Pretpostavimo da Bog želi da se nešto dogodi na zemaljskom nivou, a sile neznanja to odlažu ili dovedu do sasvim drugačijeg rezultata. Šta Bog čini? On se smeje i smeje. To je njegov omiljeni humor. On zna da ima svemoguću moć i da lako može da učini šta god hoće. Ali, on je dao veoma ograničenu moć i neznanju i nama. Naravno, neznanje nikad tu svoju ograničenu moć ne koristi na ispravan način, i zbog toga se jedino uvećava moć samog neznanja.
Što se tiče ljudskih bića, mi veoma često primimo ograničenu moć koju nam Bog daje, i budući da smo tragaoci za istinom i zaljubljenici u Boga, u stanju smo da to malo slobode koju nam je On dao upotrebimo na ispravan način. Kad Bog vidi da je koristimo ispravno, On je veoma zadovoljan nama, pa nam ukazuje više poverenja i daje nam više moći.U slučaju duhovnog Učitelja ili nekog ko je duhovno napredan, Bog tu osobu blagosilja sposobnošću vidovitosti. Šta on vidi? Prošlost, sadašnjost i budućnost čitavog univerzuma tik pred sobom. Kako on može da vidi čitav univerzum? On je tako prostran, tako ogroman.
Treba da znaš da ova planeta Zemlja nije jedini svet. Ima mnogo, mnogo svetova. Ono što Bog može da učini jeste da sve te svetove donese pravo pred tebe i pokaže ti ih. Isto tako kao što mu je lako da konačno preobrazi u Beskonačno, veoma mu je lako da preobrazi Beskonačno u konačno. U ovom trenutku On ti može pokazati čitav okean unutar jedne kapi. A opet, ako to želi, On može preobraziti kap u sam okean. Zato, On lako može pred nas staviti prostranstvo univerzuma kad razvijemo univerzalnu viziju ili transcendentalnu moć vidovitosti, ili može to isto prostranstvo preobraziti u nešto što je manje od najmanjeg. Mi svoje iskustvo nazivamo san zato što nismo svesni onoga što se događa oko nas. Ali, za Boga je to Njegova Vizija. Ja koristim reč „Vizija“, zato što je On, dok ima Viziju, potpuno budan.
Ja uvek kažem da je današnji san sutrašnja stvarnost. Ako sanjaš lep san, moli Boga da ga On ispolji u stvarnosti. A ako sanjaš ružan san, moli se Bogu da ga poništi što je pre moguće, tako da ti ne naškodi.Svakom svom duhovnom unučetu želim da ponudim svoju beskrajnu naklonost, beskrajnu ljubav i beskrajni ponos i ponos i zahvalnost i zahvalnost.
Sada bih želeo da ispričam nekoliko priča o svom dedi i babi. Otac mog oca zvao se Ramačandra Goš. Njegov pretpostavljeni je bio jedan Englez. Desilo se da je taj čovek bio upleten u neki sudski proces i od mog dede je zatražio da kaže laž u njegovu odbranu. Moj deda se nije složio; nije želeo da laže. Zbog toga, bio je degradiran. Potom, drugom prilikom, isti taj engleski gazda je od njega opet zatražio da slaže u njegovu odbranu. I moj deda opet nije poslušao. Tog puta je dobio otkaz. Tada je otišao iz sela, ne ponevši ništa. Rekao je: „Neću da lažem da bih pomogao tom gazdi. Najbolje je da se preselim u drugo selo“.
Mogu takođe da kažem nešto o mojoj baki, majci mog oca. Kad sam se rodio, našu kuću u gradu je zahvatila vatra. Zato je njeno trenutno predviđanje bilo da će ovaj momak uništiti celu porodicu. Moja majka joj se usprotivila. Ona je rekla da ću porodici doneti ime i slavu.
Moja druga baba izjavila je da ću biti službenik. U našim indijskim selima, biti službenik je znak znanja. To znači da ste išli u školu. Biti službenik je nešto veoma posebno, veoma veliko. Službenik je onaj ko ima posla sa papirima, i u tom smislu moja baka je bila apsolutno u pravu. U svojoj trideset drugoj godini postao sam mlađi službenik ovde u Americi, na tri godine. A sada, svakog dana, imam posla sa papirom. Tako se njeno predskazanje o meni obistinilo.
Oca svoje majke nikad nisam video – čak ni na slici. Ali, postoji fotografija majke moje majke. Moja majka je takođe na toj slici. Snimljena je pre nego što sam se rodio. Blagoslovio sam dušu te bake bar deset puta dok sam gledao njenu sliku ovde u Njujorku. Osećam veliku samilost prema majci moje majke. Zato sam blagoslovio njenu dušu kad se vratila u ovaj svet. Ona nije više u svetu duša.
SCA 549. Komentar Šri Činmoja na završetku proslave Dana dedova.↩
Neke stvari umiru same u sebi; one ne stvaraju druga osećanja. Ali, stidljivost nije takva. Stidljivost se ne završava u stidljivosti. Od stidljivosti dolazi zlovolja, a posle zlovolje dolazi neka vrsta rušilačkih osobina. Ja snažno osećam da što više ohrabrujemo decu da budu stidljiva, to sporiji postaje njihov napredak. Stidljivost je nešto što se mora prevazići ako hoćemo da dete bude spontano, slobodno i prirodno i ako hoćemo da ga svi vole. Ovo moje mišljenje zasnovano je na mojim ličnim zapažanjima dok sam radio sa svojim učenicima širom sveta.
SCA 550. 1997. Šri Činmoj je zamoljen da izloži svoj pogled na stidljivost u knjizi u pripremi pod nazivom Knjiga uputstava za stidljive u izdanju „Sajmona i Šustera“.↩
Važna stvar je da ne koristimo um. Vi kažete da ćete, ako imate više poverenja, imati više ljubavi, posvećenosti i predanosti. Ja kažem, postupite obrnuto. Ako imate više ljubavi, posvećenosti i predanosti, imaćete više poverenja. Ako stojite na ivici bazena i vidite da je voda topla, poželećete da skočite u vodu. U suprotnom, ostaćete napolju. Ali, ako volite vodu kao takvu, bez obzira da li je topla ili mlaka, jednostavno ćete skočiti u vodu. Reći ćete: „Ko mari da li je hladna ili topla?“
Slično tome, u duhovnom životu, ako neko želi da napreduje, ako želi da ima više vere, to neće postići posmatrajući ili prosuđujući Učitelja – ako učini ovo, ako kaže ono – onda ću imati veru u njega. Ne. Samo zato što plivač voli vodu, on skače u bazen. Na potpuno isti način, ako volite Učitelja, nećete brinuti o tome šta on kaže ili šta čini. Samo ćete uspostaviti jedinstvo sa njim. Kad uđemo u vodu sa jedinstvom, istog trenutka počinjemo da plivamo u njoj. Ako volite Učitelja, njegov put i njegovu duhovnost, nećete reći: „Ako učini ovo, imaću više poverenja. Ako učini nešto drugo, imaću manje poverenja. Povećavaću ga i smanjivati u skladu sa tim šta on govori i šta čini“. Vera nije stvar povećavanja i smanjivanja. To je samo prosuđivanje našeg glupog uma. Morate da koristite srce.
Kad uđemo u vrt, mi ne gledamo da vidimo da li je svaka cvetna latica podjednako razvijena ili je neka deformisana. Mi ulazimo u vrt i istog trenutka prigrlimo lepotu i miris tog vrta. Tad naš um, vital i telo postaju čisti, razdragani i radosni. Ali, ako uđemo u vrt i počnemo da gledamo koji je cvet najlepši, onda nećemo biti tako radosni. Ako je jedan cvet lepši, provešćemo pet minuta gledajući u njega. Potom ćemo otići do drugog cveta i reći: „O, Bože, prevario sam se, ovaj cvet je lepši. Hajde da ovde ostanem deset minuta“. U međuvremenu, vreme vam je isteklo! Morate da idete kući. Imate važnija posla.
Kad jednom uđete u vrt, istog trenutka teba da pokušate da vidite lepotu i osetite miris vrta. Na isti način, kad jednom odaberete Učitelja i stazu, nemojte da govorite: „Ako mi staza da ovo, onda ću joj verovati. Ako Učitelj kaže ono, onda ću imati više vere u njega“. Ne, odmah skočite u more Učiteljeve samilosti ili naklonosti ili ljubavi. Morate da kažete: „Ako ne osećam Učiteljevu samilost ili nežnost ili ljubav, ne marim. Došao sam da mu dam ono što imam i ono što jesam. Znam da će mi on dati sve u času koji sam odabere“.
Uvek morate da razvijate stav bezuslovnog jedinstva. Sve dok postavljamo uslove u svojoj ljubavi i u svojoj veri, bićemo razočarani. Naši uslovi će naše živote učiniti jadnim. Počinjemo rečima: „Ako mi on da 50 centi, ja ću njemu dati 50 centi“. Zatim kažemo: „Ako mi on da 90 posto, učiniću nešto za njega“. Na kraju, naše očekivanje zahteva: „On mora da mi da 99 posto da bi me usrećio“. Najpre smo počeli sa 50:50. Potom dolazi pohlepa, i mi zahtevamo 60:40, ili 70:30. Na kraju kažemo: „Ako on ispuni moje želje 99 od 100 puta, onda je on moj Učitelj“.
Ali, zašto bismo započinjali sa uslovima? Drugi način je da idemo do korena. Možemo da kažemo: „Čak i ako mi on ne da ništa, želim da mu dam sto posto. Ako mi on ne da ništa zauzvrat, Bog je tu iznad njega da mu razbije glavu. Ali, to nije moj posao. Moj posao je da se predam njemu. Tad on mora da položi račun o svom ponašanju Nekom drugom, ko je njegov pretpostavljeni“. Možete to posmatrati u tom svetlu, da će Svevišnji biti nezadovoljan Učiteljem ako on ne učini pravu stvar. A opet, ako ste pravi učenik, reći ćete: „Koga je briga da li će Svevišnji biti nezadovoljan njime ili ne? Pošto ja sledim njegov put, moram da slepo sledim njegovu filozofiju“. U mom slučaju, moja filozofija je ljubav, posvećenost i predanost. Ako sledite put ljubavi, posvećenosti i predanosti, zar će nedostatak poverenja vašeg uma biti u stanju da se bori protiv ljubavi vašeg srca prema meni i mom putu?Moraš da budeš aktivan i dinamičan iznutra isto kao i spolja. Kad jednom dobiješ nešto svetlosti od Boga, možeš da kažeš: „Neka bude Tvoja Volja“. Kad jednom svoju predaju učiniš potpunom, ne moraš da govoriš: „Daj mi ovo, daj mi ono“. Ali, da bi svoju predaju učinio potpunom, najpre treba da se moliš Bogu i meditiraš da Boga. Samo pomoću svoje molitve i meditacije bićeš u stanju da postaneš jedno sa Božjom Voljom. Ako se ne moliš i ne meditiraš, bićeš jednostavno lenj. Valjaćeš se u zadovoljstvima lenjosti i reći: „O, Bog će sve učiniti za mene“. Zašto bi Bog bilo šta učinio za lenje tragaoce? Zato, moraš da izabereš želiš li svetlost ili tamu. Mi smo već u tami, ali ako ne stremimo svetlosti, onda ćemo ostati u tami.
Hrist je rekao: „Neka bude Volja Tvoja“. Ali, pre nego što je izgovorio ovu besmrtnu rečenicu, on se molio, meditirao, učinio je sve. Tada je rekao: „Sad sve zavisi od Tebe“. U suprotnom, kakva je razlika između tragalaca za Bogom i ljudi na ulici? Ako predaja znači da ne činimo ništa govoreći: „Neka bude Tvoja Volja“, onda su se ulične skitnice koje piju i puše već predali! Treba li Bogu takva predaja? Ne! Uvek moramo da se molimo za dobre stvari: „Molim te, Bože, daj mi mir, daj mi svetlost, daj mi radost, daj mi božansku ljubav“. Tada ćemo čekati na Božji Čas, kada će On ispuniti naše snežnobele molitve.
Uvek se moli i meditiraj. Molitva je mnogo lakša nego meditacija. A opet, dok se moliš da ti Bog da nešto dobro, tvoj um možda neće biti tu, ili tvoje srce neće biti tu. Možda ćeš se moliti kao papagaj. Ali, ako meditiraš, moraš da budeš ozbiljan. Tada nećeš dozvoliti da dođe nikakva misao. Sve mora da bude tiho i mirno. Inače, kakva bi to bila meditacija? Meditacija je mnogo teža od molitve, ali molitva je potrebna.
Teškoća sa molitvom je u tome što se, ako ne postigneš rezultat, možeš razočarati i početi da se duriš. Ali, kad meditiraš i kad učiniš svoj um mirnim i tihim, onda stičeš ogroman mir. Tada ne moraš da brineš o tome šta očekuješ od svoje meditacije. Kad svoj um učiniš tihim i mirnim, iako možda nisi postigao stvar koju želiš, sama činjenica da si svoj um učinio tihim i mirnim daje ti ogromnu radost i mir. To je trenutna unutrašnja dobrobit.
Mi možemo da se molimo dva dana ili dva meseca ili deset godina za nešto, ali ako naša molitva ne bude uslišena, možemo se razočarati ili nam se može smučiti. Možda ćemo pomisliti da Bog ne sluša naše molitve. Mi moramo da znamo da nas ponekad Bog proverava kad se molimo za nešto. Ako se molimo Bogu: „Bože, molim te, ukloni moj bol u kolenu“, Bog nas proverava da vidi da li Ga zaista volimo ili ne. Tad Bog može da uveća naš bol da bi video koliko Ga duboko volimo. Ako zaista volimo Boga, mi nećemo reći: „Bože, kako to da si tako okrutan prema meni?“ Umesto toga ćemo reći: „O, Bože, ja sam Ti se molio da umanjiš moj bol, a Ti si ga uvećao. To je Tvoja stvar. Molio sam se za pravu stvar, da umanjiš moj bol, ali ako od mene želiš da dokažem da Te zaista volim, onda ga uvećaj, uvećaj ga koliko god hoćeš“.Molitva će biti efikasnija ako se molite redovno. Tačnost je od vrhunskog značaja u životu molitve i životu meditacije. Ako se molite i meditirate, vi ste beskrajno bolji od onih koji to ne čine, ali, ako želite da budete izvrstan tragalac ili učenik, ne zanemarujte tačnost. Jednog dana možda meditirate tačno u šest, jednog dana u sedam, jednog dana u osam. To nije ispravan način. Morate da budete mudri. Morate da osetite da je tu Neko ko posmatra. Niko neće ostati neograničeno dugo i čekati da učinimo nešto dobro. Ako želite da učinite nešto dobro, onda to učinite na vreme. Postoje mnoge stvari u kojima ne morate da budete tačni, jer ne možete biti tačni u svemu. Ali, morate da budete tačni kad se radi o molitvi i meditaciji. Božja je stvar da li nas On posmatra ili ne. Ali, pošto je Bog sveznajući i sveprisutan, On sigurno posmatra.
Pomoću molitve nesumnjivo možemo da ostvarimo Boga. Ali, ako znate dobro da meditirate, onda imate ogromno poverenje u svoje konačno Bogoostvarenje – ne preterano poverenje, već pravo poverenje da ćete biti u stanju da udovoljite Bogu na Božji sopstveni Način. Kad ste samo u svetu molitve, to je veoma rizično. Vi se sve vreme molite da nešto bude učinjeno. Mentalno ćete utvrditi datum – to može biti sutra ili kroz deset dana. Tada, kad prođe godinu dana, vi mislite da sa vašom molitvom nešto nije u redu. Ali, ako dobro meditirate, uvek ste sigurni. Ako dobro meditirate, vi osećate: „Bog ne mora da dođe. Ja moram da odem k Njemu, pošto sam gladan“. I tako, aspekt molitve je da dovede Boga da vas nahrani, a aspekt meditacije je da odete Bogu.
Te unutrašnje stvari, posebno molitva, možemo da činimo bilo kad. Možete da se molite dok hodate. Dok ste u kancelariji, ako ne radite dva ili tri minuta, ko će vas uhvatiti? Ko će znati šta radite? Kad se radi o spoljašnjim stvarima – morate da napišete nešto, učinite nešto, kažete nešto – ljudi mogu da kažu da ne radite svoj posao. Ali, meditacija i molitva su unutrašnje aktivnosti. Možete obmanuti ceo svet. Drugi vide da hodate ili sedite za svojim stolom, ali vi ste u dubokoj meditaciji. Zato ste tu u prednosti. Kad je nešto unutrašnje, niko ne može da vidi šta radite.
Da se vratim na tvoje pitanje. Da biste dobili rezultate od svoje molitve, morate da budete veoma strogi prema sebi. Razvijte revnost, revnost, revnost. Spremnost je tu, ali spremnost mora da se pretvori u revnost i tačnost. To mora da postane kao ishrana. Svakog dana mi redovno uzimamo svoju spoljašnju hranu. Kad se radi o unutrašnjoj hrani, moramo da budemo ne samo redovni, već i tačni. Najveći broj mojih učenika, ako ne i svi, ne veruju u tačnost. Zato rezultati ostaju na gornjem spratu. Najukusniji mango ostaje na drvetu. Božja milost, koja je vetar, ne pomaže da se mango spusti.A opet, može se dogoditi da dok se najiskrenije, najposvećenije moliš i meditiraš, Bog ispuni tvoje molitve. Ali, nemoj da misliš: „Samo zato što se iskreno molim, Bog to mora da učini“. Bog to konačno mora da učini, ali Bog ima Svoje sopstveno vreme. Naše vreme nije Božje vreme.
Mnogo puta se dešava da krivimo sebe kad naše molitve ne daju rezultat, što znači da indirektno krivimo Boga. Ili kažemo da nam Bog nije dao sposobnost da budemo iskreniji ili požrtvovaniji, ili kažemo: „Kako sam iskren bio, kako sam duševan bio! Kako to da moja molitva nije uslišena?“ Ali, zašto bi naše vreme i Božji čas bili isti? On može da ima Svoje sopstveno vreme. On je Vrhovni Gazda.
Recimo da je tvoj šef tražio da dođeš u osam da bi ti dao neki posao. Potom, kad odeš tamo, on čita novine i ne obraća nikakvu pažnju na tebe. Ti dolaziš u vreme u koje ti je rekao da dođeš, ali on nije spreman za tebe. Kad je taj šef Bog, On će biti veoma zadovoljan što si došao na vreme, ali Njegova je stvar da li će ti dati posao tačno u osam ili mnogo kasnije. On ima u glavi određen čas, što znači kad god On hoće. Ti ćeš čekati pred vratima sve dok ti On ne kaže nešto. To je Njegov odabrani Čas.
Zato nastavi da se moliš i meditiraš. Ili će vremenom tvoje molitve biti uslišene, ili ćeš dobiti unutrašnju poruku. Molim te, moli se za sebe, svoju ćerku, svog muža i svog sina. Oni su takođe prihvatili duhovni život, tako da smanjuju tvoj teret.
Dok ne postanemo bezuslovno predani u svakom trenutku, ne možemo da zadovoljimo Boga. To moramo da uradimo srećno, veselo, duševno i samodajući. U suprotnom, naša predanost nije predanost. To je predanost uličnog prosjaka. Ako želiš da postaneš savršeni učenik u svakom trenutku, moraš da postaneš bezuslovna. Možeš da obavljaš đapu ponavljajući sebi: „Želim da postanem bezuslovno predan učenik“. Tada ćeš automatski postati savršen učenik.Moja molitvena poruka srcu, duši i životu Gvatemale je veoma jednostavna: nakon patnje, uvek su tu radost, ljubav i sreća. Patnja je okončana. Sada će novi život, nova radost i novo blaženstvo ući u srce Gvatemale.
SCA 558. Šri Činmoj je odgovorio na sledeća pitanja 23. decembra 1997. tokom TV intervjua dok je bio u poseti Gvatemala Sitiju sa grupom svojih učenika.↩
TNe postoji takva stvar kao što je beznačajna neposlušnost. To morate da napišete na tabli svog srca. Ako mislite: „Ovo je beznačajno ili ono je beznačajno“, tada će upravo ona stvar koja je najvažnija u vašem životu doći i pojaviti vam se ispred nosa, ali vi ćete reći: „O, to takođe nije važno“. Potom će još nešto doći i još nešto nakon toga. Postepeno, postepeno videćete da sve u svom životu uzimate olako, dok kao tragalac za Bogom i zaljubljenik u Boga vi postajete sve gori i gori.
Ako prebrojite koliko ste puta bili neposlušni, makar samo juče, bićete šokirani kad otkrijete koliko puta niste poslušali ne mene, već Svevišnjeg u sebi. Ja sam Njegov portparol na ovom posebnom putu, ali zahtev ili naređenje ne dolaze od mene. Oni dolaze od Najvišeg. Vaše najviše i moje najviše su isti, samo što ja znam malo više od vas. Zato mi je Bog dao bolan ili nemoguć zadatak da vam stalno iznova, iznova i iznova govorim šta Svevišnji očekuje od vas.
Svima vama kažem, kad se radi o zbijanju šala među momcima i devojkama, nema beznačajne šale. Kad pričate šale, zar to nije vitalna razmena? Vi možete reći da to nije vitalna razmena na emocionalnom nivou, ali to počinje odatle. Svi problemi u životu čovečanstva započeli su zbog nedostatka ozbiljnosti.
Kada ćemo postati ozbiljni u našem životu težnje? Tu je put sa dve trake. Ako krenemo pogrešnom trakom, možda ćemo misliti da ćemo se za dve sekunde opet vratiti u pravu traku, da nam se ništa neće desiti. Ali, kažem vam, te dve sekunde možda nikad neće doći. Dok ste u pogrešnoj traci, možete zaspati. Tad je kraj! Sudarićete se.
Kad sam prvi put polagao vozački ispit, instruktor mi je rekao da skrenem levo, a ja sam veoma lepo skrenuo desno. Istog trenutka sam znao da sam uradio nešto pogrešno. Da sam rekao instruktoru: „Neću to uraditi opet“, zašto bi morao da mi veruje? Skrenuo sam na pogrešnu stranu, i on me je oborio. Zaslužio sam to. I ovde, ako u duhovnom životu krenete pogrešnom trakom, i zapadnete u san neznanja, ponekad kažete: „O, moj Bože, šta sam to uradio? “ ali tada je suviše kasno. Vaš Instruktor, koji nije niko drugi do naš Voljeni Gospod Svevišnji, reći će: „Šta si uradio? Šta nisi uradio?“A opet, treba da znaš da ti slatkoća i ljubav tvoje majke sada nisu dovoljni. Samo kad dobiješ Ljubav i Osmehe od Svevišnjeg, to je dovoljno. A opet, to malo ljubavi koju dobijaš od svojih fizičkih roditelja – što nije ništa, ništa, ništa u poređenju sa Ljubavlju Svevišnjeg – može da te podseti na Ljubav Svevišnjeg. Zato je dobro sećati se tih slatkih iskustava.
Nemoj, međutim, da nastojiš da pamtiš koliko si grešaka napravio u prošlosti ili koliko nesrećnih stvari si učinio. Ako očajnički nastojiš da zaboraviš na te stvari, a drugi te na njih podsećaju iz takozvane brige, jednostavno im reci da gledaju svoja posla. Reci im: „Moj život je za Boga. Moj život je za Svevišnjeg. Moj život je za mog Gurua. Moj život nije za vas. To vas se ne tiče. Brinite se o svom sopstvenom životu“.
Ja molim sve svoje učenike da se bave svojim sopstvenim problemima, a da se ne upuštaju u to da druge podsećaju na njihove probleme. Ljudi koji te podsećaju na tvoje prošle greške nisu ti pravi prijatelji. U najvećem broju slučajeva, ti su ljudi počinili više grešaka od tebe. Zato, neka se bave svojim greškama. Neka pogledaju u svoje sopstvene umove i srca. Videće na šta liče njihovi sopstveni umovi i srca. Zato ne misli na njih. Misli samo na Svevišnjeg.
Ja uvek kažem da je prošlost prah. Kad sam u svojoj životinjskoj inkarnaciji bio lav, sam Bog zna koliko sam nevinih Božjih stvorenja proždrao. Zar ću sada misliti na to i reći: „O, Bože, oprosti mi, oprosti mi“? Bog kaže: „Već sam ti oprostio. Ali, onog trenutka kad pomisliš na svoje prošle životinjske inkarnacije, ja povlačim svoj oproštaj“. Ista je stvar i sa greškama koje smo učinili u svojim ljudskim inkarnacijama. Onog trenutka kad počnemo da obraćamo pažnju na svoj nebožanski život od pre dvadeset, četrdeset ili pedeset godina, naša svest istog trenutka pada na taj nivo. Bog kaže: „Samo idi napred, idi napred!
Ako moraš da misliš o bilo čemu iz prošlosti, misli samo na trenutke kad si imao svoje najviše meditacije. Dok si meditirao, zamišljao si da si na vrhu snegom pokrivenih Himalaja, gde je samo beli sneg. Sve je bilo preplavljeno čistotom. Tik pred tobom bio je Gospod Šiva, koji je blisko povezan s tobom. Ako zamišljaš takve stvari, to nije mentalna halucinacija; ti jesi povezan sa našim Gospodom Šivom.
Ima tako mnogo onih koji ti žele dobro. Ali, ako danas napustiš naš put – a to je nešto što ja ne želim i ti ne želiš – ti takozvani dobro-želatelji će iznutra plesati od radosti. Oni će reći: „Za razliku od nas, on nije bio namenjen za duhovni život“. Njihov ljudski um podeljenosti izbiće na površinu i oni će se osećati srećno što su samo oni namenjeni duhovnom životu. Takvo je ljudsko prijateljstvo. Ljudska briga je potpuno lažna. U najvećem broju slučajeva, briga drugih za nas i naša briga za druge je puka šala.
Mnogi ljudi stiču zlobno zadovoljstvo kad njihovi takozvani bliski i dragi skoče sa duhovnog broda i uđu u košmar neznanja. „Zlobno“ je prava reč! Spolja će oni reći: „O, osećam se jadno što su on ili ona napustili put!“ Ali, devedeset od sto nema pravo saosećanje. Čak i ako su ti nesrećnici članovi njihove sopstvene porodice – otac ili majka ili sestra ili žena ili muž – oni su i dalje srećni kad ovi napuste brod. U takvoj podeljenosti uživa ljudsko biće! Zar ja ne znam ništa o unutrašnjem svetu? Ja vidim kakvu lupešku prirodu ljudi mogu da imaju. Ljudska priroda je uvek podeljenost, podeljenost, podeljenost: „Ja sam bolji, ja sam bolji, ja sam bolji. Zato sam još uvek na putu“.A opet, može da se desi da oni nisu potpuno spremni za taj vrt. Kad vide lepotu, miris i božanstvenost vrta, oni mogu da kažu: „O, moj Bože, moj vitalni život! Šta će se desiti? Šta će moj momak misliti ili šta će moja devojka misliti? Šta će moji roditelji misliti?“ Mogu se javiti takve ideje.
Kad gledam slike tragalaca i primam ih za učenike, osećam da je tu mnogo izuzetno, izuzetno dobrih tragalaca. Ja vidim da su oni nesumnjivo namenjeni našem putu, ali potom oni odu. Za to moram da krivim učenike. Kad pogledaju stare učenike, novi kažu: „O, ako oni ovako izgledaju pošto su tu bili deset godina, petnaest godina ili dvadeset godina, takav duhovni život mi nije potreban!“ Na taj način smo izgubili nekoliko zaista izuzetnih tragalaca.
Na nesreću, kad većina učenika koji su bili s nama mnogo, mnogo godina meditira, tu nema iskrenog vapaja. To je samo rutinski rad. Rutinski rad možete obavljati redovno ili nasumice, ali se on gotovo uvek obavlja nevoljno i sa odbojnošću. Ako svoju molitvu i meditaciju obavljate nevoljno, sa odbojnošću, kako ćete dobiti iste rezultate kao i oni koji to rade molitveno, duševno i samodajuće?
I tako, postoje dve grupe učenika koji napuštaju put. Jedna grupa oseća da ste suviše dobri, a druga grupa misli da ako je to ono što ste dobili posle dvadeset godina ili posle dvadeset pet godina, onda se za to ne vredi truditi.Ja sad imam 67 godina. Onog trenutka kad koristim svoje srce, osećam da imam 20 godina. Zato nastojim da koristim srce kad izvodim ovakva podizanja. Kad koristim svoje srce, osećam jedinstvo sa avionom. Sve mi pomaže i svi mi pomažu kad koristim svoje jedinstvo. Međutim, ako bih ostao u umu, uopšte ne bih uopšte bio u stanju da podižem velike težine.
Ljudski um je pun podeljenosti na svim nivoima. Naš um više ceni našu desnu ruku više nego levu ruku, iako su obe nerazdvojni deo našeg tela. Pošto je desna ruka snažnija od leve, um više voli desnu ruku.Kad podižem avione, dobijam osećaj lakoće od samog aviona. Povrh toga, dobijam neku vrstu unutrašnjeg ushićenja i radosti, zato što letim avionima.
Reporter: Da, teško je pomisliti da je slon lak!
Šri Činmoj: Um nas odmah navodi da osetimo da je slon veoma čvrsta stvar. Kako će to biti moguće podići? Tako da uopšte ne koristim svoj um; Koristim svoje srce i pokušavam da uspostavim svoje jedinstvo sa slonom.From:Sri Chinmoy,Šri Činmoj odgovara, deo 14, Agni Press, 1999
Izvorno sa https://rs.srichinmoylibrary.com/sca_14