LORENS: Džordže, žao mi je što remetim tvoj san. Sigurno si, kao i obično, otišao u krevet u devet sati. Jedva da si odspavao dva sata. Džordže, tako sam ponosan na tebe. Tako sam ponosan na tebe. Tako sam ponosan na tebe. Pozdravljam nesalomivi duh Generala u tebi. Klanjam se neuporedivoj mudrosti Predsednika u tebi. Beskrajno se ponosim Ocem nacije u tebi. Džordže, došao sam ti da te oraspoložim. Nemoj biti tužan. Dok sam bio na Zemlji, ti i ja smo bili izuzetno naklonjeni jedan prema drugom. Snagom naše uzajamne naklonosti, došao sam da ti kažem nešto posebno. Znam te još od rođenja, Džordže. Oduvek si bio neko ko istinski voli mir. Oduvek si cenio mir beskrajno više od svega ostalog. Našoj zemlji bio si potreban, da bi se borio za nju. Našoj zemlji bio si potreban da bi je oslobodio iz noći vezanosti. Svoju volju predao si volji naše zemlje; stoga moj ponos na tebe ne zna za granice. Pod tvojim vrhovnim rukovodstvom naša zemlja je odnela pobedu u ratu. Tokom dugih godina borio si se daleko, daleko više nego što čovek može i da zamisli; stoga znam koliko zaslužuješ da se naveliko odmoriš. Ali, našoj zemlji si ponovo potreban. Ovog puta si joj očajnički potreban, da izgradiš nedeljivu državu. Našoj zemlji je potrebno jedinstveno tvoje vođstvo. Uveravam te, Džordže, da ćeš biti prvi i poslednji predsednik koga će svi izabrati. Mnogi će uslediti za tobom, ali ti ćeš, sa tvojim uzvišenim idealima, biti njihova zvezda vodilja. Bićeš ruka koja ih predvodi. Džordže, tvoj dragi brat Lorens te nagovara da prihvatiš mesto predsednika. Ne obraćaj, brate, pažnju na svoju volju, nego na volju naše zemlje.
DŽORDŽ VAŠINGTON: O brate, moga srca i moje duše, istina je da sam komandovao celom američkom vojskom, ali danas s radošću prihvatam tvoju želju - kao vrhovnu zapovest. Lorense, ugoditi tebi brate, znači ugoditi onome što je stvarno u meni. Svakako sam voljan da postanem Predsednik Amerike.
LORENS: Izuzetno sam ti zahvalan. Čitav narod će ti biti zahvalan. Zaista sam ponosan na tebe, kao što će čitav narod biti ponosan na tebe, Džordže. Reći ću ti nešto zaista slatko. Kada napustiš telo, tvoj mladi prijatelj i najveći obožavalac, Henri Li, obratiće se čitavoj naciji određenim rečima. Njegova najuzvišenija poruka odjekivaće i odjekivati od Atlantika do Tihog okeana. Njegovo vrhunsko otkriće zadiviće čak i čitav svet. Nemoj da se uzbuđuješ, Džordže. Naravno, lako je davati savete; dok je moje sopstveno uzbuđenje potpuno van kontrole. Ali, taj mladi prijatelj koga imaš će, pet dana nakon odavanja poslednje počasti tvom upokojenom telu, tebe proglasiti prvim u ratu, prvim u miru i prvim u srcima svojih sunarodnika.
GDŽORDŽ VAŠINGTON: Kako to znaš?
LORENS: Džordže, ja brate živim na Nebu. Odavde svako može sve da vidi i sve da zna. Ja sam kao neko na vrh drveta, ko jasno vidi i jasno zna šta se dešava ili šta će se desiti na sve strane, u podnožju drveta. Nebo je sâma vizija, brate, i ja uživam u toj božanskoj viziji. Zemlja, tamo gde si ti, je sâma misija. Ti se upinješ, ponekad svesno, ponekad nesvesno, i upinjaćeš se iznenađujuće jako da ispuniš svoju Bogom naloženu vrhunsku misiju. Ti savršeno dobro znaš, Džordže, da ja nikad nisam bio pevač. Ali, na moje iskreno iznenađenje, a nesumnjivo i na tvoje, formirao sam melodiju na ove transcendentalne reči Henrija Lija.
(Lorens peva.)
```
Prvi u ratu, prvi u miru, prvi u srcima svojih sunarodnika.```
DŽORDŽ VAŠINGTON: Izvanredno, izvanredno, Lorense! Odlično pevaš.LORENS: Mnogo ti hvala, Džordže. Međutim, poprilično je kasno. Moram smesta da se vratim na Nebo.
DŽORDŽ VAŠINGTON: O ne, molim te ostani sa mnom još samo malo.
LORENS: Oduvek se najviše radujem kada tebi ugađam, Džordže.
DŽORDŽ VAŠINGTON: A ja, kada tebi ugađam. Reci mi, kada ćeš ponovo da se vratiš da me osokoliš, da me nadahneš i da me uzdigneš?
LORENS: Doći ću svakako, čim budem mogao. Dolaziću svakako, što češće mogu. Ali, da ti nešto kažem, najstrožu tajnu. Nemoj nikome da je otkriješ: 14. decembra 1799. doći ću poslednji put. Tad ću doći po tebe, da te vodim kući, tamo gde ja trenutno živim.
DŽORDŽ VAŠINGTON: Stvarno? Nemoj da zaboraviš na taj značajan dan, Lorense. Nestrpljivo ću te čekati. I da ti kažem, Lorense, ja nemam ni najmanju želju da me smatraju za Oca nacije. Moj život koji je zahvalan i moje duševno srce samo žele da i dalje budem u večnosti tvoj brat.
LORENS: Isto i ja želim. I ja želim da i dalje u večnosti budem tvoj brat. Siguran sam da će Onaj Svemogući da usliši našu molitvu.From:Sri Chinmoy,Sveta vatra, Agni Press, 1975
Izvorno sa https://rs.srichinmoylibrary.com/scf