Molitva bakte je veoma jednostavna: „O moj Gospode Bože, uđi u moj život Tvojim Okom Zaštite i Tvojim Srcem Samilosti“. Ta molitva je i najbrži način da se pokuca na Božija Vrata, a takođe i najlakši način da se vidi da Bog otvara ta vrata.
Karma jogi i džnana jogi mogu da pate od trenutaka sumnje u Božije postojanje. Međutim, bakta od toga ne pati. Za njega je postojanje Boga aksiomatska istina. I više od toga, to je spontano osećanje njegovog srca. Ali avaj, i on mora da trpi jednu vrstu patnje, On mora da trpi odvojenost od svog Voljenog. Sa suzama svog srca posvećenosti, on vapi da ponovo uspostavi najslađe jedinstvo sa Bogom.
Bakta posvećenik nije očaran umom koji razmišlja. Grube životne činjenice ne mogu da mu privuku pažnju, a kamoli da ga zaokupe. On želi stalno da živi u Bogoopijenosti.
Kad korača prema Bogu, posvećenik oseća da Bog trči prema njemu. Kad plače za Bogom jednu sekundu, posvećenik oseća da Bog plače za njim jedan sat. Kad pođe Bogu sa kapljicom svoje ljubavi da utaži Božiju žeđ, posvećenik oseća da ga Bog spušta u more Svoje ambrozijske Ljubavi.
Odnos između posvećenika i Boga može se samo osetiti, ali ne i opisati. Siroti Bog misli da ga nijedan čovek na svetu nikad ne može zarobiti, jer je On beskrajno dragocen i neprocenjiv. Avaj, On je zaboravio da je već podario posvećenost svome bakti. Na svoje najveće iznenađenje, na Svoju najdublju radost, predana posvećenost Njegovog posvećenika može da Ga zarobi.
Ima ljudi koji se podsmevaju bakti. Oni kažu da je Bog za baktu samo personalni Bog, beskrajni Bog sa oblikom, glorifikovano ljudsko biće. Njima ja kažem: zašto bakta ne bi osećao tako? Bakta iskreno oseća da je on sićušna kap, a da je Bog beskrajni okean. On oseća da je njegovo telo beskrajno mali deo Božije beskrajne Celine. Posvećenik misli na Boga i moli se Bogu koji je načinjen na njegovu sliku i priliku. I on ima sva prava da to i čini. Samo uđite u svest mačke i videćete da ona Svemoćno Biće zamišlja u obliku mačke – samo u divovskom obliku. Samo uđite u svest cveta i videćete da predstava cveta o nečemu što je beskrajno lepše od njega samog ima oblik cveta.
Bakta čini to isto. On zna da je ljudsko biće i oseća da njegov Bog treba da bude ljudski u svakom pogledu. Jedina je razlika, oseća on, što je on ograničeno ljudsko biće, a Bog je neograničeno ljudsko biće.
Za posvećenika, Bog je istovremeno blažen i milostiv. Radost njegovog srca ga navodi da oseća da je Bog blažen, a bolovi njegovog srca ga navode da oseća da je Bog milostiv.
Ptica peva. Čovek peva. I Bog peva. On peva Svoje najslađe pesme Beskonačnosti, Večnosti i Besmrtnosti kroz srce svog posvećenika.From:Sri Chinmoy,Joga i duhovni život.Putovanje duše Indije , Tower Publications, Inc., New York, 1971
Izvorno sa https://rs.srichinmoylibrary.com/ysl