Kako pobediti strah

Naše telo je ograničeno; zato se telo plaši. Naš vital je nesvestan; zato se vital plaši. Naš um je mračan; zato se um plaši. Naše srce ne teži; zato se srce plaši.

Da bismo telo oslobodili straha, potrebno nam je veličanstveno iskustvo naše duše. Da bismo naš vital oslobodili straha, potrebno nam je dinamično i svesno širenje naše duše. Da bismo oslobodili naš um od straha, potrebno nam je preobražavajuće prosvetljenje naše duše. Najzad, da bismo oslobodili svoje srce od straha, potrebno nam je ispunjujuće savršenstvo naše duše.

Čovekov strah mu ne dozvoljava da vidi lice krajnje Stvarnosti. Čovekov strah mu ne dozvoljava da dosegne Zlatne Obale Onostranog. Čovekov strah mu ne dozvoljava da ispuni Boga zarad Boga samog.

Ali Bog, Tvorac svega dobroga, ima bezgraničnu Samilost, Brižnost i Ljubav prema čovečanstvu.

Božija Samilost spasava čoveka.
Božija Brižnost oslobađa čoveka.
Božija Ljubav ispunjava čoveka.

Kad nesvesno razmišljamo o strahu ili gajimo strah, strah nam sa osmehom pruža ruku. Kad svesno mislimo o strahu ili gajimo strah, strah nas pobedonosno grli. Ali, kad mislimo na našu unutrašnju hrabrost, Bog plače Svojim božanskim Plačem, jer oseća da je tu našao Svoj odabrani instrument.

Zemlja se plaši transcedentalne Svetlosti Neba, a Nebo se plaši bezdanog neznanja zemlje. Bog kaže zemlji: „Dete moje, ne ponašaj se budalasto. Transcendentalna Svetlost Neba neće te oslepeti. Nebeska svetlost neće te raskrinkati. Naprotiv, Svetlost Neba će te prosvetliti. Svetlost Neba će te preobraziti“.

Bog kaže Nebu: „Ne budi ludo. Bezdano neznanje zemlje ne može te zarobiti. Ono te ne može uništiti. Naprotiv, neznanje zemlje će ti se ponuditi. Ti ćeš preobraziti lice zemlje“.

Bog kaže: „Potrebni ste mi oboje, i zemlja i Nebo“.

„Nebo, ti ćeš morati da preneseš zemlji poruku ostvarenja.

Zemljo, poruku ispoljavanja, Mog božanskog ispoljavanja, ti ćeš morati da ponudiš Nebu“.

Strah potiče od našeg duboko ukorenjenog neznanja. Mi ne vidimo svetlost našim unutrašnjim vidom. Mi vidimo svetlost našim spoljašnjim, ljudskim, zemaljski ograničenim razumevanjem.

Dozvolite da vam ispričam jednu kratku priču. Jedan starac, koji je jedne večeri išao ulicom, nagazio je na konopac. Nije bilo osvetljenja, pa je on pomislio da je konopac u stvari zmija. Prestrašen, vrisnuo je i pobegao što je brže mogao. Usput se sapleo i slomio nogu.Neki ljudi koji su bili u blizini čuli su viku i vrisak, pa su dotrčali sa štapovima. Starac je sve vreme vikao da je tamo zmija. U tami su i drugi pomislili da je to zmija. Zato su počeli da udaraju konopac i slučajno počeli da udaraju jedan drugog.

Vika i mlaćenje su se nastavili sve dok nije došla druga grupa sa svetiljkom i otkrila da je to samo konopac, a ne zmija.Dakle, kada se pojavila svetlost, otkrivena je prava stvarnost.

Slično tome, u našem ljudskom životu, kad svetlost uđe u našu fizičku svest, svakako će nestati sve vrste straha. Ali, nama nedostaje svetlost. Zato se strah svesno i namerno širi u svakom trenutku našeg života.

Ali, ako smo dovoljno iskreni da zaronimo duboko unutra i da osetimo da je unutrašnja hrabrost naša svojina, ta unutrašnja hrabrost može da osvane u svakom trenutku. Ona je više nego voljna da izađe na površinu. Iznošenje te unutrašnje hrabrosti na površinu predstavlja svesno buđenje našeg unutrašnjeg bića. Svi imamo to unutrašnje biće, ali, na nesreću, veoma malo nas želi da ga hrani. Mi hranimo naše telo kako bismo se okrepili. Proučavamo knjige da bismo nahranili naš um. Mi činimo mnoge stvari da bismo okrepili naše spoljašnje biće, ali ne činimo praktično ništa da nahranimo naše unutrašnje biće.

U našem unutrašnjem biću mi možemo da izrastemo u nepokolebljivu volju. Kad koristimo našu nepokolebljivu volju, koja nam lako može biti na raspolaganju, možemo da pobedimo i sam dah straha. Ovde, na zemlji, naša nepokolebljiva i neukrotiva volja može da vrhunski zavlada. Potrebna nam je samo jedna stvar: svesna svesnost o božanskoj Svetlosti, koja je naša. Naše je pravo po rođenju da ostvarimo i otelovimo tu unutrašnju Svetlost.

Ne može biti straha, ne može biti ni mrvice straha kad živimo u sjaju duše. Da bismo stalno živeli u božanskom sjaju naše duše, potrebna je samo jedna stvar: svesni unutrašnji plač. Taj unutrašnji plač se zove težnja, uspinjući plamen u nama. Kad taj plamen počne da se uzdiže ka najvišem, on prosvetljuje sve oko sebe. Tama se preobražava u svetlost, strah u snagu, sumnja u pouzdanje, neznanje u mudrost, a smrt u Besmrtnost.