Deci bi trebalo neprestano pružati ljubav, neprestanu brižnost. Ovde u Americi, međutim, roditelji često mešaju nedostatak discipline sa ljubavlju i brižnosti. Kad dete napuni sedam ili osam godina, roditelji bi trebalo da budu vrlo mudri. Oni sebi kažu: pošto je Amerika zemlja slobode, njihova deca bi trebalo da imaju slobodu. Oni ne pokušavaju da prenesu deci svoje sopstvene ideale, oni kažu da ih deca moraju sama osmisliti. Ali, to je strašna greška. Sami roditelji su već napravili mnoge greške u životu, i praveći te greške, shvatili su do izvesne mere šta je dobro, a šta loše. Ako stvarno vole svoju decu, onda će i im reći: „Gledajte, i ja sam bio jednom u vašim godinama i načinio sam mnoge, mnoge greške. Sad sam stariji i znam šta je istina, a šta nije istina, šta je dobro, a šta je loše. Tako da želim da vi imate koristi od mojih iskustava“.
Ljudska mudrost kaže da ono što je dobro za roditelje ne mora biti dobro za njihovu decu, ali ja se ne slažem. Kad imate dete, dajete mu mleko, pošto znate da je hranljivo. Nećete reći: „Ne znam šta je dobro za njega, pa mu neću davati ništa. Kad dođe vreme samo će izabrati“. Do tada bi dete već umrlo. Kad je u pitanju fizička hrana za vašu decu, vi ih ne puštate da biraju šta im treba. Ne, dovoljno ste mudri da nahranite dete onim što je najbolje.
Na duhovnom nivou, roditelji obično ne hrane dušu svoje djece. Kažu da ne znaju kojom stazom njihovo dete želi, koja mu je crkva potrebna ili koja molitva je najbolja za njega, tako da ga ne ničemu nauče. Međutim, roditelji bi trebalo da osećaju da je ono što je najbolje za njihov život takođe dobro i za njihovu decu. Nažalost, ovde u Americi, decu ne poučavaju dovoljno o duhovnom životu. Na fizičkom planu, ona dobijaju neku vrstu slobode da izaberu svoj put. Ako im treba novac, daju im novac. Ali, kad je u pitanju stroga duhovna disciplina, unutrašnja disciplina, izvesno je da ona to ne dobijaju. Deca nisu na odgovarajući način oblikovana unutrašnjom ili spoljašnjom disciplinom. Deca se moraju poučavati na duhovnom nivou, isto kao i na fizičkom ili mentalnom nivou.
Sloboda je pristupačna, ali ko zaslužuje slobodu? Onaj ko se povinuje unutrašnjem zakonu. Ako se povinujete unutrašnjem zakonu, ako slušate zapovesti svog unutrašnjeg bića, onda možete uživati u slobodi. U slobodi na spoljašnjem planu uživate upravo zato što slušate viši autoritet, a to je vaše vlastito sopstvo. Kad ne slušate svoje vlastito više sopstvo, shvatite da ste potpuno ograničeni i sputani. Kad se poistovetite sa decom, možete osetiti, pošto imate više mudrosti i iskustva, da ste vi sami više sopstvo dece. Vi ste sastavni deo njihovog postojanja, ali ste svesniji, i zato ste u poziciji da ih vodite. Ta ista deca će jednog dana odrasti i ona će biti u poziciji da vode i oblikuju svoju vlastitu decu. Ali kad se deci da sloboda pre nego što dođu do ikakve unutrašnje mudrosti, ta sloboda nije dobra.
Svi mi ovde smo duhovni ljudi. Bog nam je dao težnju. I zato se svaki dan molimo Bogu i nudimo Mu zahvalnost. Zato što smo prihvatili duhovni život, mi već znamo šta nam je Bog dao iz Negove beskonačne Darežljivosti i mi smo Mu zahvalni. U običnom svetu, međutim, većina ljudi je nezahvalna. I deca su nezahvalna prema svojim roditeljima. Istina, ako roditelji nastave i nastave da obasipaju decu ljubavlju, videće da će im u budućnosti deca biti zahvalna. Prave roditelje, međutim, nije briga za zahvalnost. Oni osećaju da je ljubav prema deci njihova dužnost. Bog nas neprestano zasipa Njegovim najposebnijim Blagoslovima i Njega nikad nije briga za našu zahvalnost. Njega je briga samo za Njegovo davanje. Dok daje, On je srećan. U ovom svetu sreća dolazi samo od davanja. Roditelji bi trebalo da daju to što imaju. Ako imaju moć novca, trebali bi da to daju. Moć ljubavi je, međutim, beskonačno važnija. Srce i dušu deteta nije briga za novac. Ako dobije od roditelja moć ljubavi, onda je ono večno i božanski vezano za svoje roditelje i ono samo veže svoje roditelje na isti način.
Deci bi stalno trebalo prenositi snagu ljubavi, snagu srca. To je najvažnija stvar. I to treba obaviti bezuslovno, ne sa osećajem neke unutrašnje nagodbe. Decu treba voleti bezuslovno. Ako majka misli da voli svoje dete dok ima četiri godine zato da bi joj ono, kad bude imalo dvadeset četiri, moglo dati novac i obezbediti materijanu udobnost, onda moram da kažem da je ova vrsta nagodbe u unutrašnjem životu apsurdna. Majka i otac bi trebalo da daju deci sve bezuslovno. Roditelji ne bi trebalo ništa da očekuju od dece u zamjenu za svoju ljubav. Samo dajte zbog davanja i ako je to Božja Volja, vaša deca će vam uzvratiti. Čak i ako vam deca ne uzvrate, bar jedna Osoba nikad neće ostati nezahvalna, a ta Osoba je Bog. On će pokušati da udovolji roditeljima na božanski način, na Njegov sopstveni Način.
Mi deci dajemo slobodu zato što imamo slobodu. Ali, da li im ta sloboda pomaže? Ne, ne ako ne znaju kako da disciplinuju svoj život. Prvo moramo da ih naučimo unutrašnjoj i spoljašnjoj disciplini. Roditelji ponekad postupaju sa lažnom skromnošću, govoreći da ne znaju šta je najbolje za njihovu decu. Istina, u poređenju sa duhovnim Učiteljem ili joginom, roditelji možda ništa ne znaju. Ali, u poređenju sa decom, oni znaju mnogo više. To je ono što treba da osećaju.
Roditelji bi trebalo da se svakodnevno mole Bogu i da meditiraju na Boga da ih prosvetli kako ne bi vodili svoju decu pogrešno. I prosvjetljenje koje dobiju, roditelji bi trebalo da ponude deci. Kad deca odrastu, imaće nešto mudrosti da sama izaberu. Tada mogu da odbace gledišta svojih roditelja. Ali, ako roditelji čekaju da deca odrastu da bi ih naučili nešto o duhovnom životu, to je pogrešno. Taj pristup ne funkcioniše. Ako deca nisu oblikovana kako treba dok su mala, kad odrastu, počnu da uzimaju drogu i rade mnoge nebožanske stvari. Tada je prekasno. Roditelji tada tvrde: „Nisam ih ja tome učio“. Ali, nažalost, oni su im dali pogrešnu vrstu slobode.
Svi smo mi ovde tragaoci, mi smo duhovni ljudi. Duhovni roditelji moraju odmah da nauče decu svoju sostvenu duhovnu filozofiju. Nakon deset ili petnaest godina, kad deca budu odrasla, ona mogu da promene svoje gledište.From:Sri Chinmoy,Obrazovanje duše za porodični svet, Agni Press, 1977
Izvorno sa https://rs.srichinmoylibrary.com/sef