Pitanje: Kakav savet imate za osobu koja pokušava da drži ego i ponos tamo gde im je mesto? Drugim rečima, kako neko može razviti poniznost i izbrisati ego?

Šri Činmoj: Postoje dva tipa ega. Jedan ego kaže: „Moje i od mene: tu se završava stvarnost“. Drugi ego kaže: „Bog je moj. Svemogući, Beskonačni je moj. Kako mogu sebe sputavati nekom osobom ili porodicom ili bilo čim što je ograničeno ili ograničavajuće?“ Taj ego ne obavezuje, on oslobađa. To je božanski ego, ili može se reći da je to nije ego, već da je to osećaj nerazdvojnog jedinstva sa Beskonačno Prostranim. Obično ljudsko biće je zadovoljno nekom osobom ili članom svoje porodice, ali duhovni tragalac će biti zadovoljan samo Beskonačnošću, Večnošću i Besmrtnošću. Kad istupi božanski ego, svaki aspirant može da kaže: „Ja sam Božije odabrano dete. Kako mogu da ovo radim? Kako mogu da budem tako jadan, tako sebičan, tako nebožanski?“ Ovaj osećaj će nas uvek spasiti.

Hrist je rekao: „Ja i moj Otac smo jedno“. Običan čovek će možda reći: „Kako je mogao reći nešto tako egoistično?“ Ali, tragalac će reći: „On je apsolutno u pravu. On je ostvario Najviše i na osnovu svog ostvarenja može to da kaže“. Obično, netežeće ljudsko biće koje se nalazi u svetu želja možda oseća da Bog ne postoji, ili kaže: „Bog je Bog, On je na Nebu, a ja sam ovde na Zemlji. Nemam veze s Njim“. Tragalac, međutim, zna: „Ako Bog postoji, onda bez obzira gde se On nalazi, i ja tamo, takođe, postojim“. Ne postoji razdvajanje. Ko me je doneo na svet? Bog. Ko je Izvor? Bog.

Svaki put kad nebožanski ego izađe na površinu, treba da raširimo svoja krila i letimo nebom božanske Stvarnosti. Onda će nebožanski ego umreti. Ego koji nas vezuje će nestati i na njegovom mestu će biti ego koji nam daje osjećaj univerzalnog Jedinstva. Onda ćemo osetiti svoju stvarnost, osetićemo svoj životni dah u svakom pojedincu. Nećemo biti uopšte sputani.

I sad dolazimo do poniznosti i drugih osobina. U duhovnom životu treba da znamo da su tri stvari od najvećeg značaja. Prva je jednostavnost. Ako nam život nije jednostavan, ne možemo pokucati na Božija vrata i Bog neće moći pokucati na naša vrata. Zatim dolazi iskrenost. Ako nemamo iskrenost, beskorisno je da ulazimo u duhovni život. U običnom ljudskom životu možemo biti neiskreni, a ipak postati uspešni. Međutim, taj uspjeh je samo delimičan i privremen. U duhovnom životu, ne postižemo nimalo uspeha ako nismo iskreni. Samo stvarno iskren tragalac može da istinski duhovno napreduje. On, međutim, zna da jednostavnost nije dovoljna i da iskrenost nije dovoljna. Nešto drugo je potrebno, a to je poniznost.

TPoniznost nije ponižavanje. Nećemo dozvoliti nekome da nama gospodari, da nas stalno udara. Ne, naša poniznost je svetlost duše koja se svuda širi. Bog je Najviši, Sveznajući, Svemogući. Ali, On je sišao, On se spustio da bi ušao u svako ljudsko biće. To je ono što nam svetlost duše govori. Kad obično ljudsko biće dobije hiljade dolara, ono se naduva od ponosa. Neće da razgovara sa siromašnijim ljudima, ispod časti mu je da se druži sa njima. On oseća da je postao vrlo velik. Ali, pogledajte božanstvenost drveta. Dok drvo ne rodi plodove, stoji uspravno. Ali, kad je prepuno voća i cvetova, kad ima stvarno bogatstvo, stvarnu vrednost, drvo se spušta dole da ponudi svoje plodove. Kad je drvo prepuno blaga koje mu je dato od božanskog, ono se povija naniže da bi ga ponudilo čovečanstvu.

Što se više uspinjemo u duhovnom životu, to je veće naše davanje sebe. Davanje sebe nije čin samoveličanja. Mi dajemo sebe zato što osećamo da samo dajući to što imamo i što jesmo možemo postati potpuno jedno sa ostatkom sveta. Nema osećaja nadmoćnosti, postoji samo osećaj jedinstva. A ovaj osećaj jedinstva dolazi iz duše. Kad svetlo duše ponudimo celom svetu, ono poprima oblik poniznosti. Ako dete želi nešto od majke, ona se mora sagnuti da bi mu to dala, jer je visoka, a ono je tako malo. Tragaoci za beskonačnom Istinom se moraju sagnuti da bi nešto ponudili netežećem, uspavanom čovečanstvu. Ova poniznost s naše strane dolazi samo iz iskrene težnje. U iskrenoj težnji vidimo Svetlost i izrastamo u Svetlost. I ova Svetlost treba da se proširi. Ona može da se širi samo kad nam je iskreno stalo do ispoljavanja Boga na Zemlji. Ako plodovi ostanu da najvišoj grani drveta, biće nepristupačni i niko ih neće moći pojesti. Ali, kad vidimo da se samo drvo savija naniže i revnosno nudi svoje blago, onda cenimo dobrotu i darežljivost drveta. Dakle, kad imamo mir, svetlost i blaženstvo, treba da ih ponudimo. Čin davanja sebe je ispoljavanje Boga, a davanje sebe se postiže pomoću poniznosti, koja je svetlost duše.