Deo III

SCA 413-419. Učenici Šri Činmoja postavili su mu pitanja na Tlu Težnje 22.06.1996.

Pitanje: Nečije spoljašnje potrebe mogu da budu zadovoljene na našem putu. Na primer, ima gde da stanuje, šta da jede, svi njegovi prijatelji su ovde i što on izgleda duhovniji, to ga ljudi više vole. On ostaje iz spoljašenjih razloga, ali iznutra možda ne oseća najvišu težnju ka Svevišnjem. Da li je za takve osobe bolje da ostanu sa neiskrenom težnjom u nadi da će ona jednog dana postati iskrena, ili je bolje da odu na drugo mesto?

Šri Činmoj: Recimo da je neko započeo duhovni život sa krajnjom iskrenošću, ali je onda njegova iskrenost počela da nestaje. Ako vidi da za pet ili šest godina nije uspeo da povrati svoju iskrenost, onda treba da nađe sopstveni brod. To će reći, treba da se vrati u običan život zato što ne dobija preimućstva od duhovnog života. Njegova duhovna disciplina je gotovo nikakva, iako, kao što kažeš, on navodi druge da osećaju da je veoma posvećen. Ali, ako on stvarno hoće da stekne iskrenost, onda će ga nešto iznutra štipnuti i navesti ga da oseti da nije iskren.

Ako neko nakon pet ili šest godina, ne može da povrati svoju goruću iskrenost, onda mu ne vredi da ostaje na stazi u nadi da će se jednog dana iskrenost pojaviti niotkuda. Neki ljudi misle da će se jednog dana sve vratiti, iako su izgubili svoju iskrenost, iako su izgubili svoju čistotu, iako su izgubili svoju sigurnost, iako su izgubili svoje pouzdanje.

Svi počinju sa iskrenošću. Svi koji prihvate duhovni život hoće da pobede nesigurnost, ljubomoru i druge nesavršenosti. Ali, nakon pet-šest godina opadanja, upravo te slabosti učenici počnu da smatraju za snagu. Te slabosti počinju da uzimaju oblik zahteva: „Ja sam nesiguran; zato Učitelj mora da ima više saosećanja prema meni. Ja sam ljubomoran; zato Učitelj mora da ima više saosećanja prema meni. On mora da zna da sam slab. Ja sam nečist; zato Učitelj mora da ima više saosećanja prema meni. On vidi da se borim da budem čist“.

U početku, ti zahtevi nisu padali na pamet učeniku. Ako je bio neiskren, očajnički se trudio da postane iskren. Ako je bio nečist, trudio se da bude čist. Ako je bio nesiguran, trudio se da bude siguran. Težio je da sve te božanske kvalitete stekne na pravi način: moleći se i meditirajući. Nakon pet ili šest godina, te slabosti uzimaju drugi oblik. Učenik postavlja zahteve Učitelju: „Ja sam slab, a bio sam sa tobom toliko godina! Šta si ti uradio? Zašto me ne činiš savršenim?“ Ranije su se očajnički trudili da postanu savršeni učenici. Potom, nakon nekoliko godina, njihova teorija se promenila. Sad oni kažu: „Pošto sam ti dao svoj život na nekoliko godina, sad si ti obavezan, o Učitelju, da me učiniš savršenim“.

Ako ti učenici, koji su tokom godina značajno pali, osećaju da za njih nema nade da se opet popnu stepenicama, onda gube vreme ako ostaju na stazi. Naša filozofija je filozofija prevazilaženja i napretka. Ako nakon pet ili šest godina ne mogu da povrate iskrenost ili čistotu ili ostale božanske osobine sa kojima su morali da počnu, ako ne mogu da se vrate na ispravnu polaznu tačku, kako će opet naći rešenosti da trče brzo, brže, najbrže? Ja osećam da brzina indijske volovske zaprege uopšte nije brzina. Za te ljude odredište će ostati nedostižno zato što je cilj daleko - veoma, veoma daleko.

Kasnije, isti ti ljudi koji idu brzinom volovske zaprege omrznuće duhovni život i omrznuće svog Učitelja. Oni će reći: „Šta to radiš? Dao sam 30 godina mog života, 40 godina mog života duhovnosti. Nisi me učinio sigurnim, nisi me učinio samopouzdanim, nisi uvećao moju ljubav, nisi uvećao moju posvećenost, nisi uvećao moju predanost. Šta si mi učinio?“ Onda će oni početi da krive duhovni život, da krive Učitelja, da krive sve. Ali, nema nikakve svrhe kriviti duhovnog Učitelja, kriviti duhovni život ili stazu.

Ako ljudi ne mogu da se vrate na polaznu tački, za koju znaju koliko su težnje imali, koliko su ljubavi prema stazi imali, koliko posvećenosti i koliko predanosti, ako su padali i padali i padali i posle pet ili šest godina za njih nema nade da se vrate ne svoju izvornu visinu, ako im je teško da idu više i dublje i dalje prema cilju, za njih nema svrhe da ostaju na našoj stazi. Ima mnogo, mnogo takvih. Ima mnogih koji ostaju samo zato što imaju udoban život.

A opet, moram da kažem da ima nekih koji su krajnje disciplinovani. Ima nekih koji održavaju svoju iskrenost i bacaju se srcem i dušom u božanske aktivnosti. Neki ljudi, moram da kažem, strahovito su napredovali tokom godina; da nije tako, ovaj brod bi dosad potonuo. Posebno u ovoj godini, godini iznenađenja, učenici sa svih strana sveta su strahovito napredovali. Spolja se taj napredak ne može meriti. Jedino Učitelj može da prosudi ko je pobedio ljubomoru, ko je pobedio neiskrenost, ko je pobedio ostale nesavršenosti. Učenici ne mogu da prosuđuju ni o kome, zato što učenici nisu u stanju da uđu u srca onih koji su strahovito, strahovito napredovali. A opet, ima ljudi koji su mi svojim opadanjem priređivali šokantna iskustva godinama. Reći da su značajno pali je preblago rečeno.

Ako sam ispravno razumeo tvoje pitanje, ti pitaš: ako ljudi obmanjuju sebe, ako nemaju iskrenu težnju, treba li da ostanu na našoj stazi u nadi da će jednog dana povratiti svoju težnju? Ranije sam govorio: „Čak i ako hrčete na brodu, nije strašno. Možete da spavate“. Ali, sad vidim da se neki ljudi koji su spavali i hrkali iznenada probude i prepadnu se. Oni kažu: „Gde smo to mi?“ Potom im izgleda da je voda najbezbednija, pa skaču sa broda u vodu.

A opet, jedina uteha je da ima ljudi koji su iznutra i spolja strahovito, strahovito napredovali, posebno u ovoj godini, godini iznenađenja. A ima i onih koji su trajno pali. I šta može da se uradi? Meni ih je žao, zato što traće svoj život, posebno mlađi ljudi. Ako ne povrate svoju težnju nakon što su je izgubili, onda će kriviti mene kad napune 40 ili 50. Reći će: „Zašto nam nisi pomogao da napredujemo? Zašto nam nisi pomogao da prevaziđemo te teškoće?“ Ja jedino mogu da kažem da sam se potrudio najbolje, najbolje što mogu, ali oni nisu imali potrebnu prijemčivost.