Poniznost i nedostojnost

Postoji velika razlika izmedju poniznosti i nedostojnosti. Hajde da se prvo bavimo nedostojnošću. Kad treba nešto da uradimo, neke nesposobnosti s kojima smo rođeni mogu učiniti da se osećamo bezvredno. A opet, ta bezvrednost može doći kao posledica nečeg nebožanskog što smo uradili. Ali koji god da je razlog, onaj ko se oseća nedostojnim nečega, automatski će ostati udaljen od sveta blaženstva.

Ovo je negativan način pristupanja istini. Ali ako uzmemo pozitivan pristup, onda uvek osećamo da smo došli od Boga. Moramo da budemo svesni Boga u sebi, ne kroz osećaj bezvrednosti, već kroz poniznost. Ako sam nedostojan mog Izvora, onda zašto me je Izvor stvorio? Roditelji donose dete na svet. Ko je odgovoran za život deteta? Roditelji! Ako dete oseća da je nedostojno svojih roditelja, to je greška s njegove strane. Shodno njihovoj unutrašnjoj sposobnosti, prosvetljenju i meditaciji, roditelji su doneli decu na svet, stoga deca ne smeju da se osećaju nedostojnim. Jedino deca bi trebalo da budu ponizna zato što je u poniznosti svetlost duše.

Bog nas je stvorio. Mi smo Božija deca. Neki od nas su svesna deca; neki su nesvesna. Ako smo ušli u duhovni život, to znači da smo svesni Božijeg Prisustva. To ne mora biti dvadest četiri sata dnevno, ali barem na jedan kratak trenutak svesni smo Božijeg Prisustva. Možda ne vidimo Boga licem u lice, ali Njegovo unutrašnje Prisustvo primorava nas da meditiramo na Njega. Ako je naš Izvor Bog i On nas je stvorio, onda ne smemo da se osećamo nedostojnim Njega. Samo treba da budemo ponizni, jer kroz poniznost Božija Svetlost može da se vidi, oseti i ispolji.

Što neko ima više da ponudi svetu, on više oseća da mora da se spusti do nivoa sveta. Ako ostane iznad, onda mu se ne može približiti. On je kao drvo koje je puno plodova; stoga, se njegove grane povijaju do zemlje. Bog ima sve da nam ponudi: Mir, Svetlost, Blaženstvo i sve božanske osobine. On je sav Ljubav. Kad on želi da nam ponudi Svoju Ljubav, On mora da se spusti do našeg nivoa. Majka je veoma visoka a dete je veoma nisko, zato kad majka želi da nešto da detetu, ona mora da se sagne. Ako stoji uspravno, ne može ništa da mu da. Mora da se sagne do visine deteta.

Ovde takođe, kad se saginjemo, ne radi se o tome da nudimo nekome svoj poklon ili svoju predanost. Radi se samo o tome da mi moramo da se spustimo do nivoa drugih pojedinaca da bismo postali jedno sa njima. Kad smo ponizni, postajemo potpuno jedno sa nivoom ljudi oko nas. Ne kroz poniženje, nego kroz prosvetljenje, meditaciju, brižnost i božanski ispunjavajuću samilost mi se spuštamo do njihovog nivoa. Bog to čini i duhovni ljudi takođe to rade zato što je to jedini način da se bude nerazdvojivo jedno sa ostalima na njihovom sopstvenom nivou.

Poniznost je uvek dobra, jer u poniznosti mi svesno širimo našu svest i postajemo jedno sa Bogom i sa čovečanstvom. Ali, ako imamo osećaj nedostojnosti, onda se samo udaljavamo i udaljavamo od Svetlosti i od Izvora. Zašto treba da se osećamo nedostojnim? Ne postoji razlog. Jedino moramo da težimo sa poniznošću. Kroz težnju ćemo izneti na površinu našu sopstvenu božanstvenost. S poniznošću se spuštamo i s poniznošću možemo da se penjemo. Bog nas je iznutra načinio jednim sa Njim i sa Njegovom tvorevinom. Na spoljašnjem planu takođe On želi da sve spoznamo kao jedno, a za to nam je neophodna svetlost duše. Svetlost duše može da se izražava jedino kroz poniznost, jer poniznost ima unutrašnju sposobnost da se poistoveti sa bilo čime ili s bilo kim kao svojim sopstvenim.

Nedostojnost je veoma negativna stvar u našem životu. Ona potiče od frustracije, poraza i samo-nametnute ili samo-izazvane sumnje. „Ja ne mogu to da uradim, ne mogu da budem tako sjajan. Kako ja to mogu da uradim?“ ova osećanja dolaze od sumnje, straha, očaja i osujećenja. Sve su to negativne sile, nebožanske sile. Moramo da osećamo da jesmo vredni. Zašto? Zato što želimo da budemo nerazdvojivo jedno sa našim najdražim Ocem i Majkom, Gospodom Svevišnjim. Dete nikada ne sme da se oseća bezvrednim. Dete treba da bude srećno i puno ljubavi, i treba da ima implicitnu veru u roditelje. Sama činjenica da ima implicitnu veru u roditelje daće mu pouzdanje i unutrašnju sigurnost i dopustiće mu da potpuno prihvati svetlost na pravi način.

Osećajući se nedostojnim nećemo moći da primimo Božiju Samilost. To je apsurdno. Čak ni jedna kap Božije Samilosti više se neće spustiti kao kiša na zemlju ako osećamo da smo nedostojni. Daleko od toga. Ali ukoliko smo ponizni, ukoliko težimo i osećamo da je mala sposobnost koju imamo došla od Boga, onda možemo da ispunimo sebe i Bog će biti zadovoljan. Stoga se nikada ne osećajte nedostojnim. Jedino osećajte neophodnost stvarne poniznosti u svom životu tako da Bog može da deluje u vama i kroz vas na vašem sopstvenom nivou.