neko ponižen, on je skrhan; ali, poniznost je osećaj potpunog jedinstva. Ti osećaš da si potpuno jedno sa mnom, pošto je Bog Gospod svega, Uzrok svega. Ja nisam nadmoćan, a ti nisi inferioran. Pomoću poniznosti možeš da uspostaviš jedinstvo sa mnom sa krajnjom slatkoćom. Pokušaj da uđeš u mene sa svojom poniznošću, nežnošću, slatkoćom, božanskom ljubavlju i da osetiš svoje postojanje u meni. Kad uđeš u mene, onda je moj problem, moja dužnost, moja odgovornost da ti, Milošću Svevišnjeg, dam ono što ti je potrebno.

Neki su došli ovde samo da bi dobili unutrašnji mir ili unutrašnju radost. Oni nisu moji učenici; oni mi nisu predali odgovornost za svoje živote, a ja tu odgovornost nisam preuzeo. Što se njih tiče, kad gledaju u mene, oni bi trebalo da zaborave sve i učine svoje umove apsolutno tihim, mirnim i praznim – nalik na praznu posudu – i da ne dopuste da tokom meditacije u njih ne uđe ništa. Ako u posudama svojih umova zadržavaju strahove, brige, sumnje i tako dalje, te posude će biti pune. Šta ja onda mogu da uradim? Posuda se mora isprazniti da bih mogao da je napunim božanskim mirom, ljubavlju, radošću i skladom.

Kad je posuda prazna, božanske misli mogu da uđu u aspiranta i tu rastu. Kad se posuda do vrha ispuni božanskim mislima, ona će na kraju otvoriti vrata božanskom Miru i Svetlosti.

To bi trebalo da učine oni koji nisu moji učenici, koji dolaze ovde samo jednom nedeljno i koji bi hteli da imaju malo mira i ništa drugo. Ali, oni koji hoće da imaju beskrajni Mir, beskrajnu Svetlost i beskrajno Blaženstvo, koji zaista hoće da ostvare ono Najviše na svetu, moraju da slede neki duhovni put. Ja imam jedan put; imaju ga i drugi duhovni Učitelji. Svaki Učitelj ima svoj put, a na kraju, svaki put vodi istom cilju. Možda svi putevi vode u Rim, ali čovek mora da ide jednim putem. Oni koji ovde meditiraju, a nisu moji učenici, na kraju će osetiti potrebu za duhovnim Učiteljem. Ja im dajem inspiraciju. Potom, kad se inspirišu, kad budu hteli da idu do kraja puta, do krajnjeg Cilja, oni će pokušati da nađu svog učitelja. Tada će im njihov duhovni Učitelj reći šta bi trebalo, a šta ne bi trebalo da rade.