Kao što mi imamo srce, um, vital, telo i dušu tako i Upanišade imaju nešto što je srce, nešto što je um, nešto što je vital, nešto što je telo i nešto što je duša. Srce Upanišada je samoostvarenje, um Upanišada je samootkrovenje, vital Upanišada je samoispoljavanje, telo Upanišada je samopreobraženje i duša Upanišada je samosavršenstvo
Ono što je od presudnog značaja u ovom trenutku jeste samospoznaja. Za samoostvarenje su nam potrebne samo četiri stvari: Prvo, potrebna nam je pomoć svetih spisa, zatim duhovni vodič, zatim jogičke discipline i, konačno, Božija Milost. Sveti spisi tragaocu govore „Probudi se, trgni se, krajnje je vreme da ustaneš. Ne spavaj više“. Duhovni Učitelj tragaocu govori: „Dete moje, trči! Trči najbrže! Ja te nadahnjujem. Već sam upalio plamen težnje u tebi. Sada možeš najbrže da trčiš“. Jogičke veštine govore tragaocu: „U svom životu praktikuješ duhovnost, a ja ti dajem rezultat tvoje prakse. Za tebe smo put učinile prohodnim. Sada možeš trčati najbrže putem na kom nema opasnosti“. A onda, potrebno je još nešto, a to je Božija Milost. Može se trčati i najbrže a da se ne stigne do cilja čak i ako nema prepreka na putu, zato što ljudska bića veoma često savlada umor. Pre nego što stignu do cilja osete da su potpuno iscrpljeni. Ono što je u takvom trenutku neophodno je Božija Milost. Bez Božije Milosti ne može se završiti putovanje. Božija Milost tragaocu kaže: „Gle, cilj je osvojen“.
Sasvim sigurno, Božija Milost je tu od samog početka. Još dok se bavimo svetim spisima, za nas je već osvanula Božija Milost. Da nije bilo Božije Milosti, ne bismo se mogli ni otisnuti stazom duhovnosti. I još, da nije bilo Božije Milosti, ne bismo mogli da pronađemo svog duhovnog Učitelja. Jedino blagodareći Njegovoj beskrajnoj darežljivosti tragalac biva doveden Učitelju. Onda će Učitelj odozgo doneti Božiju Samilost, a učenik se mora baviti duhovnim disciplinama. Njegov zadatak je da teži, a Učiteljev da odozgo spušta Samilost.
U unutrašnjem životu svako mora imati jednu stvar – težnju. Ovde na Zemlji, drvo nam daje primer težnje.Ono se ne odvaja od zemlje sa svojim korenjem u blatu, ali cilj mu je da dosegne Najviše. Nas je strah da ostanemo na zemlji. Osećamo da ne možemo dosegnuti Najviše ukoliko ostanemo na zemlji. Ali, drvo nam pokazuje da je to potpuno besmisleno. Koren mu je pod zemljom, ali njegova najviša grana stremi ka nebu. U Upanišadama susrećemo jedno drvo nazvano drvo Ashwathva. Za razliku od zemaljskog drveća to drvo ima koren s gornje strane, a grane sa donje. Ono ima dve vrste grana. Jedne uleću u mreže neznanja pa se opiru, bore i trude, da ponovo dopru napolje, u blistavu Svetlost. Druge nastoje da uvek ostanu uz Svetlost. Kreću se uvis; njihova težnja okrenuta je uvis.
Ovde, na Zemlji, svako ljudsko biće ima sposobnost. Čovek opaža neznanje i iznutra i spolja, ali ima sposobnost da se drži s van granice neznanja. Kako? Pomoću težnje. Zašto? Zato što mu je potrebno neprestano zadovoljstvo. A jedino težnja nam može pružiti to neprestano zadovoljstvo. Zašto težimo? Težimo radi blaženstva, anande. Blaženstvo je samostvaranje i samodoživljavanje. Blaženstvo u Najvišem, Apsolutno Najvišem poznato je kao Ananda Purusha. To blaženstvo je Beskraj, Večnost i Besmrtnost. Postoji još jedna vrsta blažesntva koja se zove ananda atma, a nastupa kada iz beskrajnog Blaženstvo preuzme oblik. U stanju ovozemaljske svesti blaženstvo se naziva ananda atma.
Kada se blaženstvo postepeno spušta u mračnu, nečistu, neprosvetljenu, nesavršenu ljudsku prirodu da bi je preobrazilo, ono nailazi na neprestan otpor. Tu vidimo kako blažesntvo gubi moć zbog navale neznanja, a uživanje, kratkoročno uživanje, uzima maha.U najvišem, trostruka svest – Satchidananda, Postojanje-Svest-Blaženstvo, je jedna celina. Ali kad oni žele da se ispolje, onda to mogu samo putem Blaženstva.
Kada se Blaženstvo spušta, prva stepenica ispod se zove superum. Superum ne označava nešto što je malo superiornije od uma. Nikako. On je beskrajno viši od uma. To zapravo uopšte nije „um“, iako se koristi ta reč. To je svest koja je već prevazišla ograničenosti konačnog. Odatle počinje stvaranje. Forma počinje jednu stepenicu niže. Ova stepenica zove se nadum. Odatle počinje forma, tu mnogostrukost otpočinje u jednostrukoj formi. Sledeća stepenica je intuitivni um. Intuitivnim umom mnogostrukost vidimo na jedan kreativan način. Možemo videti mnogo toga u isti mah; vidimo kolektivnu formu. Iz intuitivnog uma blaženstvo dospeva u pravi um. Ovaj um svaki objekt vidi izdvojeno. Ali iako sve vidi izdvojeno, ne pokušava da sumnja u postojanje svakog objekta. Potom ushićenje prodire u fizički um – to jest, um koji je pood vlašću telesnog. Ovaj um vidi svaki objekat izdvojeno, a uz to i sumnja u postojanje svakog objekta. Prava sumnja otpočinje tu, u fizičkom umu.
Nakon što se spusti kroz sve nivoe uma, blaženstvo ulazi u vital. U vitalu uočavamo silu dinamizma i silu agresivnosti. Sila koju vidimo u unutrašnjem ili suptilnom vitalu je dinamična, a ona koju vidimo u spoljnom vitalu je agresivna. Iz vitala blaženstvo dolazi do telesnog. Postoje dve vrste telesnog: suptilno telesno i pravo telesno. I do suptilnog telesnog blaženstvo se zaista spušta – i možemo ga još biti svesni. Ali, u suptilnom telesnom ne možemo steći niti koristiti istinu. Možemo je samo videti, kao kad neki prosjak posmatra nekakvog multimilionera. Konačno, kada stignemo do grubog telesnog, tu više uopšte nema blaženstva.
Blaženstvo se spušta, ali u grubom telesnom ne vidimo nijednu njegovu trunku. Šta tad možemo? Možemo prodreti u dušu snagom svoje težnje i duša će nas svesno povesti do najvišeg nivoa, do ravni Sadchitanande – Postojanja, Svesti i Blaženstva. Tada već naše putovanje može postati svesno. Dospeli smo do trostruke svesti i možemo svesno početi da se spuštamo u superum, nad-um, intuitivni um, pravi um, fizički um, vital i telesno. Kada postignemo uspeh na fizičkom planu, bolje rečeno, kada smo u stanju da spustimo Blaženstvo sa najvišeg nivoa, a fizičko uspe da to blaženstvo prihvati i upotrebi, okončava se život uživanja. Tada vidimo razliku između života uživanja i života Blaženstva. Život uživanja prate frustracija i uništenje. Život Blaženstva je stalno izrastanje, stalno ispunjenje, stalno dostignuće i stalno ispoljavanje Boga na Njegov sopstveni Način.
Mundaka Upanišada nam je ponudila dve ptice. Jedna se smestila na vrhu drveta života, a druga na jednoj grani niže. Ptica koja je na niskoj grani jede i slatko i gorko voće. Slatko voće joj daje osećaj da život predstavlja uživanje, a gorko joj daje osećaj da je život jad i beda. Ona druga ptica koja se smestila na sam vrh drveta niti jede slatko niti gorko voće. Ona samo sedi, mirna i spokojna; njen život preplavljen je mirom, svetlošću i blaženstvom. Ptica koja jede slatko i gorko voće drveta života razočarana je i zgadilo joj se. Razočarana je jer je uživanje nestalno, efemerno i prolazno; gadi joj se jer se frustracija završava uništenjem. Neizostavno razočarana i s potpunim gađenjem ova ptica se vine uvis i izgubi se u Svetlosti Slobode i Blženstvu Savršenstva ptice sa vrha drveta života. Ptica na vrhu drveta je veliko Kosmičko i Transcendentalno Sopstvo, a ptica ispod je pojedinačno Sopstvo. Ove dve prelepe ptice poznate su pod imenom suparna.
U pojedinim Upanišadama srećemo neprestano suparništvo između bogova i demona. Oni blistavi među njima su bogovi, oni zaokupljeni sobom su demoni. Bogovi i demoni su potomci Prajapatija, Tvorca. Kada bogovi odnesu pobedu, svetlosti duše pripadne vrhovna vlast. Kada demoni odnesu pobedu, telesnoj tami pripada vrhovna vlast. U početku, bogovi i demoni bili su organi Prajapatija. Organi koje je okrepila božanska Volja, prosvetlila božanska Svetlost i inspirisalo Božije Delo postali su bogovi. Organi koje su privukle niske misli, koji su bili željni života čulnog-sveta i uživanja života ugodnosti i koji su izabrali loše i destruktivne ciljeve, postali su demoni. Suvišno je i reći da je beskrajno lakše dosegnuti niže ciljeve nego li dosegnuti Najviši Cilj. Baš iz tog razloga su demoni brojem daleko nadmašili bogove. Ali nama, tragaocima za beskrajnom Svetlošću i Istinom, potreban je kvalitet bogova a ne kvantitet demona.
> Jednom su bogovi sa svojih visina zatražili od govornih organa, nosa, očiju, ušiju, uma i vitalne sile da im pevaju hvalospeve. Svi su s uspehom pevali. Demonima je odmah bilo jasno da će bogovi bez problema pomoću tih pevača steći prevlast, pa su ih potajno, s uspehom, zagadili upadljivim zlom snažne vezanosti za čulne objekte i život uživanja. Uspeli su istog trena sa govornim organima, nosom, očima, ušima i umom. Ali, s vitalnom silom pretrpeli su težak poraz. Vitalna sila ih je slomila u komade i razbacala ih na sve strane. Vitalna sila je izvojevala pobedu bogova. Egzistencija demona bila je napojena Božanskom večnom Svetlošću. Postali su njeni istinski robovi. Podvala ljubomornih demona tako je razobličena, a njihov ponos skrhan.
Ta vitalna sila zvala se syasya angirasa. Ona predstavlja ono suštinsko u udovima. Vitalna sila je trijumfovala. Osim toga bila je ljubazna, saosećajna i velikodušna:
> Organe govora prenela je van domašaja demona smrti. Prevazišavši smrt, organi govora postali su vatra i ona sija daleko izvan smrti.
> Vitalna sila prenela je nos s onu stranu smrti. Nos je tada postao vazduh. Prevazišavši granice smrti, vazduh struji i iza smrti.> Vitalna sila prenela je oči s onu stranu smrti. Oči su postale sunce. Prevazišavši predele smrti, sunce neprestano sija.
> Vitalna sila prenela je uši s onu stranu smrti. One su tada postale pravci. Ti su pravci, prevazišavši smrt, ostali daleko izvan njenog domena.> Vitalna sila prenela je um s onu stranu smrti. Um je tada postao mesec. Mesec, prevazišavši smrt, sija izvan njenog domena.
Brhadaranayka, Upanišada „velika šuma“ nudi ljudskom rodu molitvu bez premca:
> Asato ma sad gamaya.
> Tamaso ma jyotir gamaya.> Mrtyor ma amrtam gamaya.
> Vodi me iz nestvarnog u Stvarno.
> Vodi me iz tame ka Svetlosti.> Vodi me iz smrti u Besmrtnost.
Nestvarno je namršteni pogled smrti; Stvarnost je pesma Besmrtnosti. Tama je kolosalna dika smrti; Svetlost je život prosvetljujuće i usavršavajuće moći Besmrtnosti. Smrt je poruka ništavila. Besmrtnost je poruka čovečijeg oslobođenog jedinstva sa Božanskom Transcendentalnom Visinom.
UPA 2. Univerzitet Kalifornija, Berkli, Californija, 7. Novembar 1971.↩
From:Sri Chinmoy,Upanišade: Kruna duše Indije, Sri Chinmoy Lighthouse, New York, 1974
Izvorno sa https://rs.srichinmoylibrary.com/upa