Tvorevina je ispoljavanje Stvoritelja. Tvoje izdavačko preduzeće je deo tvorevine. U tom slučaju, Bog ispoljava Svoju Svetlost kroz izdavačku delatnost.
Nebo i Zemlja su kao drvo i njegovi plodovi. Ne možemo ih odvojiti; oni su jedno.Don Antonio Tercia: Put srca.
Šri Činmoj: I ja takođe volim put srca. Put srca je najbezbedniji put. Zovemo ga suncem obasjana staza. Kad smo u srcu, plačemo. Plačemo Bogu da nam podari ljubav, da nam podari mir, da nam podari radost. Ako je naš plač iskren, On nam odmah daje ono što želimo. Ovde srce igra ulogu deteta. Kada dete plače za mlekom ili za igračkom, čak i ako je njegova majka u drugoj sobi, ona smesta trčeći dolazi kod njega. Slično tome, ako iz dubine naših srca duševno plačemo Bogu za Njegovom Samilošću i Ljubavlju, On će odmah da nam ih da. Ali naš plač mora da bude iskren, kakav je plač deteta.
Put srca je put ljubavi. Ne razumeš engleski, a ja ne razumem italijanski. Ali čim sam video tvoje oči, odmah sam osetio nešto veoma čisto i nežno u tebi. I osećam takođe da ti vidiš nešto u meni. Tako mi komuniciramo kroz naša srca. Moje srce je ušlo u tebe a tvoje srce je ušlo u mene.Ako želiš da ubereš ružu iz bašte, ne možeš da ubereš samo cvet. Moraš da uzmeš i stabljiku da bi ta ruža lepo izgledala. Kada ubereš stabljiku, naiđeš na trnje. Ali možeš da odstraniš trnje i da zadržiš stabljiku i lepu ružu.
Venancio Kjampa: Ali kako neko ima znanje da odstrani trnje?
Šri Činmoj: Postoji razlika između znanja i mudrosti. Ako imaš mudrost, možeš da uradiš bilo šta. Mudrost ne dolazi iz uma; ona dolazi iz srca i duše. Iz uma dolazi intelektualno rasuđivanje. Najveće dostignuće uma je razum, intelekt. Ali mnogo dublje od razuma je mudrost. Prava mudrost dolazi iz svetlosti duše. Slično tome, postoji nešto što se zove volja, nesalomiva volja. Ta volja ne potiče iz uma, već iz srca, iz duše.
Za ljudska bića, mudrost znači proučiti velike filozofe ili Kitsa i Bajrona i Šelija. Ja dolazim iz jednog siromašnog indijskog seoceta. Neko će reći: „Oh, njemu treba mudrost. Neka ode u Oksford ili Kembridž, i tamo će mu neko dati mudrost.“ Ali to nije mudrost. Samo je žonglerstvo uma. Prava mudrost je u srcu.A onda opet, ako u porodici imaš brata koji svaki dan krade, radi pogrešne stvari, ljudi će govoriti loše o celoj tvojoj porodici. On tako takođe utiče na tebe. Jedan brat je veoma duhovan. On je tebi veoma, veoma duševna inspiracija. Kada si sa drugim bratom, tvoja svest odmah opada. Samo njegovo prisustvo te uznemirava jer on ne vodi moralan život, duhovni život. On radi sve nebožansko.
Na isti način, dva učenika su kao braća. Jedan dobar učenik se moli i meditira, ispoljavajući Ljubav Svevišnjeg. Onaj drugi tri meseca ne nalazi vremena da meditira. Ne dolazi u Centar redovno. Želiš li da budeš kao on? Čim ga vidiš, tvoja inspiracija nestane. Vrlo je teško da održiš svoju inspiraciju kad vidiš nekoga ko ne teži. Ali kad vidiš da neko teži, ispoljava i živi pravim duhovnim životom, inspirisaće te samo njegovo prisustvo. Kad si na ulici, tri osobe mogu da idu prema tebi. Možda ništa ne znaš o njihovoj prirodi, ali odmah možeš da osetiš srodnost sa jednom od njih jer je ta osoba dotakla tvoje srce. Iznutra tvoje srce zna da ona radi nešto dobro da bi inspirisala čitavo čovečanstvo.
Drvo života ima mnogo grana. Ako su sve grane u dobrom stanju, dobijaš radost. Ali ako jedna ili dve grane nisu u dobrom stanju, ne dobijaš radost. Isto je i sa našim telom. Ljudi su skloni da vide slabu stranu. Čim vidimo nešto slabije ili pogrešno u našem telu, to nam privuče pažnju. Ljudska priroda ne traga za vedrom stranom, onim božanskim. Ljudska priroda uvek vidi mane. Zato je najbolje uvek da se krećemo sa onim ljudima koji su inspirativni i koje možeš da inspirišeš. Oni koji još uvek ne teže, ali žele da teže treba da pokušaju da se sprijatelje sa ljudima koji teže. Dobri ljudi treba da se druže sa boljim i najboljim ljudima, a loši ljudi treba da počnu da se druže sa dobrim ljudima. Uvek treba da nastojimo da se družimo sa onima koji su na višem duhovnom nivou od nas. Nemojte da idete niže i da se sprijateljite sa netežećim ljudima. Ako se neko davi, pružaš svoju ruku da pomogneš tom čoveku. Ali ako i ti takođe uđeš u vodu, ko zna šta će se desiti? Možda ćeš se i ti utopiti.Tako sada, umesto Indije, misli na neko drugo mesto, Nebo. Tvoj sin je tamo otišao da bude sa svojim Nebeskim Ocem, ko je Otac svih nas. Dakle, ako je on sa mojim Ocem, tvojim Ocem, Ocem svih, kako ćeš se ljutiti na Oca ? Zbog Njegove Naklonosti, zbog Njegove Samilosti, Njegove Ljubavi, zbog Njegove Brižnosti prema tvom sinu, On ga je poveo sa Sobom. Zato, ako neko ima više naklonosti, više samilosti, više ljubavi prema tvom sinu, da li ćeš biti ljubomorna na tu osobu? Ne, možeš da budeš veoma srećna što je onaj ko ti je najdraži takođe je najdraži Nekom drugom.
Ispričaću ti priču – ne smešnu, već prosvetljujuću priču. Imao sam jednog zubara. On bi pričao petnaest, a radio pet minuta. Jedna priča koju je ispričao bila je tako prosvetljujuća. Bila su dva brata koji su bili međusobno izuzetno bliski. Vrlo mnogo su voleli jedan drugoga. Kad je jedan brat umro, zubar je pitao drugog brata. „Nedostaje li ti brat, koji ti je bio toliko blizak? Kako se osećaš?“ Brat je odgovorio: „Zašto bi trebalo da mi nedostaje?“ Zubar je doživeo najveći šok u svom životu. Rekao je: „Ne nedostaje ti tvoj najdraži brat? Mislio sam da ste veoma privrženi jedan drugome. Sve vreme ste bili zajedno. Izgledalo je da se mnogo volite.“
Brat je rekao: „Ne razumeš. Moj brat je imao vrlo mnogo prijatelja, ali mene je najviše voleo. Njegova ljubav prema meni daleko je premašila ljubav prema drugima. On me ne bi ostavio da nije našao Nekoga ko ga voli mnogo više nego ja. Znam da je moj brat otišao Nekome ko ga voli beskrajno više od mene. Zato, ako osećam pravu ljubav, istinsku ljubav prema mom bratu, treba da budem veoma srećan što je brat našao Nekoga ko ga voli mnogo više nego ja.“
Kad naši dragi umru, patimo. Ali moramo da osetimo da postoji Neko, bilo na Nebu ili u našim srcima, ko voli naše drage beskrajno više nego što ih mi volimo. Kad dođe naše vreme, mi ćemo takođe otići k Njemu. Sada je bilo vreme za tu osobu.Čim vidimo nešto što ima duhovnu lepotu, želimo to da prisvojimo. Kada vidimo lep cvet, zar ne želimo da imamo miris i lepotu cveta u našem sopstvenom srcu? Kad se molimo i meditiramo, zar ne želimo da imamo prostranstvo neba unutar nas? Kad ptice lete, zar ne osećamo da naše unutrašnje biće treba da uživa u slobodi, tako da obične misli ne mogu da nas vežu? Stoga, sve što je dobro mi cenimo i nastojimo da unesemo u svoj vlastiti život. Nije reč o tome da to pokušavamo da zgrabimo; mi se poistovećujemo sa tim. Ja sam duhovna osoba i vi ste na mom brodu. Vidiš nešto dobro u meni; zbog toga pokušavaš da se poistovetiš sa mojom svešću. Zato, ako je tvoj profesor stvarno dobra osoba, videće u tvom duševnom osmehu nešto najvrednije, a to je tvoja jednostavnost.
Što veći postajemo intelektualno, utoliko pre gubimo jednostavnost, iskrenost i slično. Čovek može da ima prosvetljen um a da ne pročita milione knjiga. Kad je um spreman da primi svetlost Odozgo ili iznutra, kad um čezne za nečim van svog sadašnjeg poimanja, onda prosvetljenje osvane. Intelektualci stalno osećaju da znaju sve. Oni nemaju unutrašnju glad da znaju nešto više, ali im srce stalno čezne za još nečim. Na mentalnom nivou, uvek će biti neki drugi intelektualni div koji ima više znanja, premda je to teško njihovom umu da prihvati. Ali kad srce vidi nešto lepo ili nekoga ko je duhovan, srce će pokušavati da postane ta lepota ili da se ugleda na tu osobu.
Dakle, da se vratim tvom pitanju, samo tvoje prisustvo, tvoj život koji je preplavljen jednostavnošću, sigurno će tvom profesoru davati radost. On tu vrstu radosti nema. A radost je ono za čim svi čeznemo.Kad je reč o čvrsto utvrđenim religijama, svakako postoji par religija koje se uopšte ne suprotstavljaju ostalim niti nastoje da ispolje svoju nadmoćnost nad drugima. Nažalost, sledbenici nekih čvrsto utvrđenih religija još uvek nastoje da ispolje svoju nadmoć. Umesto da nastoje da prigrle univerzum, plaše se da će izgubiti svoju takozvanu prevlast i zato nastoje da vladaju pripadnicima drugih religija.
A sa druge strane, ima mnogo, mnogo duhovnih Učitelja koji uopšte ne traže niti prisiljavaju svet da ih sledi. Oni jednostavno idu Putem Večnosti. Osećaju da u sebi imaju nešto i drugi ih slede zato što vide nešto u njima. Tačno je da su neke od čvrsto utvrđenih religija u strahu da će izgubiti svoj viši autoritet, pa stvaraju probleme. Ne smatram da će tada biti tako mnogo borbe ili nesporazuma među religijama. Kad taj dan osvane, ako neki pojedinci ili grupe pojedinaca budu moguli da otkriju celom svetu njihovu unutrašnju svetlost, svet će pohrliti njima, ne mareći za svoju religiju.Ponekad duša ulazi nakon prvog reda. Ponekad je komponovana cela pesma, a ja ne vidim dušu. Onda, kad je pevam, duša se pojavi. Ne postoji tačno utvrđeno vreme. Bilo kada da duša dođe, dobro je. Ali kada dobijem najupečatljivije note, duša se poput cveta, rascvetava.
Neke pesme jednostavno vidim trećim okom. Reči i muzika odmah dođu zajedno. A opet, nekad ne mogu u isto vreme da postavim melodiju. Jedna od mojih najomiljenijih pesama je Jiban debata. Melodija je došla odmah dok sam komponovao reči, ali možda nisam otpevao pesmu odmah.
Desilo mi se mnogo, mnogo puta da dođe melodija dok pišem reči. Ne pevušim u sebi, ali dok pišem reči, već otkrivam da je tu muzika. Ponekad vidim veoma jasno bengalsku notaciju na rečima dok ih zapisujem. A onda opet, dok sviram na klavijaturi da dobijem melodiju, mogu malo da je izmenim.
Dopadaju mi se i spore i brze pesme, ali ako moram da se opredelim, spore pesme više volim od brzih pesama. Brze pesme samo zatresu drvo života. Ponekad ako vidiš da se drvo povija, dobiješ radost. To nije zlobna radost jer znaš da drvo neće biti iščupano iz korena, ali se povija i uživaš u tome. Pokatkad u prirodi volimo da posmatramo olujni vetar kako duva i pod njegovim naletima se povija neko drvo. Drveće neće biti iščupano, ali samo zato što se povija, dobijamo neku vrstu radosti.
A opet, duboka je tišina u mirnom drveću. A ako sam u podnožju drveta, tišinu i mir drveta duboko ću ceniti.Vi nosite vital, um, srce i dušu u sebi. Sad nastojte da nosite još nekog. Ako možete da osetite da u sebi nosite mene, to će vam pružiti ogromnu radost. Ako možete da osetite da nosite mene na vrh glave ili na ramenu, ili tačno pored vas, ili u samim dubinama vašeg srca, sigurno ćete dobiti ogromnu radost. A ako plivate u moru radosti, tad pitanje razdaljine , pitanje zamora, pitanje nevoljnosti – u obliku nelagodnosti – nikada ne može da pokuca na vrata vašeg srca.
Još nešto što možete da učinite je da pevate neku moju pesmu koja vam donosi radost. Ali to treba da bude pesma koju sam ja komponovao, a ne neko drugi – čak ni vaše uzvišeno sopstvo. Vaša pesma može da bude u svetu superzvezda, a ja ne želim da baš sad budete superzvezda. Glavnu muzičku temu - koju je Narada napisao, možete da pevate da vam da energiju. Naradina pesma je vrlo inspirativna, i ako komponuje još neku, možete takođe da je pevate. Ali, nažalost, ima toliko mnogo glupih pesama koje ste učili tokom godina. Vrlo često u unutrašnjem svetu dobijam poruke da pevate pesme koje snižavaju vašu svest. Zato budite oprezni! Ako ne želite da pevate, možete da mantrate Ime Svevišnjeg ili vaše sopstveno duhovno ime.
Budite duhovno srećni. Kako možete to da činite? Ako pogledate nešto inspirativno, dobijete spontanu sreću, a spontana sreća je duhovna sreća. Možete da pogledate cvet, Sunce, Mesec ili drvo. Bilo šta inspirativno možete da gledate da biste dobili spontanu sreću. Inače, mi pokušavamo da stvorimo sreću našim umom, koji sve vreme sumnja u naše vlastite sposobnosti. Ovo je tako bolno, bolno iskustvo!
Naš Gospod Svevišnji ceni sve što možete da mu ponudite srećno i veselo. Možda nešto radite nevoljno i, u isto vreme, delom svog uma možda mislite da vas ljudi cene zato što to radite. Možda vas ljudi cene zbog toga što možete da zavaravate ljudska bića, ali ne možete da zavarate Boga, našeg Unutrašnjeg Pilota. Ako radite nešto nevoljno, On će vam dati nulu. A opet, čak i ako nema ni jedne jedine duše da ceni vaše duševno samodavanje u ovoj Trci mira, nema veze! Jedan koji nas je inspirisao, koji nas inspiriše i ko će nas uvek inspirisati da ispoljavamo Njega na Njegov sopstveni Način biće ponosan na vas i zadovoljan vama.
Kada prihvatimo duhovni život, dajemo svečano obećanje našem Unutrašnjem Pilotu da ćemo udovoljiti Njemu. Nikada, ni na jedan kratak trenutak ne kažemo Njemu: „Ja ću Ti udovoljiti, ali samo ako Ti udovoljiš meni.“ Ta misao nam ne dolazi u um. Kad smo u životu-želje, kažemo „O Bože, udovolji mi, udovolji mi!“ ali kada prihvatimo duhovni život, onda priča postane drugačija. Tad kažemo, „Jedino Tebi želim da udovoljim. Molim te daj mi sposobnost.“ Zato vas molim da to upamtite. Pre nego što ste prihvatili duhovni život, imali ste jedan način na koji ste se molili: „Daj mi, daj mi, daj mi!“ kad prihvatite duhovni život, molite se na drugi način: „Primi me, primi me, primi me! Ti znaš sve moje nesavršenosti. Ti znaš šta mi treba. Samo želim da budem Tvoj savršeni instrument.“ Zato, kad učestvujete u Trci Mira, uvek se molite: „Primi me, primi me, primi me u Tvoje Univerzalno Srce, koje je preplavljeno Mirom.“Morate da se ponašate kao zemljoradnik. Sadite seme tu i tamo, ali morate obratiti više pažnje na ona mesta gde očekujete da dobijete obilnu žetvu. Ako odete u gradove, možda ćete privući interesovanje nekih važnih ljudi. Ako predsednik ili vođa neke zemlje kaže nešto lepo o našoj Trci mira, onda će odmah ostatak zemlje to prihvatiti. Ali ukoliko poruka dolazi samo iz nekog malog mesta, niko je ne ceni.
Uvek moramo da koristimo svoju unutarnju mudrost. Ako malo dete plače, moramo mu dati mleko. Ali ako ostanemo sve vreme sa malim detetom, onda nećemo moći ništa da uradimo za celu porodicu. Dakle, moramo da obraćamo pažnju i na odrasle članove porodice.
Kad se molite i meditirate, vi stvarate svoju sopstvenu vrstu lepote. Slično tome, dok trčite, možete da stvorite lep vrt u vašem sopstvenom srcu i u srcima onih koji vas vide da trčite. Ali ako najveći deo vremena provedete odlazeći u mala sela, ništa nećete postići; nećete stvoriti onu vrstu lepote koju čitav svet može da ceni.
Morate da učinite sebe srećnim, a sreća dolazi od davanja. Osetite da u svakom trenutku dajete nešto kako biste sebe učinili srećnim. Zatim, morate osećati da vam je sama ta stvar koju dajete već data. Bog Stvoritelj vam je dao, i vi ste zahvalni Njemu jer možete da je date Bogu tvorevini. Kada dobijete nešto od Boga Stvoritelja i date to Bogu tvorevini, šta se događa? Vašom težnjom i spoznajom povezujete Boga Stvoritelja i Boga tvorevinu.
Kad pomažete Trci mira to znači da volite svog Gurua, a voleti Gurua znači služiti našem jedinom Guruu, našem Voljenom Svevišnjem. To nije projekat jednog pojedinca. To nije moj projekat - daleko od toga! To je projekat našeg Gospoda Voljenog Svevišnjeg. Ja sam Njegov instrument. Svaki pojedinac je Njegov instrument. Sada zavisi od nas koliko iskreno, posvećeno i samodajuće možemo da udovoljimo našem Unutrašnjem Pilotu.
Svakog trenutka osećajte da je to vaš projekat, vaša težnja, vaše ostvarenje. Jedino tad ćete imati sreću. Inače, mislićete: „To je projekat te i te osobe. Ona prima svu slavu.“ To nije njen projekat, nije moj projekat, već najviši San našeg Gospoda Voljenog Svevišnjeg, i On je odabrao svakog od vas da pretvori Svoj San u stvarnost. Za to mi je potrebno vaše unutrašnje i spoljašnje jedinstvo.Verujte mi ljudi, u ovom trenutku mogu da vam pružim veoma visoka iskustva – visoka, viša, najviša. Šri Ramakrišna je imao sposobnost da dotakne nekoga i da ga blagoslovi najvišim iskustvom. Naren (Svami Vivekananda) je sumnjao da je Šri Ramakrišna ostvario Boga. Čim ga je Šri Ramakrišna dodirnuo po glavi, on je počeo da upada u trans. Onda je uzviknuo: “Imam majku, imam oca! Spusti me, spusti me!“
Teškoća je u tome što nismo spremni. Upravo u ovom trenutku, Bog je spreman da podari svakome Bogoostvarenje, ali ko je spreman? Ako staviš jedan dolar pred dete, dete je prezadovoljno. Taj dolar postaje čitav njegov svet. Čak i ako doneseš hiljade dolara i staviš ih pred dete, ono ne mari. Trenutno mu je jedan dolar sasvim dovoljan da ne želi više. Dakle, da se vratim tvom pitanju, upravo na isti način, pas je zadovoljan sa još jednom životinjskom inkarnacijom.Dakle, zašto tražim sliku tvojih roditelja ili dragih osoba koje pate, ili su napustile ovaj svet? To pomaže, ali mi zapravo nije potrebno. Mogu da pomognem nekoj osobi koncentrišući se na dušu koju već znam. Ako nisam poznavao tvog oca ili majku, i ukoliko su oni umrli, koncentrisaću se na tvoju dušu i pitaću nju. Tvoja duša poznaje duše tvojih roditelja. Tvoja duša će biti kao glasnik. Tvoja duša će doći kod mene ili ću ja raditi kroz tvoju dušu. Tako sam se hiljade puta koncentrisao na osobe samo uz pomoć duša koje već znam.
Mnogo, mnogo puta kad roditelji i rođaci mojih učenika umru, tražim njihove slike. Ako dobijem slike, bude mi lakše . Ali pravu pomoć dobijam od duša onih osoba koje dobro poznajem – onih dragih koji su još na stazi.U našem slučaju mi sebi stvaramo teret i lepo ga stavimo na svoja ramena. Kažemo: „Pretovaren sam! Ovaj tovar je toliko težak.“ A opet, postoji neka vrsta glupog zadovoljstva, nesvesnog zadovoljstva koje dobijamo noseći teret. Ali, ko je tražio da nosimo taj težak teret neuspeha? Smesta moramo da osetimo da je taj teret nestao, i moramo da prizivamo jedino svetlost, svetlost, svetlost. Svaku prošlu grešku ili neuspeh moramo da vidimo kao teret, a zatim ga moramo odbaciti. Tada možemo da trčimo najbrže.
Filozofija Spasitelja Isusa Hrista je da pokajanje čisti dušu. Da, to je tačno, ali naša filozofija je da se kajemo samo pet minuta. Ako nastaviš sa kajanjem, sigurno, sigurno će oslabiti tvoje suptilne nerve, nerve koji ti pomažu da se moliš, meditiraš i ostvariš Boga. Pokajanje je dobro na pet sekundi ili pet dana, ali ako nastaviš, napravićeš grešku. Recimo da si uradio nešto nebožansko, ili si bio ljubomoran mesecima i mesecima, a onda se odjednom pokaješ. Ako si deset godina u svetu ljubomore, da li ćeš pokazivati to svoje kajanje još deset godina? Bog zna koliko godina ćeš živeti na Zemlji! Onda će doći vreme da odeš k Bogu. Zato, nakon nekoliko dana, odmah moraš da odustaneš od kajanja.
Moramo da budemo veoma pažljivi kad je u pitanju kajanje. Liti beskrajne suze pokajanja zbog našeg života-neuspeha je glupo. Kajanje je dobro na nekoliko dana, ili najviše nedelju dana. Ako duže od toga nosiš svoj teret kajanja, ideš negativnim putem. Bićeš veoma iznenađen Božijom reakcijom. Reći ćeš: “Uradio sam nešto loše, stoga se kajem.“ Ali Bog će reći: „Istina, uradio si nešto loše, ali da li sam ti tražio da se prepustiš beskrajnom kajanju? Sad uradi nešto dobro, nešto pozitivno. Idi napred, idi napred! Onda će tvoja prošla loša dela sva biti sprana.“
Gledaj na neuspeh kao da je mastilo. Bog nam je dao mudrost da koristimo sapun i vodu da speremo mastilo s ruku. Ako sam dlan ruke isprljao mastilom, da li ću samo da gledam u mrlju i da patim i patim? Ne! Bog mi je obezbedio sapun i vodu, šta je onda sa mnom? Zašto ga ne sperem? Onda neka mi više ništa netežeće ne zaprlja ruku.
Dakle, najbrži način da se uveća spremnost i sposobnost je da se zaboravi žalosna prošlost. Bilo da je jedna godina, dve ili dvadeset ili trideset godina, nemoj nastaviti da se kaješ. Ne! Samo idi napred! A opet, kada se iz nekog razloga depresija ili frustracija pojave, ti ih poništi najslađim ili najvišim iskustvima tvoje vlastite božanstvenosti. Ako um uživa u sumnji u sebe ili sumnja u Učitelja, tad iznesi na površinu najvišu meditaciju koju si više puta imao. Samo zamisli ta viša iskustva. A sa druge strane, sve tvoje najbolje osobine i najviša iskustva možeš zapisati: kada si imao najvišu meditaciju, kada si imao najdublju ljubav prema tvom Učitelju, kada si bio potpuno spreman da postaneš bezuslovno predan učenik. Sve dobre osobine koje si imao pre dvadeset godina ili pre dva dana, odmah iznesi na površinu.
Uvek postoji lek za naše bolesti. Ako nam nešto uzrokuje patnju, neka se onda setimo da za nas ima leka. Taj lek će nam sigurno izlečiti tugu, frustraciju, depresiju i osećanje neuspeha. Stalno podsećaj sebe na stvari koje si već postigao. To je odličan lek. Ali upamti da još nisi dostigao svoj konačni cilj. Tvoja predanost, tvoja ljubav, tvoja posvećenost i tvoja zahvalnost: ove božanske osobine još ti nisu omogućile da postigneš cilj. Moraju da se uvećaju u beskrajnoj meri tako da jednog dana stigneš do cilja.
Najbrži način da uvećamo svoju spremnost i sposobnost nije da se prepustimo žalosnim iskustvima prošlosti. Kajanje je namenjeno samo za kratko vreme. Inače, ako moramo da se kajemo za sve loše stvari koje smo uradili, moraćemo da se vratimo u naše prošle inkarnacije i da se setimo loših stvari koje smo tada uradili. Čak i ovog puta nakon što smo došli na ovaj svet, mnogo toga smo pogrešno uradili. Recimo da se od svoje četvrte godine sećam svih loših stvari i svih dobrih stvari koje sam uradio. Sad mogu da kažem: „Hajde da ih izbrojim.“ Ali ako počnem da brojim sva moja dobra dela i loša dela, onda se nikad neću moliti ni jedan minut. Osećaću da je to beznadežan slučaj. Reći ću, „Ja sam toliko loš, toliko loš! Ne vredi ni da pokušavam. Ne treba da stupim u duhovni život. On nije namenjen meni.“ Tada će mi Bog reći: “Ti glupane!“Svakog trenutka koristi srce. Ako koristiš srce, u svakom trenutku bićeš u stanju da mi ugodiš. Ali ukoliko koristiš um, reći ćeš, „Oh, kasno je. Bog zna da li ću moći da nađem ono što Guru želi.“ Kad upotrebiš um, pokvario si svoju težnju, uništio si svoju inspiraciju. Nikad nemoj da koristiš um! Um je samo za ograničene namene. Ako baš ispred sebe vidiš zmiju, nećeš upotrebiti srce, jer Bog u tebi kaže tvom umu da će te ta zmija ujesti. Ali biće milioni primera u tvom životu kad nećeš videti nikakvu zmiju ili neku drugu opasnost, i um ti neće biti potreban. A opet, ako koristiš srce, bićeš na mestu na kom je zmija pet minuta kasnije ili pet minuta ranije. Videćeš da tamo nema zmije.
Spremnost, voljnost i gorljivost su ti potrebne, ali spremnost, voljnost i gorljivost moraju da dolaze iz srca, ne iz uma. Spremnost uma će te povesti dva koraka i onda ćeš reći, „Treba da odem i uzmem džemper. Možda će padati kiša; treba mi kišobran. Ko zna šta će da se dogoditi?“ To je spremnost uma. Um će se stalno truditi da bude spreman gledajući na jednu i drugu stranu. Um će stalno nastojati da se zaštiti. Ali srce nema vremena da misli na kišu ili sunce ili nešto drugo; srce samo dela.
Uvek moramo da pomislimo na Hanumana, učenika Šri Ramačandre. Za njega nije bilo sunca, meseca, dana, ni noći. A preneo je tako značajnu lekciju čovečanstvu! Kada mu je poklonjen veoma skup medaljon, otvorio ga je i video da unutra nije bila Ramačandrina slika. Zato je polomio medaljon. Rekao je, „Moj Gospod Rama nije unutra. Ima li onda to ikakvu vrednost?“Hanuman nije bio majmun. Njegova vrsta je bila jedna vrsta evoluiranog plemena. Ona je bila tako razvijena da je skoro bila na nivou ljudskih bića. Hanuman je imao beskrajnu unutrašnju snagu od svoje predanosti volji svog Gospoda Šri Ramačandre. Znao je da je Šri Ramačandra bio direktni potomak Samog Boga, Avatar, a njegova obavezujuća dužnost je bila da služi svog Učitelja besano i bez daha. Stoga Hanuman nije bio samo majmun s velikim telom - daleko od toga! Šri Ramačandrin Hanuman je imao je vrlo, vrlo visoke i uzvišene prošle inkarnacije. Bila je pripadnik jednoj vrsta plemena, ali u evolucijskom smislu, ona je bila veoma napredna.
Duše nekih slonova koje sam video su tako evoluirale da će odmah, kad uzmu ljudsku inkarnaciju, daleko nadmašiti mnoga ljudska bića. Da bi dosegli visinu koju će oni postići u jednoj inkarnaciji, mnogim ljudskim bićima će biti potrebno četrdeset ili pedeset inkarnacija – posebno u umu, vitalu i telu. Kad te životinje uzmu svoju prvu ljudsku inkarnaciju, otići će mnogo mnogo dalje od ljudskih bića koja su već mnogo puta posećivala Zemlju.
Dakle, da se vratim tvom pitanju, Hanuman je bio izuzetan.Za tebe je vožnja bicikla dobra, da održavaš svoje telo u dobroj formi. To će ti svakako pomoći u meditaciji. A opet, ako dobro meditiraš, usled unutrašnje radosti koju dobiješ od meditacije i molitve osećaćeš da letiš tokom vožnje. Dakle, sve ima svoje vreme. Ako sve radiš u pravo vreme, prethodne stvari će ti stalno davati radost dok obavljaš sledeću stvar, a te stvari će ti takođe pričinjavati ogromnu radost. Uvek postoji vreme da se uradi prava stvar.
Teškoća je da kada propustimo jednu stvar, ceo naš svet se ruši. Ako rano ujutru, u šest sati ne meditiraš, onda meditiraj u sedam ili pola osam, čak osam, pre nego što izađeš. Ako ne meditiraš u šest sati, osećaš da je Bog jako nezadovoljan tobom da On dolazi sa gvozdenim štapom da ti razbije glavu. Ti kažeš, „Moj dan je sasvim propao!“ Ali to nije pravi stav. Samo uradi ono što si propustio da uradiš pre nego što obaviš sledeću stvar koju treba da obaviš – posebno kad je reč o molitvi i meditaciji. Te stvari moraju da budu najvažnije. U duhovnom životu, ništa ne treba shvatiti tako ozbiljno kao molitvu i meditaciju. Onda moraš osetiti lepotu i miris tvoje molitve i meditacije u svim tvojim dnevnim aktivnostima.Tebe sam odabrao da budeš vođa jednog od naših Centara. Zar nije tvoja obavezujuća dužnost da me obaveštavaš o tome šta se dešava u tvom Centru? Ko ti je dao ovlašćenje? Šri Činmoj. Ko je dao ovlašćenje Šri Činmoju? Svevišnji. Da li si došao u naš Centar da budeš odan, veran, predan i posvećen meni, ili si došao da udovoljiš nekom drugom na njegov sopstveni način?
Uradio si apsolutno ispravnu stvar što si mi rekao. Čak i ako ta osoba ne razgovara sa tobom čitavu Večnost, nećeš izgubiti ni mrvicu od svoje duhovnosti. Ali ako mi ne kažeš ono što treba da mi kažeš, može da nestane sva tvoja duhovnost. Zato se upitaj - nije li od najveće važnosti u tvom životu da u svakom trenutku budeš veran tvom Učitelju. Postoji li nešto tako vredno? Ne. Ispravno si postupio. Ako ta osoba ne razgovara sa tobom godinu dana, ona ne živi u srcu, ne živi u duši.
Time što si mi rekao, dokazao si da vodiš računa. U porodici, ako neko ima rak, šta se događa? Ako sestra zna da se kod brata razvio rak, ona će trčeći otići k ocu, da bi otac pozvao lekara. Ali šta se događa u duhovnom životu? Strah, strah, strah se javlja. Neko radi nešto pogrešno, a neko drugi to krije. Onda to postane beznadežan slučaj.
Moraš da se upitaš da li su tvoja odanost, tvoja lojalnost, posvećenost, predanost mojoj volji od vrhunske važnosti ili je jedino što ti je potrebno. Odgovor će svakako biti pozitivan. Samo zaboravi na onu osobu koja neće da govori s tobom godinu dana. Utoliko bolje! Ako ne govori s tobom godinu dana, ne moraš da gledaš njene mane ili njena loša dela. Tad će ona biti potpuno sama.From:Sri Chinmoy,Šri Činmoj odgovara, deo 17, Agni Press, 1999
Izvorno sa https://rs.srichinmoylibrary.com/sca_17