Kada sam stigao u Arunačalu, paun me je prvi dočekao. Bio je tako lep, ali glas pauna je bio zapanjujući! Kako je Bog mogao paunu da podari toliku lepotu i tako neprijatan glas?
Odmah ispred glavne zgrade sam napravio veoma lepe fotografije, a koristio sam i video kameru. Čitav ašram je bio pun mira, mira, mira. Zatim sam se izuo, i ušao sam u glavnu salu za meditaciju. Bilo je šest ili sedam slika Ramane Maharšija, i njegova velika statua. Ova statua je velika svetinja. Ljudi su obilazili oko statue, ali ja sam, siromah, zbog mog kolena mogao da je obiđem samo jednom.
Seo sam na pod da meditiram. Atmosfera u sali za meditaciju bila je tako uzvišena. Vernici su se klanjali i padali ničice pred statuom.
Zatim sam želeo da odem do pećine u kojoj je Maharši zapravo meditirao kad je došao u Arunačalu. Kad sam bio tu pre petnaest godina, video sam pećinu i imao sam veoma dobro iskustvo. Godine 1956. i 1958. sam takođe tamo odšetao. Ali to je ovog puta bilo nemoguće. Rekli su da ima četrdeset pet minuta hoda, a nisam mogao da prohodam više od nekoliko koraka.
Moj taksista mi je rekao: „Možda greše. Vi govorite engleski, a i predsednik Ašrama takođe govori engleski. Hajde da odemo da ga pitamo.“
Pošto me je vozač preklinjao, otišao sam u kancelariju predsednika i upitao: „Jel’ mogu da uđem?“ Predsednik nije bio tu, ali je u prostoriji bio drugi gospodin. Rekao je: „Da, uđite.“
Ušao sam u sobu i pitao ga koliko je vremena potrebno da se od glavne zgrade stigne do pećine. Odgovorio je: „Četrdeset pet minuta.“ Onda me je pitao: „Da li Vam je ovo prvi put?“
Rekao sam: „Ne, ovo mi je četvrti put. Prvi put sam došao 1956. godine, a zatim sam ponovo dolazio 1958.“
„1956. i 1958.!“, uzkliknuo je. Nije mogao da veruje.
Zatim sam dodao: „Pre otprilike petnaest godina sam takođe bio ovde. Dakle, ovo je četvrti put da sam u poseti. Sada živim u Americi.“
Upitao je: „Gde ste živeli 1956. i 1958. godine?“
Rekao sam mu: „Bio sam u Šri Aurobindo Ašramu.“
Rekao je: „Bože moj! Da li ste možda poznavali uvaženog Dilipa?“
Bio sam veoma srećan da mu odgovorim na pitanje, pa sam rekao: „Tada sam uživao u suncu njegove naklonosti.“
Gospodin je rekao: „Sednite, molim Vas, sednite, molim Vas. Moram da čujem priče o njemu.“
Rekao sam: „Mogu da ispričam dosta priča.“
Rekao je: „Morate da sednete i da mi ispričate.
Veliki sam poštovalac uvaženog Dilipa.“Rekao sam: „Dilip Kumar Roj je besmrtan.“
Nastavio je: „Onda morate da popijete čaj.“
Odgovorio sam: „Ne, hvala. Danas sam pio čaj već tri puta. Nije dobro preterivati.“
Insistirao je: „Ne, ne, morate da popijete čaj. Onda ću Vas odvesti na mesto gde je Ramana Maharši obedovao sa nama.“
Rekao sam: „Bio bih veoma srećan da vidim to mesto.“
Insistirao je da donese čaj, a onda mi je pokazao mesto gde je trebalo da odemo da pijemo čaj. Bilo je, nažalost, tako mnogo stepenica. Rekao sam mu: „Izvinite, molim Vas. Neću moći da se popnem uz stepenice zbog stanja mog kolena.“
Rekao je: „U redu, hajde onda da popijemo čaj ovde, u mojoj kancelariji.“
Tako smo seli u njegovu kancelariju da pijemo čaj. Postavljao mi je mnogo, mnogo pitanja o uvaženom Dilipu - zlatnom glasu - a ja sam o njemu ispričao puno lepih stvari. Gospodin je bio veoma zadovoljan da to čuje. Zatim je rekao: „A sada, recite mi molim Vas nešto o sebi.”
Počeo sam: „Zovem se Činmoj Kumar Goš.”
Zanemeo je. Rekao je: „Šri Činmoj? Šri Činmoj?”
Odgovorio sam: „Da, zovem se Šri Činmoj.”
„Onda ste vi onaj o kome smo čitali u Indijan Ekspesu i časopisu Hindu?” upitao je.
Rekao sam: „Da, to sam ja.”
Bio je veoma uzbuđen i oduševljen. Rekao je: „Predsednik bi bio tako srećan da se sretne sa Vama! Trenutno nije u gradu. Kad biste mogli da prenoćite ovde, mogao bi da se sretne sa Vama sutra kad se vrati.”
Rekao sam: „To znači da ste Vi potpredsednik.”
Odgovorio je veoma ponizno: „Ja sam niko, ja sam niko.” Zatim sam ga pitao za njegovo ime i rekao mi je da se zove Mani Ramanan. On i njegov stariji brat Šundaram, koji je predsednik, direktni su sledbenici Ramane Maharšija.
U prvom mahu sam mislio da ću iću tamo samo na pola sata, ali proveo sam više od dva sata. Mani se ophodio prema meni sa toliko ljubaznosti. U jednom trenutku me je pitao: „Šta mislite o našem Ašramu?“
Odgovorio sam: „Bio sam zaista na mnogim duhovnim mestima. Živim u Americi, u Njujorku. U Americi: zvuk je zvuk, a tišina je tišina. Ovde, oko hrama i u blizini Ašrama Ramane Maharšija, želim da kažem da je tišina toliko duboka. Ali, u zvuku takođe osećam tišinu.“
Mani me je pogledao, pa sam dodao kao objašnjenje: „Zvuk je zvuk, a tišina je tišina. Ali ovde, na mestu Ramane Maharšija, čak i u zvuku osećam takav mir, takvu radost. Vidim muškarce i žene kako šetaju i na njihovim licima vidim takav mir. Ima zaista mnogo mira. Ovde i u zvuku osećam tišinu.“
Tada je bio veoma, veoma srećan. Na kraju našeg razgovora, rekao je: „Sada moramo da se fotografišemo da bismo imali dokaz da ste bili ovde.“
I tako nas je taksista slikao. Zatim je potpredsednik prošetao sa mnom do automobila. Rekao je: „Tako sam srećan, toliko srećan i tako mi se posrećilo što ste došli ovde.“
Kada sam vraćao u Pondičeri, plivao sam i plivao u moru ekstaze. U kolima sam napisao poemu na bengalskom, posvećenu Ramani Maharšiju.
TCE 27. 11 Jun 1999.↩
From:Sri Chinmoy,Knjiga o mojim iskustvima sa čajem i kafom, Agni Press, New York, 2009
Izvorno sa https://rs.srichinmoylibrary.com/tce