Smrt je u ovom trenutku nešto nepoznato, a većina ljudi se plaši onoga što je nepoznato. Ali moramo smrt da shvatimo kao važan deo Božije Kosmičke Igre i kao prirodan korak u našoj evoluciji. Hajde da kažemo da neka osoba radi veoma naporno i da tokom života značajno uznapreduje. Ali nakon što odigra određeni broj godina svoju životnu igru, ona se obično umori. Čovek bez odmora ne može da nastavi da učestvuje ni u jednoj igri ili sportu. Odmor nam je neophodan da bismo ponovo mogli da krenemo u igru sa obnovljenom energijom i oduševljenjem. Dakle, za jednog božanskog ratnika koji se na Zemlji intenzivno borio za Gospoda Svevišnjeg, smrt predstavlja zasluženi odmor.
Kada završi svoj boravak na Zemlji, duša jedinke prelazi na drugi svet i Apsolutnom Gospodu Svevišnjem nudi suštinu iskustava koje je imala na Zemlji. Apsolutni Svevišnji daje ocenu duši sa Njegove transcendentalne Visine. Ali tu nema nekog čvrstog pravila o kazni, nagradi ili presudi. Šta god Bog da uradi s pojedinačnom dušom — iako nam to može izgledati kao kazna ili nagrada — On to čini iz Svetlosti Njegove transcendentalne Vizije, zarad napretka duše. Međutim, čak i ljudsko najužasnije moguće biće nikada neće biti osuđeno na večnu kaznu ili na večne muke.
Bog je stvorio ljudska bića ne da bi ih kažnjavao, već da ih voli i pruži im priliku da se neprestano i nepogrešivo transformišu u božanska bića.From:Sri Chinmoy,Uništenje sveta: nikad, nemoguće! Deo 2, Agni Press, 1994
Izvorno sa https://rs.srichinmoylibrary.com/wdn_2