Zahvalnost je najslađa stvar u tragaočevom životu – u ljudskom životu uopšte. Ako u vašem srcu postoji zahvalnost, onda će u vašim očima postojati obilna slatkoća. Kad vidim učenika, gledam lepotu njegovih očiju. Lepotu očiju ne određuje njihov oblik ni njihova boja. Ne, lepota očiju zavisi od lepote srca. U očima tražim čistotu, zahvalnost i nekoliko drugih stvari koje dolaze direktno iz srca.
Ali od svih stvari koje tražim, zahvalnost je najvažnija. Ako postoji zahvalnost u vašem srcu, onda će ona biti izražena kroz vaše oči u vidu slatkoće. Kada me gledaju, u nekim očima vidim takvu slatkoću – poput najukusnije indijske poslastice.Kada Svevišnji nešto daje, On daje bezuslovno i ništa ne očekuje za uzvrat. Ali ako si mudar, ti ćeš takođe Njemu dati ono što imaš i ono što jesi. Ako ne daš ono što imaš i ono što jesi, nećeš biti u stanju da primaš od Njega. Beskrajni okean je uvek spreman da jednoj kapi da sve što ima i što jeste, tako da kap može da postane jedno sa njim. Ali ukoliko kap takođe ne daje sebe okeanu, kako onda može da primi beskraj okeana? Okean je uvek spreman da ga ti primiš. Ali ako nisi voljan da daš okeanu kap koja si ti, kako onda možeš da postaneš okean?
Sunčeva svetlost je za svakoga. Ali, ako držim moja vrata i prozore zatvorene, neću moći da je primim. Svevišnji neprekidno obasipa svakog pojedinca Njegovom bezgraničnom Svetlošću, Njegovom bezgraničnim Mirom i Njegovim beskrajnim Blaženstvom. Ali mi primamo te stvari samo u skladu sa našom ljubavlju prema Svevišnjem i našom potrebom za Svevišnjim.
Veliki duhovni Učitelji rade toliko mnogo stvari za čovečanstvo bezuslovno. Idu na različita mesta da drže predavanja i meditiraju, ali koliko ljudi dođe da primi od njih? Ja održavam koncerte posvećene miru, pišem pesme, slikam i crtam. Radim mnoge, mnoge stvari koje ne moram da radim. Šri Krišna je rekao da nakon Bogoostvarenja ne moraš ništa drugo da radiš. Nijedna od tih stvari koje radim neće uvećati moje ostvarenje Boga. Ali ja pišem, slikam, držim koncerte i radim sve te druge stvari samo da bih inspirisao ostale.Kada dve zemlje prave ustupke, to je šala. Kompromis se javlja iz straha. Tokom mnogih godina borim se protiv tebe ali sada, pošto sam slab, kažem: “Hajde da se više ne borimo jedan protiv drugog!” Ali srce mi gori, i potajno ću raditi na tome da stvorim novo oružje ili novu strategiju da bih te savladao. Onda ću sutra kad se osećam snažnim, ponovo hteti da se borim. Jedini razlog što te ne napadam je što se bojim da si i ti takođe stvorio neko jače oružje. Dakle, mirni kompromis koji postižemo zasniva se samo na obostranom strahu, ne na obostranoj mudrosti. U srcu našeg srca, samo želimo da ostanemo mirni, nekoliko godina ili nekoliko meseci tako da možemo da se pripremimo za neku buduću bitku.
U duhovnom životu, ako se baviš najvišom božanstvenošću u individui, kompromis ne dolazi u obzir. Uzeo sam punu odgovornost za duhovni napredak mojih učenika. Svaki put kada napravim ustupak i pustim osobu da uradi pogrešnu stvar, odlažem njen napredak. Moj je cilj da svakog pojedinca što je brže moguće odvedem do suđenog cilja. Ako dopustim nekome da odloži svoj napredak i učini pogrešnu stvar, kasnije, kada je u božanskoj svesti, okriviće mene. Kada vidi da Tom, Dik i Hari idu mnogo brže od njega, osećaće se veoma nesrećnim. Reći će: “O Bože, oni su bili slabi trkači. Sad su svi otišli ispred mene. Zašto si mi dozvolio da načinim kompromis?”
To je ovako: kada želiš da ustaneš u pet sati da meditiraš, um kaže: “Oh, suviše je rano. “ U šest, sedam čak i osam sati, um kaže da je još suviše rano. Zatim, kad na kraju ustaneš u devet ili deset sati, um kaže: “Glupane, sad je prekasno da se meditira! Ko ti je tražio da me poslušaš?”
A opet, ponekad me učenici primoraju na kompromis. Znam da neko radi pogrešnu stvar, ali iz samilosti ili iz raznih drugih razloga to moram da dozvolim.Tad sam ja taj koji stvarno pati, zbog toga što moram da stavim tu osobu na moja ramena i da je nosim, s obzirom da je Učiteljeva božanska odgovornost da se uveri da svaki njegov učenik najbrže trči.A opet, neki roditelji se neće moliti čak ni jedan sekund. Oni daju ime ne zato što žele da njihova deca budu duhovna, već zbog toga što dobijaju radost govoreći da je ime njihovog sina Rama ili Krišna. Daće svojoj deci božanska imena, ali oni će ih učiti nezamislivim stvarima dok odrastaju tako da mogu da postanu uspešni u profesijama gde svest uopšte nije težeća. Svojoj deci daju idealna imena nekih bogova ili boginja, ali onda dovedu decu u džunglu obmane a ne u vrt božanskog.
Kada ja dajem duhovno ime mom učeniku, to je zato što vidim mogućnosti i unutrašnje sposobnosti učenika. Vidim koje osobine će ta osoba verovatno izneti na površinu u ovoj inkarnaciji. Svaka osoba ima mnogo božanskih osobina, ali izvesnije je da će neke od tih osobina pre nego druge biti ispoljene u ovoj inkarnaciji. Zato dajem različita imena u zavisnosti od sposobnosti duše, voljnosti i žarke želje da ispolji božansko kroz neke posebne božanske osobine.
Kada bogovi i boginje vide da neki tragaoci manifestuju značenje njihovih duhovnih imena, presrećni su. Ali rastuže se kad vide da deca koja imaju njihova imena vode nebožanske živote oskrnavljuju njihova imena. Neki roditelji samo daju duhovno ime svojoj deci, a zatim im pokažu put u pakao. Što se mene tiče, pokušavam da iznesem na površinu božanske osobine koje duhovno ime utelovljuje, i da pomognem učeniku da te osobine svesno ispolji.Onog trenutka kad možeš da podeliš svoje tajne sa Učiteljem, već si načinio jedan korak napred. Učitelj tada kaže: “Sad želim da odeš deset koraka, sto koraka napred, i prestaneš da radiš onu stvar koju radiš pogrešno.“ Dve godine ili deset ili dvanaest godina možda si se trudio da držiš problem skriven, u sebi da tako kažem. Pošto si držao vrata svog srca zatvorena, sva je tama, tama, tama unutra. Kad mi kažeš tvoju tajnu, to je kao otvaranje vrata tvog srca i puštanje svežeg vazduha i svetlosti. Tad sam veoma ponosan na tebe; ne možeš da zamisliš koliko mnogo cenim tvoju iskrenost i divim joj se.
Ali sad kad si samo malo otvorio svoje srce, zašto ga sasvim ne otvoriš? Mnogi ljudi mi poveravaju svoje tajne; čujem milione tajni. Ali, oni ne načine sledeći korak: poslušnost. Spremni su da mi kažu da su uradili nešto veoma loše. Ali kad im dam savet i kažem im: “Nemoj to više da radiš,” nisu voljni da slušaju. I moraš da znaš da nije samo savet ono što ti dajem. Kad ti kažem da ne radiš nešto, takođe ti dajem snagu da to ne radiš, dajem ti unutrašnju snagu da ne ponoviš svoju grešku. Ali ti ne želiš da je primiš.
Većina problema učenika počne sa neposlušnošću i nastavljaju zbog nevoljnosti. Prvo uradi nešto za šta zna da Učitelj neće odobravati. Prekrši božanska pravila i radi nešto neduhovno usled svetovnog iskušenja ili želje za ovozemaljskim imenom i slavom ili zato što misli da nekako može učiniti svoj život srećnijim. Onda uradi pogrešno još nešto krijući i ne govoreći Učitelju. Učenici koji su uspostavili svoje jedinstvo sa mnom ili koji žele da uspostave jedinstvo sa mnom neće se plašiti da mi kažu za njihove teškoće i probleme. Ako prećute jer misle da ću se ljutiti, gde je onda njihova ljubav prema meni; gde je njihovo jedinstvo sa mnom?
Kada vaša iskrenost na kraju izađe na površinu da vas spase od neposlušnosti, vi mi kažete vaše probleme ili zbog čega vam je opala svest. Ali kada vam kažem šta da radite, pojave se prkos ili otpor i ne slušate me. Šta se dešava? Vaša iskrenost je uništena. Kad ne poslušate Učitelja, samo ste izdao svoju vlastitu duhovnost.
Neki od mojih učenika su apsolutno u njihovom sopstvenom svetu, a njihov svet je milione i milione milja udaljen od božanskog sveta. Oni su stvorili pakao za sebe, i uživaju u njemu, te pokušavaju da me prevare i obmanu. Kad konačno uvide da žive u paklu, kažu mi da ih njihova tajna muči i da pate kao niko, kažem im, “Molim te, molim te, nemoj da ostaneš u paklu. Godinama i godinama pokušavam da stvorim Raj za tebe, ali nisi želeo da ostaneš tu. Umesto toga si želeo da živiš u paklu. Sad želiš da ponovo postaneš božanski, pa ti dajem sposobnost. U stvari, ja sam sposobnost za tebe.“ Ali ti ljudi ne slušaju, i svi patimo.
Prvo izbegavate lekara; onda konačno kažete lekaru: “Nešto je rđavo u meni.” Lekar kaže :”to je rak; uzmite lek.” Ali vi kažete: “Ne, neću uzeti lek. Želim da uživam u svom načinu življenja. Želim da uživam u svom raku.” Ali, duhovni Učitelj nije kao spoljašnji lekar. Ako pacijent umre zato što ne uzme lek, na spoljašnjem planu lekar jednostavno kaže: “Nije moja greška.” Ali „unutrašnji“ lekar, Učitelj, nije takav. On pati i plače zato što ga učenik nije slušao. Kad učenik umre duhovno, Učitelj kaže: “Da je ta osoba sledila moj savet, bio bih u stanju da je spasem.”
Tragaoci i učenici koji su bili u stanju da reše svoj vital i ostale unutrašnje probleme učinili su to samo zbog njihove iskrenosti i voljnosti da prihvate duhovni savet.
U vašem Učitelju možete videti Svevišnjeg, Najviše. Ako Najviše ne može da reši vaše probleme, ko će onda moći da ih reši za vas? Kada je Učitelj u fizičkom, to je vaša zlatna prilika da najbrže napredujete. Kao što je Šri Ramakrišna rekao, kravlje mleko je u vimetu. Ako želite da dobijete mleko, morate da pritisnete vime, ne uho ili rep. Slično tome, ako želite da rešite vaše duhovne probleme, morate otići kod prave osobe.
Vaš Učitelj je prava osoba da vam podari mudrost. Ukoliko imate problem, onda imate zlatnu priliku da odete Učitelju i da vaš problem bude rešen. Kada je Učitelj na fizičkom nivou, tad vam je najlakše da se razvijete duhovno. Učitelj je vime krave, što je Univerzalna Stvarnost. U kući je na nekom određenom mestu oltar. Na jednom određenom mestu u vrtu je najlepša ruža.
Ako možete da uspostavite jedinstvo sa Učiteljevom voljom kad je on u fizičkoj ravni, moći ćete to da održite kada Učitelj napusti fizičko. Ali ako ne možete da uspostavite jedinstvo sa Učiteljem ovde, mislite li da ćete biti u stanju da uspostavite svoje jedinstvo sa njim pošto on umre? To je beskrajno teže! Kad sam u fizičkoj ravni, ako me ljudi ne slušaju, da li će uraditi pravu stvar kad budem na nivou duše? Morate da sagradite vaš most jedinstva ovde, upravo predamnom, ako želite da budete tu kada odem na Nebo.Ponekad učenik iznutra kaže Učitelju: “Ako ti je stalo do tog i tog, onda ću te kazniti tako što ću te napustiti. On je tako loša osoba da ne želim da budem u njegovoj blizini. “ Mnogi ljudi su napustili duhovni život zato što su osećali da njihov Učitelj daje veću važnost ljudima koje oni smatraju lošim nego što je davao njima. I u mom slučaju, priličan broj odličnih tragalaca su napustili našu stazu jer su ostali u svetu takmičenja i pokušavali da postanu bliski, bliži, najbliži. Ali, kad su videli da ne postaju bliski ili bliži ili najbliži, nestali su. Ti ljudi su želeli da im udovoljim na njihov sopstveni način. Rekli su u sebi: “Uradio sam tako mnogo za tebe, ali tebi nije stalo do mene i ne misliš na mene.”
Uvek radim ono što je najbolje za duhovni napredak učenika, a pravi učenik će imati veru u Učitelja. Pravi učenik se ne brine da li je na spoljašnjem planu blizu ili je daleko od Učitelja, sve dok može da služi Učitelja na Učiteljev sopstveni način. Samo oni istinski učenici daju mi radost, jer su deo mene a ja sam deo njih. Oni su ti koji me stvarno vole i stvarno me razumeju, a njihov jedini cilj je da na Zemlji manifestuju Svevišnjeg u meni.Božija Stopala su uvek spremna, opet i iznova, da pokažu njihov Samilosni aspekt, dok će Božije Oko posle nekog vremena izneti na površinu svoju Svetlost Pravednosti. Božije Samilosno Srce će pokazati Samilost mnogo više puta nego Njegovo Samilosno Oko, ali daleko manji broj puta od Njegovih Samilosnih Stopala. Ako Božije Oko pokazuje Samilost deset puta, Njegovo Srce će je pokazati četrdeset puta; ali Njegova Stopala mogu da nastave do sto ili dvesta puta.
Kad neko nađe utočište kod Božijih Stopala, bez obzira koliko puta ta osoba uradi nešto pogrešno, Bog je spreman da joj oprosti. Tragalac je stalno zaštićen kraj Božijih Stopala. Bez obzira koliko puta napravi greške, Bog će reći: “Neka bar ostane na duhovnoj stazi.”Naučio sam engleski jezik na moje zadovoljstvo. Ali ako želiš da daš pozajmljenu stvar nekom drugom, to ne dolazi tako spontano. S obzirom da osećam da to stvarno ne dolazi iz mene, ne dobijam istu radost nudeći to. Engleska gramatika može da bude tačna, i ideja može biti izražena kako treba, ali u meni se ne javlja dublje osećanje prisnosti.
Napisao sam mnogo, mnogo mantri na engleskom, i znam da su potekle iz veoma, veoma visokog izvora. Ali kod pevanja, nije stvar u tome da nešto dolazi iz visokog izvora. Kod pevanja, osećanje mora da dođe iz samog životnog daha. Zbog toga nikad neću moći da pevam pesmu - čak i Jiban Debata – tako duševno kao što pevam pesmu Šri Aurobindo. Način na koji mogu da dajem svoje srce kad pevam tu pesmu, to ne mogu da učinim ni sa jednom drugom pesmom – pogotovo ne mogu sa engleskom pesmom.
Ima deset ili dvanaest engleskih pesama kroz koje apsolutno mogu da dajem svoje srce i dušu kada pevam, a postoji stotine bengalskih pesama kojima mogu da ponudim srce i dušu. Kad pevam određene pesme na bengalskom, neki od suptilnih nerava u mom biću bukvalno podrhtavaju, i ja uživam u nekoj vrsti božanske sreće. To nije uzbuđenje, već nešto tako slatko, nežno i tanano. Ispunjen sam takvim blaženstvom da mi je celo biće u ekstazi.
A opet, ima trenutaka kad pevam neke pesme najduševnije, ne zato što pokušavam da pevam duševno, već zato što mi je u tom trenutku grlena čakra potpuno otvorena. Grlena čakra je duhovni centar za slatkoću, nežnost i izražajnost u govoru i pevanju. Nekad je vidim preplavljenu svetlošću – svetlošću moje duše. Kad se grleni centar otvori i deluje vrlo snažno, glas mi je potpuno drugačiji. Neke reči čak drugačije izgovaram. Ali to nije moja svesna volja; to je sve delo grlenog centra.Uključen sam u svakakve vrste aktivnosti koje zbunjuju neke od ovih duša. One lebde okolo i pokušavaju da dobiju radost osim od moje duhovnosti od mojih aktivnosti. Hiljade duša koje se nisu inkarnirale dobijaju unutrašnju radost i imaju koristi od moje umetnosti, poezije i drugih aktivnosti, dok jedva da bilo koja duša koje su se inkarnarale ima spoljašnje koristi od mojih aktivnosti.
Majka možda ima više dece, a na kraju svako dete koristi svoju sopstvenu slobodu i nezavisnost. Upravo na isti način telo, vital, um i srce imaju individualnost. Oni su kao čvrsta građevina, i mogu biti veoma snažni. Kad su nerazvijeni, kao mala deca, slušaju roditelja, dušu. Ali kada malo porastu, možda uopšte ne slušaju.
Mogu da vam navesti drugi primer. Ponekad je šef firme veoma zadovoljan svojim novim radnicima. Ali, posle nekoliko godina vidi da ga radnici uopšte ne slušaju. Slično tome, u početku je duša mogla biti veoma zadovoljna što je dobila ovo posebno telo, vital i um. Potom, usled neznanja, iskušenja i drugih pogrešnih sila, dolazi neposlušnost, i duša postaje tužna i veoma nesrećna.
Neki pojedinci, čak i ako imaju univerzitetsku diplomu, nastoje da ne obraćaju pažnju na um ili da ga odbace kad stupe u duhovni život. Oni žele da ostanu samo u srcu da bi načinili najbrži napredak. Uopšte ne mare za prosvetljenje uma. Zatim, nakon petnaest ili dvadeset godina, kažu: “zašto smo odustali od toga?” Isti um koji su ranije ostavili sa strane, sada žele da svesno razvijaju. Stoga počnu da hrane um, a duša tako mnogo pati.
Pre nego što ste kročili u duhovni život, osamnaest ili dvadeset godina ste uživali u slobodi. Ta sloboda vas nije učinila srećnim, pa ste odlučili da probate neku drugu vrstu slobode. Umesto da ste slušali svoj um ili vital, odlučili ste da slušate svoje srce i dušu. Ako osećate da nikoga ne slušate onda samo zavaravate sebe. Ili slušate svoju dušu ili slušate svoj um, vital i fizičko. Ako kažete: “Ja sam taj koji donosi odluku,” apsurdno je! Vi jeste vaše telo, vital, um, srce i duša, a vaše izbore pravi jedan ili više tih delova vašeg bića. Možda samo nećete biti svestan toga jer vaša meditacija nije dovoljno duboka da bi videla odakle dolaze vaše unutrašnje odluke.Um vodi borbu protiv duhovnog srca a vital izdaje srce. Većina ljudi meša emocionalni vital sa težećim srcem, osećajući da je on pun svetlosti, tako visok, tako uzvišen, tako čist. Ali samo duhovni Učitelji koji su ostvarili Boga uvek mogu da prepoznaju pravi unutrašnji glas. Inače, glas može da vas navede da osećate kako dolazi iz jednog mesta, a dolazi iz nekog drugog mesta.
A opet, vrlo često ono što ljudi smatraju unutrašnjim glasom ne dolazi iz vitala već iz samog uma. Um govori a takođe i sluša. I dok sluša, um povuče telo, vital i srce takođe. Imao sam neke učenike koji su verovali da dobijaju unutrašnje poruke kad meditiraju na moju sliku. Naglasili su da su te poruke, koje su potekle iz moje slike, bile više ili autentičnije od poruka koje sam im dao direktno u fizičkom, licem u lice. To je glupost ljudskog uma!
Šri Aurobindo je imao učenika koji je bio pred samim ostvarenjem. Kao i ja, došao je iz Ćitagonga. Onda je počeo da dobija unutrašnje poruke. Šri Aurobindo lično je rekao: “Ne, one stižu iz tvog vitala, iz tvog uma. To su pogrešne sile.” Učenik je rekao: “Oh ne, došao si mi u obliku ispunjenim svetlošću i rekao si mi da uradim to i to. “ Šri Aurobindo reče: “Ako sam ja tvoj Guru, zašto me onda ne slušaš? Samo slušaj šta ti lično kažem, i ne gledaj u moju sliku! Ako moraš da odabereš mene ili moju sliku, šta ćeš odabrati? Bar me slušaj dok sam na Zemlji.” Ali učenik je rekao:” Ne, kad gledam tvoju sliku, dobijam visoka iskustva. “ Šri Aurobindo mu je rekao da su sve to mentalne halucinacije, ali on ne sluša. Umesto da ostvari Boga, uhvatile su ga neprijateljske sile koje su mu zavarale um.
Govorim svim svojim učenicima, ako smatrate sebe mojim učenicima, molim vas da slušate mene, a ne moju sliku ako dobijete dve različite poruke. Slika me nije stvorila; ja sam stvorio sliku. Ako vam na spoljnom planu kažem nešto, to je ono u šta treba da verujete. Slušajte poruke koje dolaze iz mojih usta, ukoliko su drugačije od bilo koje unutrašnje poruke za koju osećate da vam dolazi iz moje slike.To je ovako. Otac preklinje sina da dođe kući, ali sin odlaže, odlaže, odlaže. Možda srce hoće da dođe, ali vital ili um žele da igraju futbal ili nešto drugo. Nakon čekanja i čekanja, otac će na kraju ošamariti sina. Zatim sin posluša oca i dođe kući.
Dakle, ako je duša veoma razvijena, i ako očajnički pokušava da udovolji Svevišnjem, ali telo, vital i um to ne pokušavaju, duša će upotrebiti svoju božansku snagu. Duša ne želi da prihvati poraz. Ona je uzela ljudsku inkarnaciju sa ovim telom, ovim vitalom i umom da bi uradila nešto za Svevišnjeg. Ako ne može da ispuni svoju svrhu, ona se oseća jako nesrećnom. Ali sve to zavisi od povezanosti duše sa Najvišim. Nemaju sve duše tu istu povezanost.
Znam za jedan slučaj kada je duša kaznila osobu ne dopuštajući joj da govori petnaest godina. Upravo pre nego što se to desilo, ta osoba je razgovarala sa svojim Učiteljem, a Učitelj je iznutra plakao jer je mogao da vidi da će ta kazna upravo da počne. Ponekad je neznanje blaženstvo. Ako ne znate ništa o duši, možete reći da je kazna bila nesrećan slučaj, ili možete kriviti uzroke u prirodi ili karmičke razloge. Ali nekad je duša pravi razlog što imate taj i taj problem, ili zato što dobijete ozbiljnu bolest.
Duša je tako majušna stvar – manja od najmanjeg. Ali, takođe je i snažnija od najsnažnijeg. Jedna od naših najpoznatijih indijskih mantri glasi: “Manja od najmanjeg, a ipak veća od najvećeg, duša obitava u čovečijem skrivenom srcu.” Poput čarobnjaka, u ovom trenutku je manja od najmanjeg, unutar srca. Ali kad postane ogromna, kao dvadeset lavova pred tobom, kako ćeš je onda ignorisati?Duhovni Učitelji to pokušavaju da urade danas. U prošlosti nisu imali takvu vrstu samilosti ili strpljenja. Rekli bi tragaocu jednom ili dvaput šta mora da uradi, a ako ne posluša, samo bi uništili! U dvadesetom veku malo smo mudriji. Dajemo nekome mnogo prilika, a ako on ne radi ono što treba, samo ga pustimo da se zadržava i zadržava i da duhovno mnogo ne napreduje. Destruktivni deo ne dolazi od duhovnih Učitelja. Nekad ljudi vide kako delujem vrlo moćno u toku meditacije. Možda si video kako sam snažno meditirao na nekoga. Ali nemaš predstavu koju vrstu moći bi video da sam otvorio svoje treće oko!
Pre mnogo godina kad sam kao tinejdžer živeo u Ašramu, pokazao sam tu moć najsnažnijem momku u Ašramu. On mi je bio blizak prijatelj, mnogo me je voleo, ali nije verovao u okultnu moć. Osećao je da su svi svami (učitelji-mističari) i sadui varalice. Isticao sam da neki ljudi imaju okultnu moć, ali nije mi verovao; izazvao me je da mu pokažem. Bio sam uhvaćen. Rekao sam mu da dođe sledećeg jutra u malu sobu u biblioteci gde sam radio . Kad je stigao, zamolio sam ga da stane uza zid, a onda sam upotrebio okultnu moć da mu oduzmem svu snagu. Mislio sam da će samo pasti na zid i da se ništa ozbiljno neće dogoditi. Ali nakon tri ili četiri sekunde pao je kod mojih stopala, potpuno nesvestan. Kad se probudio, bio je prestravljen, i pobegao je. Rekao je ljudima da sam pokušao da ga mojim očima usmrtim. Posle toga uvek me se plašio. Ako bi me video kako idem na trotoaru, on bi prešao na drugu stranu ulice. Dakle, izgubio sam dobrog prijatelja zato što sam na pogrešan način upotrebio moju okultnu moć.
Zbog moje ljubavi prema čovečanstvu, ne koristim mnogo svoju okultnu moć u ovoj inkarnaciji. Ali, okultna moć stvarno postoji. Samo zato što nemaš milion dolara ne možeš da kažeš da milioneri ne postoje na Zemlji. Moć koju koristim da pomognem učenicima nije okultna moć već je duhovna moć. Duhovna moć je beskrajno snažnija od okultne moći, ali ona ne uništava, i obično joj treba više vremena da deluje. Okultna moć je kao snažan talas, dok je duhovna moć kao sam okean. Stoga možeš da vidiš razliku između snažnog, uzburkanog talasa i čitavog okeana.
Duhovna moć ima samo jedan zadatak: podići svest čovečanstva. Okultna moć to ne čini; ona uglavnom uništava. Ako se okultna moć upotrebi na ispravan način, i ako je tragalac spreman, za tili čas može da uništi pogrešne sile u njemu. Ali ako se ne upotrebi na ispravan način, može da bude nekontrolisano razorna. Duhovna moć je sporija, ali istrajnošću se pobeđuje.Someone may fold his hands, but his devotion may be totally false or superficial. The hands are folded, but the mind is roaming somewhere else. When you fold your hands, you have to feel that your very heartbeat is entering into the nerves of your fingers. If there is real devotion, how can a disciple do anything wrong? Devotion has a very powerful magnetic pull that immediately draws the Master’s compassion and affection. Even if you are lost in a dark cave, immediately the Master’s compassion will pull you out. If someone has pure devotion even for a minute, he will make real inner progress. With your devotion if you have caught someone who is affectionate, powerful and illumining, or if that person has caught you, will he not give you what he has and what he is?
When the Master receives the disciple’s devotion, he responds, not only with compassion and affection, but also with divine pride. Divine pride is not like human pride. It does not say, “Oh, that person is so devoted to me.” No, divine pride says, “How wonderful that the disciple is pleasing and manifesting the divine in himself.” It is the kind of pride that the parent feels when the child does the right thing. Since the disciple is the Master’s spiritual son or daughter, the Master feels divine pride when the disciple does the right thing, the spiritual thing.Inside devotion there will always be surrender — not the surrender of a slave to his master, but rather the surrender of the lower part in you to your own highest self, which is what your spiritual Master represents. Also, inside devotion there will always be gratitude — first surrender and then gratitude.
Genuine devotion the Master will definitely see inside your eyes. When you have real devotion, your eyes will look like beautiful flowers. They will be filled with beautiful light; absolutely divine beauty the Master will see in them. Human beauty we can describe with words, but divine beauty can never be described. Anything divine we cannot describe adequately with human language.You cannot make a promise every day; otherwise, it becomes mechanical. But if you do it on certain auspicious days, then the force behind the promise lasts for a long time. A special day surcharges your inner promise with extra strength.
My father and my maternal uncle were very close. When my maternal uncle was alive, he used to beg my father not to smoke. Still my father used to smoke two or three times a day. He could not give up this bad habit. When my maternal uncle died, my father shed bitter tears and made a vow never to smoke again. He said, “When you were alive I could not listen to you. But now I give you my solemn oath that I will never smoke again.” My father lived for four or five years after that, but he never smoked. So that kind of thing can happen when you take a solemn oath on a special day.Some people’s souls may not be as developed as others’. But even if the soul is not as mature, sometimes the vital or mind — according to their capacity — may be more obedient to the soul. These people have more simplicity because they do not utilise the mind. They did not develop the mind from the beginning, so that is a great advantage for them, spiritually.
The level of spiritual development is not the most important thing when it is a question of bringing the soul forward, or allowing the soul to come forward. People may be developed enough, but out of laziness or carelessness they do not do the needful. I know that milk will give me better nourishment than water and lemon juice. But out of laziness or callousness, I do not want to take the trouble of going to the supermarket to buy milk. Because I have lemon juice inside the house, I do not take the trouble of going to the store. But laziness is not the only problem. Even if you are not lazy, readiness, eagerness and willingness must also be there.It is not that I have stolen somebody else’s words. They were all prepared in some other world, but not yet manifested in this world. When you get inspiration, it comes from your heart and your mind, and it also comes from another world. You are just the messenger who is conveying it. But what I am talking about is more than that. In the poetry world the words are written — absolutely written.
Sometimes a being will come and dictate. Sri Aurobindo said that one of his books was not written by him at all, although it had his name on it when it was published. According to Sri Aurobindo, a particular being dictated it from beginning to end.Perhaps at this moment you are not consciously thinking of others when I am looking at you. But for ten days or ten weeks or ten months you have been doing it consciously. Now it is unconscious, but what about the times you have done it consciously when you were at home or in the office? If you wrote down each time you thought of God during the day, you would be shocked at the number of times that you have also been thinking of somebody else with jealousy or rivalry at the same moment. When this is happening, at that time you are not thinking of God or of your Guru. You are thinking of yourself. You are thinking of making yourself happy in your own way.
I always say that no human being can ever be happy by trying to make himself or herself happy. It is absurd! Happiness is like a most delicious mango. The mango grows on a mango tree; you cannot make one yourself. If you do not climb up the tree to get the mango or wait at the foot of the tree for one to fall, how are you going to get it? Right now you are not in a position to climb up the God-tree; you do not know how. But your Guru knows how to climb the God-tree. If you do not wait for your Guru to bring you this most delicious fruit, which will give you infinite joy, then how are you going to get it? You want joy, but you do not have the capacity to get it yourself and you do not have one-pointed faith in the person who can bring it to you.
People say, “I have been with you for so many years, and still I am unhappy.” But it takes time for the Master to climb down with the happiness-fruit. To get earthly things it takes so many years. To get a Master’s Degree takes twenty or more years. And even then you are not satisfied. Still you want more knowledge, so you get your Ph.D. But even then you are dissatisfied because you inwardly feel that you can have more wisdom, more light, more knowledge. So you go on studying, only to get earthly knowledge.
Heavenly knowledge, or illumination — which unites you with the Highest, with the Absolute Supreme, with the Universal Consciousness — takes infinitely longer to acquire. Do you think it happens in one year or ten years or even thirty years? O God, it is not like that! It takes incarnation after incarnation to become a real seeker and God-lover. To achieve conscious, constant, sleepless and breathless oneness with God’s Will is not like drinking water. It takes time and tremendous patience. It is not only my disciples but also the disciples of other Masters who do not have that kind of patience.
I am trying to make everything easy for my disciples, but they try to make it complicated. I will say, “Come and give me a flower, or just come near me.” But they will say, “If I come near Guru or just give him a flower, it is too easy! To prove how much I love him, let me first chop off my arms and legs; let me pluck out my eyes.” This is what is happening. Did I tell you that to prove your love for me, you have to pluck out your eyes or cut off your arms and legs? No, I just asked you to come near me with whatever you have and whatever you are, whether you are in your purest consciousness or in your most impure consciousness.
When Lord Krishna used to play his flute, did he care what the gopis were doing at the time? Whether they were feeding their children or doing their housework, when they heard the flute they just ran to Krishna immediately. The call had come! In your case also, the call has come. Has the Master said that you have to make tremendous sacrifices? No, the Master is not saying, “Make a sacrifice and then come to me.” He is just saying, “Come to me!”
As I said before, the road is simple and the method is simple. The Master tells you to do something simple, but your minds try to make it complicated in order to prove how much sacrifice you can make. The spiritual life is a matter of oneness with God’s Will. God gave each and every disciple common sense. If the Master says, “Come here!” you do not have to waste time looking for a flower or a glass of water or a piece of candy to bring to him. No, just come!
It is oneness with the Will of the Supreme alone that can make you really happy. If you follow your own will, for a while you may have the kind of happiness that comes from vital pleasure. But soon you will see that this vital pleasure is like a sharp knife. After a day or a month or a few years, that knife will stab you.
Once you enter into the spiritual life, if you are a good disciple, you cannot escape it. Your own sincerity will keep trying to make you perfect, which means pleasing the Supreme in His own Way. If you try to be happy in other ways, you will never be happy. You can pray to God for protection — for your protection, for your Master’s protection and for the world’s protection. That is a very good thing. I will be very happy and grateful if you pray for protection. But the very, very best thing is to become one with the Supreme’s Will. That will make both you and me infinitely happier.
Real happiness, not only for my disciples but also for disciples of other Masters, and even for seekers without any Master, has to be based on oneness with God’s Will. It is only through oneness with God’s Will that we can have inner peace and true happiness. I have realised this supreme truth; others have also realised it. There is no other way to make oneself happy.If we try to answer this question for ourselves with our human mind, with our human intellect, with our human wisdom or perception, then we will always be mistaken. In our lives we have encountered so many discouraging and disheartening experiences. If we live in the mind, we think, “I have not achieved this and that. I have not grown into this or that. On the way to my destination, I have made millions of blunders. So how can I claim to be a child of God?”
But if our answer comes from the heart, we will say, “I belong to my Lord Beloved Supreme only. He is my heart’s aspiration, He is my life’s realisation, He is my All.” At that time we are not using our mind to see, to measure and to limit the Creator, whom we call the Transcendental Self. We are using our heart to feel, to expand and to grow into our own Highest, which is at once our own Transcendental Depth and our own Universal Length. So if at every moment my disciples can answer this question, “Who am I?”, using the sweetness of the heart, the devotedness of the heart, the self-givingness of the heart, then they are bound to be illumined and fulfilled.You can say that God has millions and billions of Dreams or just one Dream. It is like a tree that produces countless leaves, flowers and fruits. The Tree, which is God, embodies the universal Dream and also all the individual Dreams. So God Himself is the Dream that is blossoming at every moment, the Dream that embodies Eternity’s Vision, Infinity’s Heart and Immortality’s Life. This Dream has in it will-power, eagerness, vision, creation, manifestation — everything. So how can this Dream make any mistake? When the highest Absolute Lord is All, how can He make any mistake? If we try to divide Him into separate aspects which the mind can grasp, then we will say that one part of Him is more beautiful than another part. But when we see and feel His Unity, we see that He is infinite Perfection, and inside His Transcendental Perfection there can be no mistake.
When we look at something like a beautiful flower, we look at it as a whole. We do not look to see if all the petals are perfectly formed. As soon as we see the flower, its beauty captures us. Its beauty enters into us and sweetens our entire being. This is the experience we can get from the ordinary earthly beauty of an earthly flower. When we see the infinite and immortal Perfection of the highest Absolute Transcendental Lord Supreme, we realise that nothing about Him can be a mistake. Only we have to know that inside this tiny earth-planet He wants to play His own Eternity’s Song and dance His own Immortality’s Dance.
With our human mind, which we call the ‘intelligent’ mind, we think that we could have created a better world. Or we think that the reality which is presenting itself so naturally and spontaneously before us should be altered or corrected. But we are making a deplorable mistake. If we try to see the world according to our limited light, we will never be satisfied. We will constantly find fault with the world and see imperfection all around us.
But when we are happy, we feel that everything God is and everything God has created is perfect. How do we become happy? We can become happy only through our conscious and constant surrender to God’s Will. If we approach God with devotion and surrender, our life is absolutely filled with happiness. When we develop tremendous sweetness in our heart and life, at that time we feel that everything around us either is perfect or is moving towards perfection.
When Sri Ramakrishna’s disciples used to devotedly fall at their Master’s feet or devotedly touch the dust of his feet, they used to feel utmost sweetness inside their pranam. Devotion is like a magnet which pulls our Beloved Lord Supreme towards our own heart. And while we are pulling God towards us with our devotion, He is also pulling us towards Him with His Compassion. So there are two magnets that are operating: our devotion and His Compassion. These magnets are stronger than the strongest and sweeter than the sweetest. If we can consciously feel these magnets operating in our lives, then each thought we have will be sweet, and everything that is within us, around us, before us and behind us will be all perfection.
So let us all try to love God and be devoted and surrendered to God, for our own divinity has come from Him. Our divinity and His Divinity go together, like the drop and the ocean. Again, we have to know that the Ocean has the capacity to treasure the little drop infinitely, infinitely more than the little drop can treasure the Ocean.If we are doing something and another person comes and observes us, we immediately try to do it better. While we are meditating, if somebody looks at us, our meditation goes up high, higher, highest. Similarly, if the cosmic gods and goddesses see that they are being observed, appreciated and admired, their dormant good qualities are aroused to start functioning more dynamically.
The Supreme Mother is omniscient, omnipotent and omnipresent. But according to certain schools of Indian philosophy, she becomes dynamic when one of Her children feels and appreciates Her infinite Capacities. It is not because of the devotee’s flattery, but because the devotee has reminded Her of Her Capacity, that she showers him with the blessings of Her Compassion. He may not be the possessor of even one of those capacities himself. But just because he has noticed Her divine Capacities, She exercises these Capacities on his behalf. So when we sincerely appreciate, admire and adore the cosmic gods and goddesses and their capacities, they are more inclined to use these capacities to help us.
We can appreciate, admire and adore certain world figures, but we do not love them, and we certainly do not want to become them. In the case of the Supreme, not only do we appreciate and admire Him, but we also love Him. And by loving Him we become one with Him. While we are observing His divine Qualities and Capacities with love and devotion, we are becoming consciously one with them. From appreciation we go to love, and from love we go to oneness. So by loving all the good qualities of the cosmic gods and goddesses and of the Supreme, we can acquire these qualities in our own lives.There are two ways to make progress with our heart’s cry. If the cry comes from the very depths of our heart because we feel that we have lost God’s Compassion, God’s Love or God’s Blessings, and we are crying to regain these things, then definitely we are going to make progress. We have to feel that we have lost something very precious and then cry to get it back. This is one way to make progress.
The other way is to dive deep within and cry to love God only and please God only. Again and again we may fail; but inside our heart-breath we have to feel that this is what we really want to do.
We shed tears through our eyes. But God’s Eyes and His Tears are inside His Heart. And when we pray and meditate, we see that His Heart is inside His very Breath. The deeper we go in our meditation, the sooner it becomes clear to us that He takes our spiritual failures as His own defeats. On the one hand, He is beyond everything. On the other hand, because He has accepted human form, He wants to evolve and make progress in and through the human form.
So we have to see if we are really trying to make Him happy in His own Way or if we are only trying to make ourselves happy in our own way. The moment we try to make Him happy in His own Way, we see Him smile and dance. Again, if we do not try to please Him in His own Way, immediately we see the undivine, hostile forces dancing in front of us. Each time we lose in the battlefield of our own aspiration, they dance most shamelessly.
When two teams play football, very often the winning team will congratulate the losing team, saying, “You played really well.” The winners try to console the losers, either sincerely or insincerely. But in the case of divine and undivine forces, it is not like that. The divine forces have come to illumine the hostile forces, but the hostile forces have come to destroy the divine forces. The hostile forces are not gracious losers or gracious winners.If someone is very spiritually developed, for a short while he may experience grief when a loved one dies. But as soon as he enters into his highest consciousness, he no longer experiences grief. At that time he feels only the dance of oneness.
Human grief or remorse purifies the aspiring and evolving heart. The idea of grief purifying the soul is all rubbish. The soul does not need to be purified; it is already pure. What is purified is the heart. Sorrow can illumine the heart.
But there is no direct link between grief and the hostile or negative forces. Through our prayer and meditation we will come to feel that our dear one is happy somewhere else. The deeper we can go with our prayer and meditation, the clearer it becomes to us that the person who has physically left us is spiritually with us and around us. When we can feel our oneness with the person we have lost, then our grief disappears.From:Sri Chinmoy,Šri Činmoj odgovara, deo 5, Agni Press, 1995
Izvorno sa https://rs.srichinmoylibrary.com/sca_5