Deo I

Pre programa Podizanje sveta srcem jedinstva¹

U vrtu mog srca danas vidim nekoliko veoma lepih i veoma duševnih cvetova. Ja ne mogu da dođem u Jugoslaviju, ali su srce i duša Jugoslavije došli k meni. I zbog toga, mojoj duhovnoj deci iz Jugoslavije koja su danas ovde darujem beskrajnu ljubav i zahvalnost mog srca i beskrajne blagoslove i samilost moje duše.

Od ovog trenutka, svakog dana ću se razvijati u najvećim dubinama vašeg srca težnje i svakog trenutka će lepota i miris vaših srca udovoljavati našem Gospodu Voljenom Svevišnjem. Izuzetno sam srećan što ste svi vi na našem brodu, na Zlatnom brodu. A taj brod će nas nepogrešivo sve prevesti na Zlatnu obalu.

Još jednom, svima vama pružam moje srce ljubavi i moj život zahvalnosti.

Deo II

SCA 581-585. 18. januara 1990. u Atini Šri Činmoj je pozvao veliku grupu svojih jugoslovenskih učenika koji su doputovali u Grčku da po prvi put vide svog duhovnog Učitelja da mu postave nekoliko pitanja.

Pitanje: Kako možemo da izbegnemo da nekoga ne kritikujemo?

Šri Činmoj: Uvek moramo da vidimo šta se nama događa kada nas neko kritikuje. To je kao borba dva boksera. Ja sam bokser i neko drugi je bokser. Kada nekoga kritikujem, to je kao da ga udaram i povređujem. A kad on kritikuje mene, on me povređuje čineći me tužnim. Ako možemo da se setimo kako je nama kada nas kritikuju, moći ćemo da saosećamo sa drugima. Ako ne volimo da nas drugi napadaju, zašto bismo mi napadali njih? Pokušajte da mislite na druge kao o cvetovima. Osetite kako ulazite u jedan vrt. Tu možete da uživate u lepoti cveća, a opet, možete i da pokidate sve latice, jednu po jednu. Kada kritikujete druge, vi uništavate cveće. Kakvu ćete lepotu, čistotu i druge božanske osobine naći u vrtu, ako uništite sve cvetove?

Kako ćete dokazati svetu da ste zaista mudri, ako stalno kritikujete druge? Sve što vam pomaže u duhovnom životu, treba da činite što češće, a svega što vam ne pomaže treba da se odreknete. Pre nego što ste došli na duhovni put, počinili ste mnoge nebožanske stvari. Kad uđete u duhovni život, to znači da ste spremni da se odreknete tih loših osobina. Kada ste spremni i gorite od želje da učinite pravu stvar, loše osobine će vas automatski napustiti.

Pitanje: Kako da budemo tolerantni prema ljudima koji nas okružuju kada vidimo da nisu baš savršeni?

Šri Činmoj: Ako hoćete da budete veoma pravedni i nepristrasni, samo pogledajte neki deo svog tela. Vi imate dva oka, ali zbog nečega više volite svoje desno oko. Možda vaše desno oko vidi bolje od vašeg levog oka. I šta vi činite? Odmah uspostavljate jedinstvo i sa vašim levim okom. A opet, vaša leva ruka je slabija od vaše desne ruke. Ali, nećete je zato amputirati! Ona je takođe vaša, baš kao što je i desna ruka vaša. Vi ste se poistovetili i sa slabijim i sa jačim delovima svog tela.

Kada vidite da neko nije savršen, vaše srce treba da izađe u prvi plan i da kaže da je osoba koja nije savršena takođe nerazdvojni deo vašeg života. Uvek treba da budemo veoma, veoma mudri. Našu braću i sestre koji su slabiji naša brižnost, samilost i saosećanje mogu učiniti jačim. Inače, ako se ne budemo obazirali na slabije, ni mi sami nećemo biti uzeti u obzir! Ko je dobar, ko je loš? Ne mogu da kažem da sam ja savršen samo zato što sam rekao da je neko drugi nesavršen. Zašto bi Bog tolerisao mene ako ja ne mogu da tolerišem druge?

Pitanje: Ima učenika koji su ti odani, ali ne veruju u Boga.

Šri Činmoj: Mi se ovde nalazimo u jednoj sali. Pre nego što uđemo u ovu salu, možemo da imamo bilo kakvo mišljenje o njoj. Neko će reći da ova sala može da se osvetli, a neko drugi će reći da je ova sala u potpunom mraku. Tada vi postajete sudija. Vi ulazite u salu da biste videli da li u njoj ima svetlosti ili je potpuno u mraku. Ako je sasvim osvetljena, na vama je da odlučite da li ćete ostati u njoj ili ćete otići. Kada su ljudi dobro obrazovani u umu, teško im je da osete nešto u srcu, jer suviše koriste um. Um odmah počinje da sumnja. Ako neko kaže da sam ja veoma loš, ja pomislim da je to možda istina. Možda sam ja veoma dobar čovek, ali onog trenutka kada kažete da nisam dobar, počinjem da sumnjam u sopstvene dobre osobine.

Ali, ako duboko u svom srcu osećam da sam dobar čovek, bez obzira šta neko drugi kaže, čak i ako dvadeset ljudi kaže da sam loš čovek, neću im verovati, jer mi moje srce govori da sam dobar. Znam da sam u ovom životu učinio mnoge dobre stvari. Moj um može dvadeset puta da mi kaže da sam dobar čovek, ali mu ja opet ne verujem. Kažem: „To je možda tačno, a možda i nije tačno“.

Ti ljudi koji koriste svoj um kažu da ne veruju u Boga. Ali, ja bih hteo da kažem da oni ipak u nešto veruju. Za nas je Bog čista Ljubav, čista Samilost, čisti Oproštaj. Kada bi u ovom trenutku njihov otac ili majka umirali, oni bi rekli: „Molim te, spasi ih“. Molili bi nekoga da im pomogne. Oni možda ne koriste izraz „Bog“, ali se u toj prilici mole Bogu za pomoć. Onaj koga oni ne poznaju je Bog.

Pitanje: Kada meditiram u Centru, ide mi dobro, ali kad meditiram sam, često imam osećaj straha.

Šri Činmoj: Molim te da zamisliš veliki bazen za plivanje i mnogo ljudi koji plivaju u njemu. Kada vidiš kako drugi ljudi plivaju, odmah i sam uskačeš. Ali, kada si na bazenu sam, ti se uplašiš. Plašiš se da neće biti nikoga da te spase ako se nešto desi. Kada meditiraš kod kuće, treba da pomisliš na Centar u vreme kada tamo drugi meditiraju. Tada ćeš moći da se prepustiš meditaciji bez ikakvog straha.

Pitanje: Da li je dobro da napustim svog sina i porodicu i odem na neko drugo mesto da meditiram, ako ne mogu da meditiram kod kuće?

Šri Činmoj: Nije dobro da napustiš svog sina i porodicu. Ono što treba da uradiš je da iznutra postaneš veoma jaka. Ne smeš da napustiš svog sina i porodicu samo zato što u ovom trenutku ne možeš da meditiraš kod kuće. Ako se preseliš, mislićeš samo na svog sina. Pitaćeš se šta on radi, šta jede i tako dalje. Gde god da ideš, nosićeš sa sobom isti um. Um je ono što ti ne dozvoljava da meditiraš.

Treba da živiš u srcu. Dok gledaš svog sina ili pričaš sa njim ili sa ostalim ukućanima, iznutra ponavljaj „Supreme, Supreme, Supreme (Svevišnji)“. Nastoj da iznutra ponavljaš ime Svevišnjeg. Tada će vibracija tog duševnog ponavljanja ući u tvog sina. Ja snažno osećam da će biti gore i po tebe i po tvog sina ako odeš. Treba da budeš tu sa njim. Ako ne možeš veoma intenzivno da se moliš i meditiraš tako da budeš zadovoljna, možeš da ponavljaš „Supreme“.

Deo III

Opraštanje sa jugoslovenskim učenicima³

Uskoro ćete otići iz Atine. Vaše takozvano fizičko biće napustiće ovaj hotel i vratiće se u Jugoslaviju, ali vaše unutrašnje biće, koje je stvarno, apsolutno stvarno, koje je jedina stvarnost, ostavićete u dubinama mog srca. Ono će trajno ostati sa mnom. Ja možda neću moći da u bliskoj budućnosti fizički dođem u vašu zemlju, ali sam duhovno već u njoj. Moje srce bezgranične ljubavi, beskrajne naklonosti i nerazdvojnog jedinstva je svo za vas, koji dolazite iz srca punog težnje i posvećenog života Jugoslavije. Oni koji su se priključili našem brodu posebno su značajni u dubinama mog srca težnje. U ovom kratkom periodu od dva dana vi ste nepogrešivo dokazali da iskreno, najiskrenije vapite za našim Gospodom Voljenim Svevišnjim. Moj život molitve i duša blagoslova uvek će vas voditi i upravljati ka najvišem Odredištu.

Kao što i u školi ima dobrih u učenika i nekih koji nisu tako dobri, isto tako i u duhovnom životu ima dobrih i loših učenika. Želim da svi vi odvažno pokušate da postanete odlični učenici našeg Gospoda Voljenog Svevišnjeg. Voleo bih da svi vi trčite najbrže. Stvari koje nisu neophodne i koje su bez težnje, stvari koje mogu da vas odvedu sa duhovnog puta, molim vas, molim vas, molim vas, čak ni u svojim najluđim snovima nemojte da ohrabrujete ili gajite. Trčite najbrže.

Imate veoma posebne blagoslove od našeg Gospoda Svevišnjeg, moja najdraža jugoslovenska deco. Sve što bi vam stajalo na putu, sve što bi usporilo vaš napredak, molim vas, odbacite svesno i smesta. Cilj je za hrabre i brze. Oni koji su u stanju da u duhovnom životu najbrže trče dobiće najvišu nagradu. Zato se u svakom trenutku, svesno, duševno, posvećeno i nesebično trudite da najbrže trčite i tako učinite našeg Gospoda Voljenog Svevišnjeg izuzetno, izuzetno, izuzetno ponosnim na vas.

Pošto smo svi mi tragaoci, mi verujemo u postojanje duše. Duša leti nebeskim svodom Beskraja, besano i večno, kao ptica. Ptice su simbol duše, nebeske duše. Hajde da svi izrastemo u najlepše i dinamične duše, kako bismo u svakom trenutku leteli srcem Neba Beskraja.

Part IV

SCA 587-597. Šri Činmoj je odgovorio na sledeća pitanja 31. januara 1990. u PS 86 u Njujorku

Pitanje: Izgleda da se neprijateljske sile uvećavaju i napreduju, a da dobre sile gube snagu. Kako će dobre sile ikad pobediti?

Šri Činmoj: Ko smo mi da kažemo koje su neprijateljske sile, koje su dobre sile i ko pobeđuje? Mi koristimo izraz „neprijateljske sile“, ali znamo li mi zaista koje sile su neprijateljske, a koje sile su dobre? I sami možemo da veoma savršeno igramo ulogu neprijateljskih sila. Potrudimo se da svesno i duševno umanjimo broj sopstvenih pogrešnih dela. Kada svakog dana budemo mogli da učinimo jedno pogrešno delo manje, pomoći ćemo božanskom u nama da nas učini savršenim. Pošto Bog nije digao ruke od nas, moramo da nastavimo da pokušavamo. A pošto On ima beskrajno Strpljenje, hajde da i mi imamo strpljenja u savladavanju pogrešnih sila.

Mi ne smemo da uvećavamo Božije probleme. Nesvesno činimo mnoge pogrešne stvari; zbog toga moramo sebi da oprostimo. Ali, mnoge pogrešne stvari činimo i svesno. Osvrćemo se oko sebe i vidimo kako je neko nešto učinio, a Bog mu je oprostio, pa pomislimo: „I ja mogu da uradim to isto, pa će mi Bog oprostiti“. Postoji li neko ljudsko biće koje svesno ne čini rđave stvari bez ijednog drugog razloga osim da bi ispunilo neku vrstu želje, pogotovo u svetu misli? Pojavljuje se nesigurnost, pojavljuje se ljubomora, pojavljuju se inferiornost i superiornost i mi ih puštamo da uđu. Mi ih prećutno odobravamo. Ako ne pobedimo te loše sile, ako se ne borimo protiv njih, mi ćemo im se predati. Sve vreme moramo da budemo kao hrabri vojnici ili heroji kako bismo ih pobedili jednom zauvek.

Pitanje: U Tvojoj Novogodišnjoj Poruci u poslednja dva reda pomenuo si „Krunu moje Transcendentalne Tišine i Presto mog Univerzalnog Zvuka“. Da li bi mogao da kažeš nešto više o tome?

Šri Činmoj: To nije moje poetsko izražavanje, to je moje unutrašnje iskustvo. Ako možete da uzdignete svoju svest, da povećate svoju unutrašnju visinu, videćete da moja Novogodišnja poruka nije mentalna opsena. Kada sam prošle godine rekao neke stvari u novogodišnjoj poruci, one su se ostvarile. Ove godine će se takođe ostvariti. Svakog dana se u unutrašnjem svetu događaju ogromne stvari. Kad u unutrašnjem svetu ugledamo jedan pupoljak lepote, znamo da će on procvetati, laticu po laticu. Ali, sve dok spolja potpuno ne procveta, naš spoljašnji vid ne može da ga nazove cvetom. Zato, ako u unutrašnjem svetu imamo pouzdanje ili veru, možemo da vidimo unutrašnju stvarnost. Ali, ako gajimo sumnju, tada ne možemo da vidimo šta je zaista najlepše i najstvarnije. Sumnjičavi i praktični um to ne opaža. U najvećem broju slučajeva, kada je u unutrašnjem svetu nešto u obliku semena, mi vidimo da će se to vremenom potpuno ispoljiti. Veoma razvijeni duhovni tragaoci svojim trećim okom mogu da sagledaju budućnost. Oni znaju da je njihova vizija stvarna. Ona se već odigrala u unutrašnjem svetu, ali se ne prikazuje na spoljašnjem nivou.

U ovoj godini je preostalo još jedanaest meseci. Zato budimo strpljivi. Našom težnjom i revnošću možemo takođe da ubrzamo Božiju apsolutnu Visinu. Naša prijemčivost nije ništa drugo do zahvalnost. Čim smo u stanju da Bogu ponudimo makar i delić zahvalnosti, naša prijemčivost raste.

Bog je zadovoljan čak i našim kratkotrajnim životom predanosti i beskrajno kratkotrajnijim dahom zahvalnosti. Mi vidimo koliko malo zahvalnosti imamo. Ipak, kad uvećamo svoju moć prijemčivosti, vizija sutrašnjice može da se ispolji kao stvarnost u današnjem srcu, u današnjem životu.

Pitanje: Da li bi mogao da nam daš neku meditaciju ili tehniku koncentracije kako bismo razvili moć rasuđivanja?

Šri Činmoj: Ako samo možeš da liješ suze – ne mislim na krokodilske suze – razvićeš moć rasuđivanja. Pokušaj da osetiš da si apsolutno bespomoćan, nalik detencetu u šumi. Moraš da na površinu izneseš poniznost i da osetiš da si ništa i da ne možeš da budeš ništa bez Božije Zaštite, Božije Samilosti. Moraš da plačeš kao dete. Pomisli kako dete plače za majčinim mlekom ili za igračkom. Tada ćeš odmah biti u stanju da napraviš razliku i da izabereš samo one stvari koje će ti pomoći u tvom duhovnom napredovanju. Ono što ti treba, biće tu. Moć rasuđivanja dolazi od našeg krajnje iskrenog plača. Ako koristite um da bi rasuđivali, to će biti pogrešno. Rasuđivanje se zasniva na najčistijem vapaju srca. Odmah će ti Božija Samilost i Zaštita dati nektar i skloniti te od otrova.

Drugi način je da postupaš kao heroj. Tu moraš da imaš uverenost i da znaš da si Božije vrhunsko izabrano dete. Sa tom uverenošću, pobedićeš loše sile.

Pitanje: Moj otac se pre jedanaest godina ubio i to me još uvek muči. Imao je rak i ostalo mu je tri meseca života, pa je oduzeo sebi život.

Šri Činmoj: Prema mojoj unutrašnjoj filozofiji, Bog nam je dao ovaj život. U svakom trenutku moramo da iskoristimo priliku da se borimo protiv smrti. Ti možeš da kažeš da je život tvog oca bio beskoristan. Čak i da je poživeo, možda ne bi mogao ništa da doprinese spoljašnjem svetu. Ali, postoji unutrašnji svet, svet duše. Može da se dogodi da duša više nije u stanju da se ispoljava u i kroz neko određeno telo, ali može da se ispoljava kroz bliske i drage osobe. Na taj način ona održava vezu sa Zemljom. A postoji i mnogo drugih razloga zbog kojih čovek ne treba da počini samoubistvo.

U retkim prilikama, duhovni Učitelji mogu da napuste fizičko telo zato što osećaju da je za njih kucnuo Božiji čas. To je Božija Volja. Ali, za obične ljude je to najgori mogući unutrašnji zločin. Što se tiče tvog oca, on je otišao, ali si ti još uvek na ovom svetu. Ti možeš da se moliš Bogu da oprosti tvom ocu. Bližnji koji ostaju na Zemlji mogu da se mole Bogu.

Na kraju svog života, čak i ako se krećete samo brzinom indijske volovske zaprege, Bog još uvek postiže nešto u vama i posredstvom vašeg života. Nemojte da učinite pogrešnu stvar tako što ćete počiniti samoubistvo. Ako odbacite život, kako može doći do bilo kakvog napretka? Samoubistvo je najgore moguće iskustvo, ne samo za one koji ga počine, već i za njihove porodice. Svi koji su blisko povezani sa takvom osobom strahovito pate. Ako tvoj brat ili otac ili sestra ili neko drugi počini samoubistvo, mogu da se oštete neki od vaših suptilnih nerava, koji su apsolutno neophodni za ostvarenje Boga. Zato morate da se molite i za sopstvenu zaštitu. Kada neki član porodice naruši kosmički zakon, na primer, ako vam brat dospe u zatvor, nešto veoma sveto u vama ili u nekom od vaših unutrašnjih bića će pući. A opet, ako neko iz vaše porodice učini nešto dobro ili značajno za čovečanstvo, to takođe utiče na vas. Zato morate da budete veoma pažljivi. Ukoliko svakog dana svesno ne predajemo svoje bliske Božijoj Volji, onda će na nas neizostavno uticati ako oni učine nešto pogrešno u unutrašnjem svetu. Nešto u našoj svesti biće oštećeno.

Pitanje: Na javnoj meditaciji govorio si o detetu koje plače u nama. Ako se koncentrišemo na tvoju Transcendentalnu fotografiju, možemo li da pokušamo da u njoj vidimo dete koje plače i da se poistovetimo sa njim?

Šri Činmoj: U mojoj Transcendentalnoj fotografiji ti želiš da zamisliš dete koje plače? Ne, to nije način. Moj Transcendental ne plače. U određenom smislu se može reći da on plače za savršenstvom u ljudskim bićima, ali moj Transcendental je pun beskrajne samilosti, ljubavi i svetlosti. Kada sam govorio o detetu koje iznutra plače, mislio sam da vi pojedinačno treba da zaplačete kao što dete plače. Možete da plačete moleći moj Transcendental za stvari koje su vam potrebne, za razlikovanje ispravnog od pogrešnog, i tako dalje. Transcendental će odgovoriti na vašu težnju. Ali, ako i Transcendental počne da plače, kako će moći bilo šta da daje? Onima koji plaču pred Transcendentalom kao što dete plače, Transcendental predstavlja otelovljenje beskrajne samilosti, blagoslova, ljubavi i svetlosti, i ti božanski atributi ili osobine će ući u njih. Ako želite, možete da zamolite Transcendental da vas nauči kako da plačete. Sam Transcendental neće plakati, ali u jednom dubljem smislu, Transcendental zaista plače za preobražajem i usavršavanjem čovečanstva.

Pitanje: Postoje li posebne muzičke kompozicije koje treba da slušamo u određeno doba dana?

Šri Činmoj: Ja nisam stručnjak za muziku. Za to morate da pročitate knjige o indijskim ragama. Ako budete čitali indijske knjige, one će vas naučiti koja je raga najbolja uveče, koja ujutru, a koja popodne. Ali, što se tiče moje muzike, pošto sam komponovao na hiljade pesama, možete sami da izaberete. Ako niste pevač, možete da slušate snimke mojih izvođenja, ili snimke na kojima učenici izvode moje pesme, pa odaberete pesme koje su za vas najbolje. Prosudite sami. Neke pesme će vam izgledati najprivlačnije ujutru, neke kasno uveče, a neke druge možda u toku noći.

Ja sam probao nekoliko indijskih raga. Nažalost, ne slažem se da treba da slušate ili svirate određenu ragu rano ujutru, a neku drugu u podne. Takav pristup me ne privlači. Ja osećam da to zavisi od naše svesti. Ako nam svest nije visoka, bez obzira kakvu muziku slušamo, čak i ako je to najduševnija moguća muzika, nećemo u njoj naći ništa privlačno. Ali, ako nam je svest visoka, biće nam privlačna svaka vrsta duhovne muzike. Kao što sam već rekao, prosudite sami. Odaberite nekoliko pesama, pa ih ili pevajte, ili ih slušajte u različitim periodima dana, a onda procenite koje su najbolje za vas.

Pitanje: Jedna od starijih učenica u mom Centru veoma se obeshrabrila zbog nečeg što je pročitala u jednoj od tvojih knjiga. Rekao si da ljudi koji su stariji, koji su u pedesetim, često prestaju da duhovno napreduju, jer je u tim godinama vital ili nečist ili umoran, pa prestaje da daje odlučnost umu. Ta učenica se obeshrabrila i rekla: „Čemu mogu da se nadam? Ja sam u pedesetim“.

Šri Činmoj: Naravno da je prosto nemoguće da ona duhovno napreduje ako ostane u umu. Ali, ako ostane u srcu, ostaće večno dete. I ja imam preko pedeset godina, ali osećam da i dalje napredujem. Ako možete da ostanete u srcu, bez obzira koliko godina imate, čak i ako imate 99 godina, možete da napredujete. Ali, ako prebivate u umu, bićete vezani za svoj fizički uzrast. Ima učenika koji imaju samo 25 ili 26 godina, ali što se tiče lenjosti, nevoljnosti i drugih osobina lišenih težnje koje gaje, oni se ponašaju kao devedesetogodišnjaci. Sa druge strane, ima dve ili tri žene koje imaju preko pedeset, ali kako samo naporno, kako energično, kako revnosno one rade! Ponekad čak i ne spavaju noću. Koliko ih samo cenim! One ne borave u umu; one borave u srcu. Uvek su oduševljene i spremne da inspirišu druge. Dakle, starije žene u tvom Centru trebalo bi da nastoje da borave u srcu. Ako ta učenica ostane u srcu, ne mora da brine za svoje godine. Detinje srce će joj pomoći da u svom životu napreduje koliko je neophodno.

Pitanje: Kako da znamo da li pokušavamo da radimo na previše projekata, pa ne spavamo dovoljno?

Šri Činmoj: Želiš da znaš da li previše radiš? Ima ljudi koji rade jedan sat a misle da su radili dvanaest sati. A opet, neki ljudi rade šesnaest sati i osećaju da su radili samo četiri sata. Po meni je odmor kada pređeš na novi posao. Ako tokom dana treba da obaviš pet ili šest različitih vrsta poslova, svaki put kada promeniš posao to treba da smatraš odmorom. Odmor je u potpunosti u umu. Um će reći: „Već sam završio jednu stvar. Kako sada mogu da se upustim u novi projekat?“ Ali, ako svaki posao smatraš zlatnom prilikom da napreduješ brže od najbržeg i ako možeš svesno da usvojiš svaki korak u napredovanju koji si načinio, onda sebe ne obmanjuješ ako kažeš da se odmaraš.

Istu količinu energije, isti nivo svesti koji si imao prilikom jednog posla, ponećeš sa sobom kada pređeš na drugi posao. Zamisli da se penješ stepenicama. Najpre dolazi jedan korak, potom drugi, a onda treći. Ako koristiš svoj razum, posle svakog koraka možeš da vidiš kako se umaraš. Reći ćeš: „Moram ovako da se penjem još dvadeset stepenika!“ Ali, ako koristiš mudrost svog srca, osetićeš da posle svakog koraka imaš jednu sekundu do narednog koraka. To je tvoja zlatna prilika. Možeš da kažeš: „Eto, sada se odmaram“.

Isto tako i rad možeš da posmatraš na potpuno isti način. Kada u toku dana treba da obaviš pet ili šest stvari, na kraju svake od njih pomisli da ne samo da imaš priliku da se odmoriš, već i da imaš priliku da napreduješ. Leva, desna, leva, desna. Kada zakoračiš desnom nogom, leva noga se odmara. Kad zakoračiš levom, odmara ti se desna noga. Zato, svaki put kad promeniš posao, pokušaj da svesno osetiš da se odmaraš. To nije obmanjivanje sebe; to je mudrost.

Pitanje: Kako to da sećanje na prvi trenutak kada smo te videli ima takvu sposobnost da nam veoma brzo uzdigne svest?

Šri Činmoj: To je veoma dobro iskustvo. Svima govorim da zapamte to prvo iskustvo – prvi dan kada ste se prijavili. Onog dana kada ste poslali svoju fotografiju ili postali učenik, baš tog dana je vaša životna priča postala sasvim drugačija. Tog dana ste dali svečano obećanje. Vaše srce, um, vital, fizičko biće, sve mi je svečano obećalo da će postati odličan učenik, a postati odličan učenik znači udovoljiti Učitelju na njegov sopstveni način.

A onda, tokom godina, priča se menja. Nakon tri meseca ili šest meseci, većina učenika počinje da oseća da pedeset posto Učitelj treba da udovolji njima, a da pedeset posto oni treba da udovolje Učitelju. Oni su spremni da mu izađu u susret na pola puta. Kroz nekoliko godina, učenici osećaju da Učitelj treba da pređe devedeset i devet koraka, a oni će preći jedan korak. A tada, što je još gore, neki učenici neće da učine ni taj jedan korak. Učitelj mora da pređe svih sto koraka.

Zato molim svakog učenika da zapamti taj zlatni dan kada je prihvatio duhovni život, da zapamti stav koji je tada imao. Hteli ste da stopostotno postanete odlični učenici. Još jednom vas molim da postanete odlični učenici, da stalno volite Učitelja i da se stalno predajete Božijoj Volji. Svaki pojedinac je započeo sa izvrsnim stavom. Ali, nažalost, svake godine jedan težak, teži, najteži teret zahtevanja i očekivanja prekriva vašu unutrašnju mudrost.

Kažem vam svima, samo se setite prvog dana kada ste postali učenik. Koliko ste iskreni, koliko čisti, koliko predani bili nedelju dana, mesec dana ili dva meseca. A potom, nakon pet ili deset ili petnaest ili dvadeset godina, kakve ste unutrašnje zahteve počeli da postavljate. U početku ste hteli da uspostavite unutrašnji, direktan kontakt sa mojom najvišom svešću. Vaš unutrašnji plač je kao magnet privukao ljubav mog srca prema vama i moj ponos na vas. Ali, sada nema nijednog učenika koji je bezuslovno predan.

Još jedna stvar se odnosi na sve učenike, bez izuzetka: ako vidite da je neko makar i korak ispred vas, sva vaša unutrašnja radost nestaje. A ako vidite da niko nije ispred vas, opet morate da se osvrćete oko sebe da biste bili sigurni da imate publiku. Ostali treba da vide da ste vi najbliži. Najpre gledate ima li nekog ispred vas. Ako nema nikog ispred vas, osećate se veoma, veoma ponosno, veoma srećno i zadovoljno samim sobom. A onda se osvrćete da vidite da li ostali vide da ste vi najbliži, da ste najdraži. U tom smislu je svaki pojedini učenik pao. „Pao“ je previše blag izraz. Ranije ste samo vi i vaš Učitelj postojali u vašem životu. Sada svakom učeniku trebaju stotine svedoka.

Veoma sam srećan zbog tvog pitanja. To treba da bude stav svakog učenika. Svakog dana možete da se setite šta ste prvo osetili u svom Učitelju i šta ste obećali svom Učitelju. Dan kada ste me prihvatili bio je najznačajniji dan u vešem životu. Izneli ste na površinu svu svoju jednostavnost, iskrenost, čistotu, revnost, voljnost, nesebičnost i druge božanske osobine kako bi se one potpuno ispoljile. Ako možete da zapamtite to iskustvo, ono će vam neizmerno pomoći.

Pitanje: Počeo sam da pohađam časove vožnje, pa se pitam da li ću položiti.

Šri Činmoj: Ja nisam prorok ni okultista. Ja sam obično ljudsko biće, kao i ti. Mogu da se molim Bogu za tebe; ali, ti ćeš se moliti Bogu da položiš, dok će moja molitva biti nešto drugačija. Pre dve hiljade godina naučio sam je od nekog. Moj brat Isus Hrist me je naučio: „Neka bude Volja Tvoja“. Ja mogu da se molim Bogu da se Njegova Volja ispuni kroz tvoju vožnju, ali ti ne mogu reći šta je Njegova Volja.

Na Jamajci, jedna bivša učenica je pet puta padala na vozačkom ispitu. To je bilo previše, previše! Njen muž je slabo video, pa je ona morala da uči vožnju. Svaki put kada bi pala, osećala se veoma jadno. I ja sam se osećao jadno. Kada je došao šesti put, rekao sam joj: „Dobro, zaboga, ovog puta moraš da položiš.“ Srećom, tog puta je položila.

Bilo da na vozačkom ispitu položiš ili padneš, čak i da padneš sto puta, ja se neću osećati jadno. Osećaću se jadno jedino ako ti svest opadne. Ako iznutra voziš sa težnjom i posvećenošću, pa ako ta težnja ili posvećenost opadnu, osećaću se jadno. Inače, kada se radi o tim spoljašnjim stvarima, daćeš sve od sebe da položiš ispit, ali ako ovde, kad si pred svojim Učiteljem, moraš da misliš na vozački ispit, na to da li ćeš položiti ili pasti, onda je to traćenje vremena. Ima beskrajno važnijih stvari koje treba da uradiš kada si pred tvojim Učiteljem.

Najbolja od svih molitvi je ona koju nas je naučio Isus Hrist: „Neka bude Volja Tvoja“. Ponavljaj to i bićeš najsrećniji na svetu. U suprotnom, bićeš srećan samo ako položiš ispit. Ako možeš da se iskreno moliš Bogu da se ispuni Njegova Volja, videćeš da će ta sreća biti beskrajno, beskrajno, beskrajno snažnija i da ćete beskrajno više ispuniti nego ako tražiš ispunjenje svoje želje. Sva je prilika da će ti On ispuniti želju, ali tvoje srce koje teži neće biti zadovoljno.

Pitanje: U jednoj od svojih pesama kažeš da pokušamo da sve vreme budemo zadovoljni sobom. Ali, ako smo tužni, nezadovoljni ili razočarani zbog mnogo toga što nismo učinili ili smo učinili pogrešno, kako možemo da budemo zadovoljni sobom?

Šri Činmoj: Čak i ako niste uspeli deset puta, ako niste uspeli ni u čemu što ste radili tokom dana, naprosto budite zadovoljni što niste na sebe navukli frustraciju. Smatrajte to samo jednim napadom. Na sreću, niste mu se predali. Morate da se odvežete od nezdovoljstva kao takvog. Sutra ćete ponovo pokušati. Ali, ako pothranjujete nezadovoljstvo, ili mu se predajete, kako ćete biti srećni? Recimo da ste pokušali, ali niste uspeli. Ali, ako smatrate da je to neuspeh, potpuni neuspeh, onda sutra ili prekosutra nećete biti inspirisani da ponovo počnete svoje putovanje. Čak i ako niste uspeli, budite zadovoljni što se niste predali neuspehu i što niste prizvali frustraciju. Sada niste uspeli. Ali, pošto niste prizvali frustraciju, trebalo bi da budete zadovoljni sobom. Moglo je da bude beskrajno gore.

Neki ljudi uživaju u frustraciji. Oni je prizivaju. Potom žele da nastave sa frustracijom, jer osećaju da na taj način silno napreduju. Neki ljudi imaju tako negativan način da napreduju. Ukoliko se ne osećaju jadno, smatraju da uopšte ne napreduju. U stvari, njihov um silno uživa u frustraciji. Ono čini da se osećaju veoma važnim. Što se tebe tiče, ti ne uživaš u frustraciji i ne prizivaš je. Zato narednog dana lako možeš da počneš iznova.

Deo V

SCA 598-608. Šri Činmoj je odgovorio na sledeća pitanja 4. februara 1990. u Progress-Promise-u u Njujorku.

Pitanje: Juče si govorio o molitvi „Neka bude Volja Tvoja“. Da li je pogrešno da se molimo za nešto posebno?

Šri Činmoj: Morate da vidite kakva je to molitva. Ako se molite Bogu: „Bože, daj mi Svetlost Samilosti“, ta molitva uopšte nije loša. Svakako da morate da upotrebite svoju mudrost. Ako se molite Bogu za Njegovu Ljubav, za Njegove Blagoslove, te stvari se nerazdvojne od Njegove Volje. Ali ako pitate: „Hoću li položiti vozački ispit?“ ili tražite: „Daj mi novi auto“, to su potpuno drugačije stvari.

Pitanje: Nedavno sam pročitao mnoge stvari o moći pozitivnog mišljenja. Ako zaista nešto želimo, da li treba da kažemo: „Svevišnji, učini da se to dogodi, ako je Tvoja Volja“, ili treba da potvrdimo: „To će se zaista desiti“?

Šri Činmoj: Moramo da znamo da li je to nešto što je povezano sa željom. Najpre ćete reći: „Svevišnji, daj mi dvesta dolara“. Tu krajnje iskrenu želju nudite Bogu. Potom u umu možete da kažete: „Šta će Svevišnji misliti o meni? Trebalo bi da kažem „Neka bude Volja Tvoja“.“ Dok ste se molili za dvesta dolara, vaša želja je bila veoma jaka, veoma iskrena. Ali, kad ste rekli: „Neka bude Volja Tvoja“, ta molitva je postala beznačajna. Samo ste je mehanički izgovorili. To je bilo u potpunosti na mentalnom nivou. Bog zna kada varate i kada vaša iskrenost laže. Tada će vam dati nulu, jer On vidi da je kad kažete „Tvoja Volja“ to obična šala.

Pitanje: Da li je pogrešno da se molimo za bilo koju želju?

Šri Činmoj: Nije, možete da se molite za ispunjenje svojih želja, ali morate da budete veoma pažljivi, jer ako se radi o materijalnoj želji, ona se može usprotiviti vašoj unutrašnjoj težnji. Ljudi se mole za nove automobile. Potom se mole za jednu kuću, dve kuće. Morate da vidite koja vrsta želje vas ograničava, a koja vrsta težnje vas oslobađa. Neke materijalne stvari su apsolutno neophodne u našem svakodnevnom životu. Neki ljudi, koji imaju novčanu moć, lako mogu sebi da priušte pristojan život. Ali ne, oni nisu zadovoljni. Oni žele da postanu multimilioneri. Budite bogati ako hoćete, ali onda ćete možda biti duhovno siromašni. Morate da odlučite šta želite.

Naš put je život prihvatanja. Imate sva prava da se molite Bogu za sve što vam je neophodno u vašem spoljašnjem životu. Ali, morate da pripazite kada se javi pohlepa, kada vaše želje postanu preterane. Kako se može izaći na kraj sa takvim željama u duhovnom životu? Možete se moliti Bogu da zadovoljite osnovne životne potrebe. Tada nikako neću reći da je to pogrešno. Ali, neki ljudi samo gomilaju, gomilaju, gomilaju. Oni počinju da gomilaju materijalno blago, a bankrotiraju u odnosu na duhovno blago.

Pitanje: Da li Bog neizostavno ispunjava našu želju, čak i ako je zasnovana na pohlepi?

Sri Chinmoy: If God is not pleased with you, then He may fulfil all your desires so that you can dig your own grave sooner than the soonest. It has happened countless times. When God sees that your case is hopeless, He will fulfil you materially and spiritually give you a larger than the largest zero.

God is like a farmer. He is digging, digging. In one place, He has dug a number of times, but He has not achieved any result. So He goes and ploughs somewhere else. There He is fully satisfied. God gives one person the chance, but that person does not use it properly. He is satisfied to remain in the same situation. How long can God wait for that person? So God says, “Fine. You be happy where you are. I shall plough somewhere else.”

Question: My question is regarding manifestation and spirituality. Often, I find that more manifestation means less opportunity to become spiritually stronger. How does one find the proper balance?

Sri Chinmoy: In my case and in my disciples’ case, manifestation is definitely God’s Will. You are my disciple. So if it is God’s Will for you to manifest His Light, you must never feel that you are doing something wrong. Unfortunately you are separating aspiration from manifestation.

As individuals we have so much eagerness to see our own improvement, to make progress. Now, if we can identify ourselves with others, will we not have the same kind of eagerness for their improvement? We are ready to offer our time, energy and everything for our own aspiration because we want to become perfect. Now God says, “Even though you are not yet perfect, I want you to help your little brother, to bring him up to a certain standard.” You are one step ahead of that person. That is why God is asking you to do it. God is not asking a third person to do the same. God is not asking the other person to come and advise you. God is not asking me to take advice when I go out into the street. But He is telling me, “If you see somebody who is sincere, somebody who is receptive, give him what you have. Give him your energy, give him your light.”

So coming back to aspiration, when you meditate early in the morning, even if you meditate for only fifteen minutes, if you can meditate well, then that meditation-power easily lasts throughout the day. But that meditation has to be very strong. If you fill the tank of your car with gas early in the morning, then you can cover hundreds of miles. Then again, the following day you can refill it. But if there is no gas to start with in the morning, how are you going to cover the distance? In the morning, many, many disciples do not pray or meditate. They are just fooling themselves. For two minutes or three minutes some people will sit in front of the shrine. Then they feel that that is enough.

Early in the morning, at three o’clock or four o’clock, do I tell you to go outside and put up some posters or to go to some television station? First things first. I always say aspiration must come first. Then after your meditation is over, you can go out and do manifestation, which is your dedication. While you are meditating most sincerely, even though you are not thinking of dedication at that time, inwardly God is giving you the energy that you will need in your dedication-life.

It is like morning exercise at home. At home early in the morning you take stretching exercises. Then afterwards you go out to the track and start sprinting. At home you are only stretching. But while you are stretching your legs or doing various postures with your body, God is giving you energy. He is making you ready to enter into the battlefield of life and race against ignorance.

What happens quite often with the disciples is that as soon as they do one thing, they think of the other. When it is time to do dedicated service, they think of aspiration. Then when they are meditating early in the morning, they think of dedication. When it is time to eat, at that time they think of sleeping. And when it is time to sleep, at that time they think of eating. This is what is happening most of the time. When they are doing some dedicated work, they ask themselves why they are not aspiring. They say to themselves, “If I do not meditate, how will it be possible for me to realise God?” And then when they are meditating, after five seconds they think that if they do not go out and do some manifestation, then Guru will not be pleased. All the time, they feel that the other thing is more important. While they are aspiring they think that manifestation is infinitely more important. While manifesting they think that aspiration is infinitely more important. But, according to me, they are equally important.

A long jumper knows that if he steps on the board with his left foot, then he will be able to jump well, but if he steps with the right, he will not be able to jump well at all. How many people can take off with either leg and cover the same distance? One leg is always stronger. Again, the other leg helps while the jumper is coming to the board. At that time he is using both left and right. He is not coming only with the left leg. It is impossible. Here also, in life we have to use both aspiration and dedication. We have to see aspiration inside dedication and dedication inside aspiration. But while we are manifesting, we should not think that aspiration is more important. And while we are praying or meditating, we should not think that manifestation is more important. We will only ruin our aspiration, and we will not do either thing well.

On our path, a minimum of two times daily one should try to meditate for fifteen minutes. Out of fifteen minutes, hardly three minutes people usually meditate well. Nobody can tell me that right from the very start they have raised their consciousness to the highest. It does not happen. I see that it takes time. So out of fifteen minutes, perhaps you can expect at least five minutes of good meditation. Otherwise, no disciple of mine can meditate for fifteen minutes in their highest height.

Coming back to the point, do not neglect your aspiration. First things first. But if you cannot do the first thing, at least do the second thing, which is dedication. They go together. Again, if you cannot do your morning meditation well, at least do your evening meditation well. Of course, the ideal thing will be, when morning dawns, to do your morning meditation extremely well. When it is noon, meditate again. Then in the evening, once more do it. In this way, you will have no problem at all.

You know that eating breakfast is one thing, lunch is something else, and supper is something completely different. We do not eat our dinner at breakfast time. They have to be done one after another. Similarly, if you can meditate three times a day most soulfully — ten minutes in the morning, ten minutes at noon, ten minutes in the evening — then you will be able to value everything. When aspiration is needed, you will be able to give full value to aspiration. When dedication is needed, you will be able to give full value to dedication. After aspiration comes dedication and manifestation. If there is no aspiration, dedication cannot come into existence. So let us aspire early in the morning. Right after our aspiration, God will give us boundless energy and opportunities for dedication. And while we are performing our dedicated service, we will see that it is God’s Divinity within us that is being manifested.

I do not see any conflict between aspiration and dedication, provided they are being done at the time they are needed. Without aspiration how can one climb up the tree? Again, will it be fair if you climb up the tree and sit on the topmost branch, enjoying the fruit to your heart’s content, while at the foot of the tree your dear ones are crying for a mango? Will you be able to devour the mangoes all by yourself? No, your heart will break because your aspiration demands sincerity, concern and compassion. Aspiration is something divine in you that lifts you up. Based on that divine thing, you are on the top of the tree. If something divine lifted you up, and the same divine thing still keeps you up, then will that divine part of you not ask you to come down? It is not your spiritual descent; it is only to offer the fruits to others so they too can eventually be strong enough to climb up the way you have climbed up.

Manifestation is difficult, especially for Indians, because our mind is on aspiration. For Westerners, dedication is comparatively easier because they are accustomed to a dynamic life. Their movement is forward. As Indians, our movement is upward. Whether you go upward or inward or forward, all the movements go together. If you go one inch higher, then at that exact moment you are also going one inch deeper and one inch forward. So these three movements — forward, inward and upward — have to be done simultaneously. If we can really dive deep within, then we can go up like a springboard and also move forward. If we aspire most sincerely, then inside our aspiration will be the movement to dive deep within and to move forward.

Question: What is the best way to distinguish between the mind's desire and the soul's will?

Sri Chinmoy: If you want to know the soul’s will, you have to pray and meditate most sincerely and intensely. Otherwise, if you do not pray soulfully and meditate powerfully, automatically your mind’s desire will come to the fore.

Question: What can we do when the body always obstructs our spiritual achievement in the outer world, like swimming the English Channel?

Sri Chinmoy: I am not telling you to become a world champion in swimming. I am not telling you to become a world champion in marathon running. I am not asking anybody to swim the English Channel, far from it. Only I am saying if you feel that you have the capacity, try it! You have my blessings. I am certain you will do it. I like these kinds of achievements so much. I do not feel they are something bad. But at the same time, I do not want you to neglect your work at the Centre, and I do not want you to neglect your own aspiration. That I do not approve of.

Question: What is the best way for me to make progress in the battle against lethargy and self-indulgence?

Sri Chinmoy: Only see how many years you have wasted. Remember the days when you were energetic and how much joy you got at that time. Each year you participate in the canoe trip for two weeks. How energetic and dynamic you are at that time! So remember the golden days and how much happiness you got. The best way for you to conquer lethargy is to remember the experiences when you worked very hard for the canoe trip. When you bring to the fore the memory of that energetic life, you will get such joy. That joy is progress, and it will help you to do other things with the same kind of enthusiasm and eagerness.

Question: I am wondering about the advisability of a very small Centre having public meditations as a form of manifestation.

Sri Chinmoy: If you know that what you are doing is the right thing, you will do it, in spite of the fact that you have failed ten times. If you are doing the right thing, then you can do it even two hundred times without achieving success. When I was trying to lift 300 pounds, I knew I was doing the right thing. After two hundred failures, did I give up? No, I continued, and eventually I succeeded on my 214th attempt. If I know that I am doing something that is definitely right, even if I am not succeeding, if it is God’s Will that I do something, I will do it.

Question: How can I know if I am making progress?

Sri Chinmoy: When I eat something, do I not feel at that time strength or joy? If I eat the right thing, then immediately I get joy and energy. Again, if I eat something not good for my health, then immediately I know. So if I pray and meditate sincerely early in the morning, then I will feel some energy, some strength, some joy. If I can feel these qualities during my prayer and meditation, it is definitely progress.

Question: In some kinds of manifestation I find that I don't often have as much fun because they are more competitive. Should those certain things not be done?

Sri Chinmoy: If you are in the competitive world with your brother and sister disciples, my advice is to establish more oneness. Otherwise, if you increase your tendency to compete with others, it will end in destruction. By hook or by crook you will try to defeat your colleagues, your friends, or our other spiritual Centres. So this competitive attitude has to be nipped in the bud. Definitely compete with yourself. That is essential. If you were angry with someone yesterday because they did something wrong, then today try to forgive them. See how much you can identify yourself with their weaknesses. That kind of competition is for your self-improvement. Examine how much tolerance you had yesterday and today see if you have increased your tolerance. Then you will see your progress. But if you say that you are right and somebody else is wrong, then you are only exercising your supremacy. This kind of competition with others is destruction.

Of course, in a race you are running on the same track with other runners. Here, although you are competing, you are not trying to defeat those other runners by hook or by crook. No, your goal is to see if you are running well. You will run together because sometimes there is joy when people are doing the same thing. If you are competing with others, you have to remember that you are not competing with the person who is beside you or with those who are in front of you or behind you. You are only competing with yourself. Otherwise wrong ideas will come into your mind. Your attitude will be to defeat that person by hook or by crook. Then it is your destruction. But if you are only competing with others in order to run the fastest, to do your best, then whatever result comes, you will be happy.

Part VI

SCA 609-610. Sri Chinmoy answered these questions on 14 February 1990 at his home in New York.

Question: How can I be more obedient?

Sri Chinmoy: You have to change the boss. You are saying that you are not obedient. But you are obedient. The question is to whom. Suppose early in the morning you have to get up, but you went to bed very late. Your body is not co-operating. Something inside you is telling you not to get up, and something else is asking you to get up. The something that is asking you not to get up is one boss, and the something that is asking you to get up is another boss.

You have to choose which boss you are going to obey. You have to ask yourself if the one that is asking you not to get up is telling you the right thing. In the morning if you do not get up when you are supposed to get up, you will feel miserable when you want to do the next thing. At eight o’clock if you have to go to work, you will feel miserable because the first thing — your meditation — you have not done. Then at eight o’clock if you do not go to work because you have gone out running, more problems will arise. If you are late for each activity, you will get pain when you want to do the next thing. The first thing will come into your mind and ruin all your joy. When you are going to work — the second thing — you will feel sad about the first thing — that you did not get up to meditate. Then, if you do not go to work, if you do something else, you will say, “O my God, first I did not get up, and then I did not go to work.” Now you have missed two things. So it accumulates, accumulates.

We say the past is dust. All right, early in the morning you could not get up. That is past. But now do the second thing. In the examination the teacher has given you five or six questions. If you cannot answer one, do not look at that question. If you look at it, you will only waste your precious time and energy saying, “O my God, I am unable to answer it.” That kind of worry and anxiety will ruin all your joy. Then you will not be able to answer the four or five questions which you know so well. Your mind will be loaded with anxiety and worry: “What will happen? I will not get 100 out of 100.” Instead you have to forget about that question immediately. There are six questions and you are able to answer five, but the sixth one will bother you if you do not throw it out of your mind.

In the same way, during the day you have so many things to do. If you have missed the first one, forget about it. There are still five, six, ten things you have to do. If you do all the rest of the things, then you will again have strength. You will have tremendous joy that you have done this, this and this.

Obedience must come from the heart. In the morning the mind or the vital asks you not to get up. So you listen to that boss, but you do not listen to the real boss: your heart. Always you have to see where the command is coming from. Do not think that you are the boss. When you do not get up, you simply say that you did not get up. No, what actually happened is that somebody asked you not to get up. You have to identify that someone. When you do something wrong, you have to feel that somebody has instigated you.

When you do something wrong, you immediately say, “I did not do it,” or if you are clever, you put the blame on another human being. But if you put the blame on something inside you, if you know that it is something within you, your mind or your vital that instigates you to do the wrong thing, then you can challenge that something and eventually it will surrender. Again, your heart is there to inspire you to do the right thing.

We always obey, positively or negatively. So always try to take the positive way. First your heart has to come forward and say what is good, what is bad, what is right, what is wrong. Then you must listen to your heart.

Question: When we are speaking to seekers, what is the one quality in ourselves that we should try to bring forward in order to bring forward their hearts and their receptivity?

Sri Chinmoy: Only humility. We have to identify ourselves with them and not make them feel that we are infinitely superior to them and therefore we have the right to teach them. In a class there are some new students and some old students. The old students are supposed to know a little more than the new students.

Let us say you have been studying in a class for three or four years, and someone has only recently joined your class. Naturally you will know more than that person. So you are helping him out before the teacher comes. You will try to teach him a little before he comes to the real teacher. In this case, I happen to be the teacher. Again, I will also lead the students to another teacher. I take them to the real Teacher, God. Only if you have humility can you lead the students to the right Teacher.

Otherwise, when some of the disciples give courses, O God, they all act like God-realised souls! They think that if they act like God-realised souls, people will think they are very high. When the new seekers come, they will feel that these disciples have climbed up the Himalayas and now they have condescended to come down to the foot of the Himalayas to take up some new seekers. When these older disciples tell the new seekers about the spiritual life, they make the new seekers feel that they themselves are on the top of the Himalayas, and the newcomers are at the foot of the Himalayas. Then the poor seekers look up and say, “O my God, we will never be able to reach that height. We will not be able to climb up the Himalayas. It is so high. At any moment those old disciples will go back to the topmost heights and then they will not return to teach us.” So these beginners are totally lost.

That is not the right approach. You have to be on their level. You are all in the same class or the same family, but you happen to know a little more than they do. I always say that I am the eldest brother in the family. I know a little more than you do, so that is why God has asked me to take you to Him. I am your oldest brother. I came into this spiritual family long before you did. Before you were even born, I started praying and meditating. Now I know a little more. So I am telling you all, “Come with me. I will be able to tell you where our Father is.”

Similarly, you will also have to tell the new seekers, “Come with me. I will be able to show you where my teacher is, where my source is. He is the source of knowledge, wisdom and love.” Then when they come to me, I will tell them where my Source of wisdom is. I will lead them to the Supreme. This is the way to bring new seekers.

When you are dealing with seekers, you do not have that problem. You mix with them on their level. But there are some disciples who do not want to be on the same level. They want to be high above. I am begging all the disciples who give classes to be on the same level as the beginners. Do not make them feel that you are very high, on the top of the Himalayas. Then they will be totally lost. When you make them feel that you have reached the goal, but you have condescended to come down and lead them to the goal, that is a real mistake.

When you are dealing with new seekers, always make them feel you are one with them and that you are all for them. You know a little bit more than they do. Now you can read a book because you have learned the alphabet. You are teaching them the same ABCs. Then one day they will start learning to read a page or two. When that day arrives, immediately you can bring them to me and I will give them lots of books to read!