Šri Činmoj odgovara,deo 11

Deo 1

SCA 403-410. Pitanja 403-410 Šri Činmoj se 7. avgusta 1995. susreo sa dr. Elenom Vladimirskajom, zamenicom direktora Istraživačkog instituta za pedijatrijsku hematologiju iz Moskve, i njenim suprugom, oficirom u penziji, u restoranu Anam Brama u Njujorku. Tokom sastanka, dr Vladimirskaja i njen suprug postavili su Šri Činmoju nekoliko duhovnih pitanja. Ovo su njihova pitanja, odgovori, kao i druge napomene.

Pitanje: Da li se vreme kreće samo od prošlosti ka budućnosti?

Šri Činmoj: Postoji dve vrste vremena: jedno je zemaljski ograničeno vreme, a drugo je nebeski slobodno vreme ili, može se reći, univerzalno vreme. Zemaljski ograničeno vreme kreće se od jedan do dva do tri do četiri do pet. Ali, univerzalno vreme je kao veliki krug koji se u svakom trenutku širi i širi. Ono je kao čitav Božiji univerzum – večno i beskrajno. Zemaljski ograničeno vreme je kao nekoliko kapi vode; lako možete da ih prebrojite. Ali, nebeski slobodno vreme je kao ogromni okean. Kad pomislite na ogromni okean, apsolutno je beznačajno truditi se da izbrojimo kapi.

Pitanje: Odakle potiču ljudi? Da li su potekli od Adama i Eve ili od majmuna?

Šri Činmoj: Ja verujem u evoluciju. Počeli smo od mine¬ralnog carstva i potom se razvili do biljnog carstva, živo¬tinjskog carstva i ljudskog sveta. A naše putovanje još nije završeno. Jednog dana, postaćemo božanska bića. Ali, još i dok smo bili u mineralnom carstvu, nismo se u potpunosti sastojali samo od materije. I u materiji postoji duh. Uz pomoć molitvi i meditacija, možemo da iznesemo na po¬vršinu duh iz materijie i da preobrazimo materiju u duh.

Pitanje: Kakav je Vaš pogled na religiju? Zašto ima toliko religija koje nisu međusobno prijateljske?

Šri Činmoj: Suština svake religije je ljubav prema Bogu. Nema nijedne religije koja nam ne kaže da volimo Boga. Problem nastaje kod sledbenika religije. Vrlo često oni kažu: „Moja relligija je daleko najbolja, dok je vaša religija veoma loša“. Sledbenici raznih religija su kao deca u nekoj porodici. Deca imaju iste rodtelje i dobijaju istu naklonost, ljubav i saosećanje od svojih roditelja. Ali, ona se ipak svađaju i tuku. Ako jedna od sestara vidi da je druga sestra lepša, ona odmah postaje ljubomorna i svađa se sa njom. Ako jedan brat vidi da je drugi brat jači, odmah će slabiji početi da loše govori o jačem. I još, često će u nekoj poridici jedan brat reći: „Ja znam bolje od svih drugih!“ a drugi brat će reći: „Ne, ja znam bolje od tebe!“ Slično tome, svaka religija govori svojim sestrama-religijama: „Ja znam više o našem Nebeskom Ocu nego vi“. Ili, ona kaže: „Moj način da volim Boga je jedini ispravan način, a vaš način je pogrešan“. Dakle, vrlo često dolazi do rasprava i borbe među raznim religijama.

Ali, stvar u kojoj se sve religije slažu jeste ljubav prema Bogu. A ako zaista volimo nekoga, onda osećamo jedinstvo sa tom osobom. Dakle, ako zaista volimo Boga i osećamo jedinstvo sa Bogom, onda ćemo takođe osećati jedinstvo sa Božijom tvorevinom. U najvećim dubinama našeg srca mi znamo da smo svi jedno, ali onda u nas uđe ponos pa kažemo drugima: „Niste mi potrebni“. Ali, mi jesmo potrebni jedni drugima. Mi smo neodvojivi delovi jedne iste stvarnosti. Drvo se sastoji od stabla, grana, lišća, cvetova i plodova. Kad bi stablo reklo da mu nisu potrebne grane ili listovi, kakvo bi to drvo onda bilo? A kad bi cvetovi rekil da im ne trebaju grane i stablo, kako bi živeli? Zato je neophodno da se uspostavi jedinstvo.

Kad uđemo u neki vrt, mi odmah postanemo svesni lepote, čistote i mirisa tog vrta. Svaki cvet iima sopstvenu lepotu, ali lepota koju osećamo u vrtu je lepota mnogostrukosti. I to je lepota koja nam donosi ogromnu radost. Slično tome, Bog se neizmerno raduje mnogostrukosti cvetova-srca sve Svoje dece.

Pitanje: Da li će ljudi jednog dana shvatiti neophodnost jedinstva?

Šri Činmoj: Ne, to neće biti stvar shvatanja; to će biti stvar osećanja, pomoću srca. Ako hoćemo da nešto razumemo, moramo da koristimo um. Razumevanje je uvek u umu. Ljudska bića, međutim, nikad neće uspostaviti međusobno jedinstvo koristeći um. Um stalno menja mišljenje. Ovog trenutka neka dobra misao uđe u moj um i ja Vas vidim kao dobru osobu. Narednog trenutka, u moj um uđe loša misao i ja kažem da ste Vi veoma loša osoba. Kad koristim um, moja vizija o vama je odraz one vrste misli koju imam. Još nešto što se tiče uma: on stalno odvaja i deli. Um kaže: „Ja sam dobar, ali vi niste dobri“.

Srce jedino oseća svoje jedinstvo sa drugima. Ono kaže: „Ako sam ja dobro, onda ste i vi dobri“. Srce je kao majka. Majka uvek oseća da je njeno dete dobro. Ona neprestano uliva svoju majčinsku ljubav, nežnost i saosećanje u svoje dete. Majka ne koristi svoj um da bi odredila koliko je njeno dete lepo. Ne! Čim pogleda svoje dete, ona ga vidi kao čistu lepotu.

Ako dete postane kao oluja i počne da vrišti i razbija sve po kući, njen um će reći: „O Bože, zašto si mi dao tako nebožansko dete? Kome treba takvo?“ To je zato što um odvaja majku od deteta. Ali, potom će u prvi plan izaći majčino srce i reći: „Ako je ono loše, onda sam ja odgovorna za to, zato što sam ga ja donela na svet“.

Pitanje: Da li će ljudi jednom postići spasenje tako što će imati osećaj jedinstva?

Šri Činmoj: To će doći, to će doći. Vi koristite izraz „spasenje“. Kad koristimo taj izraz, mi osećamo da postoji neki spasitelj koji će nas izbaviti. Osećamo da samo učinili milione i milijarde loših stvari, da smo nečisti ljudi koji su počinili mnogo grehova i da je neophodno da neko dođe i podari nam spasenje. Ali, postoji još jedna filozofija koja koristi izraz „spoznaja“. Ta filozofija je zasnovana na našem osećaju jedinstva sa Bogom, našim Nebeskim Ocem.

Kad se dete uprlja igrajući se u blatu i pesku, njegova majka naprosto dođe i opere ga. Dete se ne oseća krivim što se isprljalo, jer ono ne zna za bolje. Ono se samo igra, igra, igra. Majka, međutim, zna da blato i glib nisu dobri, pa kad joj dete dotrči, ona ga smesta opere i očisti. Slično tome, bez obzira šta uradimo, ako naprosto potrčimo svom Nebeskom Ocu, on će nas opet učiniti čistim. Ali, ako mislimo da smo veoma loši, ako osećamo da smo ružne, nečiste životinje, onda nećemo poći k Njemu. Dakle, ako smatramo Boga svojim Majkom i Ocem, Bog će sve učiniti za nas, i da nas učini čistim, postaje Božija odgovornost.

Kada se molimo i meditiramo, dolazimo do spoznaje da ima nešto beskrajno više od spasenja, a to je jedinstvo sa Bogom. Kad je Hrist rekao: „Ja i moj Otac smo jedno“, to je govorilo njegova spoznaja. Kad je rekao: „Oče, zašto si me napustio?“, to je govorilo ljudsko u njemu i odvajalo se od Boga. Ali, Božansko u njemu nikad ne bi moglo da se odvoji od Boga. Božansko u njemu je osetilo: „Bilo da sam na Nebu ili na Zemlji, Bog je u meni i ja sam u Njemu; mi smo jedno“. Taj osećaj jedinstva se naziva spoznajom.

Pitanje: Htela bih da Vam zahvalim. Odakle dobijate te odgovore?

Šri Činmoj: Vaša pitanja su veoma značajna. Ovi odgovori ne dolaze iz mog uma; oni dolaze direktno od mog srca i duše. Dobijam te odgovore zato što se molim i meditiram. Vi ste pročitali mnogo više knjiga od mene; ja nisam završio ni gimnaziju, a da i ne govorimo o fakultetu. Ali, ja dobijem te odgovore zahvaljujući mojim molitvama i meditacijama. Ako se molimo i meditiramo, dobijamo odgovore još dok drugi postavljaju pitanja. Ne moram da se poslužim nikakvom knjigom da bih odgovorio na ta pitanja, zato što ta pitanja u sebi sadrže odgovore.

(Šri Činmoj je potom upitao da li se mladi pacijenti u dečjoj bolnici dr Vladimirske ujutru mole i meditiraju.)

Šri Činmoj: Pošto ste Vi direktorka te bolnice, Vi znate da su toj deci apsolutno neophodni Božije saosećanje i Božija ljubav. U ovoj inkarnaciji ona veoma mnogo pate. Vi im dajete zemaljske lekove koji će ih izlečiti i omogućiti im da ostanu na ovom svetu još pedeset ili šezdeset godina. Ali, možete im takođe dati i nebeski lek – a to je molitva, ili ponavljanje Božijeg Imena – onda će u narednom životu imati bolju inkarnaciju. Sada im jednom rukom dajete lekove. Ali, ako biste mogli da im dajete lekove obema rukama, pomogli biste im beskrajno više. Bog je i u zemaljskim lekovima koje im Vi dajete, ali ona nisu svesna da je on u njima. Ako biste mogli da ih navedete da se ujutru mole ili ponavljaju Božije Ime, bila bi svesnija Boga.

Dr Vladimirskaja: pokušaćemo, ali u našoj zemlji jeto prilično teško, zato što je mnogo, mnogo godina religija bila zabranjena. Sada više nije.

Šri Činmoj: Ovde, u Americi, veruju u Boga, ali je u školama molitva zabranjena. U školama ne dozvoljavaju molitve.

Dr. Vladimirskaja: to je prilično teška situacija. Pokušaćemo da nešto učinimo. Mi se takođe trudimo da promenimo situaciju u našoj bolnici, kako bismo omogućili svakom detetu da bude sa svojim roditeljima. To je veoma važno. Ranije je to bilo zabranjeno, ali sad ta deca mogu da budu sa svojom majkom i ocem ili dekom i bakom.

Šri Činmoj: Ljubav je važna koliko i lekovi. U leku možda neće biti ljubavi, ali u ljubavi je uvek lek. Ljubav majke, oca, sestre i brata nam mnogo pomaže; ona značajno pomaže bolesnoj deci.

Deo II

SCA 411-412. Pitanja su postavili učenici Šri Činmoja u restoranu Anam Brama na Džamajci, u Njujorku 25.05.1996.

Pitanje: Govoriš o unutrašnjem plaču i spoljašnjem osmehu. Iz nekog razloga, kad imam unutrašnji plač, izgleda mi da ne mogu da imam spoljašnji osmeh. Taj unutrašnji plač čini da se osećam tužno pa ne mogu da imam spoljašnju radost.

Šri Činmoj: Ako je to pravi unutrašnji plač, ako dolazi iz srca, onda će ti taj unutrašnji plač nesumnjivo doneti radost. Plač koji trenutno doživljavaš nije iz srca; on je iz vitala. Vital i srce su veoma blizu. Zato ponekad mislimo da je srce vital, ili da je vital srce. Ako plač dolazi iz vitala, onda će u tvom spoljašnjem životu biti depresije. Ali, ako taj plač dolazi iz srca, ako je to pravi plač, onda je taj uspinjući plač sam po sebi radost. Kad intenzivno plačemo za Bogom u našim meditacijama ili našim molitvama, ne moramo da čekamo na rezultate. Tada nam je sam taj plač radost.

Ako kažeš da je tvoj plač unutra, ali si spolja depresivan, ili ti ne donosi sreću, to znači da tvoj plač nije iz srca. On je iz vitala. Vital je veoma prepreden. On pokušava da zauzme mesto srca. Srce je saosećajno. Ono dopušta vitalu da to učini. Ako mlađi brat hoće da prevari druge i kaže da je jak kao njegov stariji brat, ostali će se možda u sebi smejati, ali mu se neće otvoreno izrugivati. Slično tome, srce je saosećajno kad vital, mlađi brat, hoće da igra ulogu srca.

Vrlo često ili vital prevari srce, ili srce igra ulogu samilosne majke ili oca. Ali, um nikad neće dopustiti vitalu da uzme ni santimetar njegovog poseda. To jest, ako je um jak, on neće dopustiti frustraciji, tuzi ili očajanju vitala da uđu u njega. Depresija vitala i depresija uma su potpuno različite. Um ima sopstvene probleme, a ne dopušta vitalu da uđe u njega i dodaje mu i svoje probleme, pa čak mu ne da ni da mu oduzme imalo radosti. Ali, srce će od vitala tražiti da mu uzme radost u nadi da će jednog dana taj mali brat prestati da krade i umesto toga početi da teži.

A opet, ako plač potiče iz srca, gorući vapaj, sam taj plač ima radost; on je sama ta radost. Međutim, veoma često kad osećamo da je naš plač veoma dubok, to je u stvari plač patnje vitala. Vital nas navodi da osećamo da naš plač dolazi iz najveće dubine našeg srca. Na taj način nam plač vitala stvara probleme. Iako postoji intenzivan plač, to nije intenzivni plač srca. Plač vitala će se na kraju suočiti sa frustracijom, zato što je zasnovan na očekivanju. Ali, kad imamo veoma intenzivan unutrašnji vapaj ili čežnju za Bogom, videćemo da u toj svojoj čežnji dobijamo veoma mnogo radosti. Čak i ako Bog ne dođe i ne stane pred nas, to nam neće smetati.

Ja te ne obeshrabrujem. Mnogo puta ti si doživeo plač svog srca. Ali, ponekad je to plač iz tvog vitala i zato imaš osećaj tuge.

Pitanje: Ponekad, kad vidimo situaciju u svetu i nedostatak težnje u čovečanstvu, teško nam je da budemo srećni.

Šri Činmoj: Teško je da budemo srećni zato što svet pati. Ali, moramo da imamo na umu da mi imamo sopstveni unutrašnji svet. Ako Bog od nas želi da posadimo još nekoliko biljaka u svom vrtu srca, da zalijemo vrt, da ga počistimo, ili da ga nađubrimo, to je ono što treba da učinimo. A opet, ako od nas traži da uradimo nešto u spoljašnjem svetu, da Ga ispoljimo, onda treba da radimo tamo. Šta god Bog od nas tražio, uradićemo najbolje što možemo, ali onda moramo da se predamo.

Mi se trudimo da promenimo lice sveta, ali svet to ne želi. Trudimo se da nekom damo mudrost, ali nas ta osoba samo pogrešno shvata i vređa. Zato treba da slušamo samo jednu osobu, Unutrašnjeg Pilota. Ako On od nas traži da nekom damo nešto, mi ćemo dati. Ako nam se zauzvrat smeju i vređaju nas, ako naš dar ne bude prihvaćen, to nije naš problem. Naš zadatak je da se predamo našem Unutrašnjem Pilotu. Kad se molimo i meditiramo, treba da saznamo Božiju Volju tako što ćemo slušati zapovesti od Boga. Treba da znamo šta On želi da učinimo. Ako potom krajnje iskreno izvršimo Božiju Volju u skladu sa našim sposobnostima, to je dovoljno.

Mi se osvrćemo unaokolo i očekujemo da će se svet promeniti preko noći. Ali, svet se ne menja preko noći. Naši prvi susedi, čak i naši bliski i dragi, ne menjaju se. Ali, daćemo sve od sebe. Spolja mogu da nas razumeju pogrešno, ali iznutra možemo da ponudimo dobre misli. Ako se spolja ništa ne promeni, šta ćemo? Ako je takva Božija Volja, nastavićemo. Ako to nije Božija volja, povući ćemo se. Mi možemo da zadržimo svoju sreću jedino tako što ćemo slušati Božiju Volju. Ako Bog kaže: „Uradi to”, mi ćemo uraditi a potom zaboraviti na to. Ako Bog kaže: „Nemoj to raditi”, jednostavno to nećemo uraditi.

Naša sreća treba da dođe od našeg služenja Bogu u čovečanstvu. Kad stanemo pred čovečanstvo, ne smemo da zaboravimo da mi služimo čovečanstvu upravo zato što je Bog u čovečanstvu. Ako Bog, koji je u čovečanstvu, zna koliko iskreno smo se trudili, i ako bude zadovoljan našim iskrenim naporima, onda i mi treba da budemo zadovoljni, ma kakvi da su rezultati.

Naš problem je što se mi veoma trudimo, držimo predavanja na sve strane i trudimo se da učinimo svet boljim, a osećamo da svet samo postaje gori. Ali, sam Bog zna da li svet zaista postaje bolji ili gori. Bog od nas želi jedino iskren napor. Ako razmišljamo o rezultatima, ako mislimo da je sve isto tako loše kao što je bilo i ranije, onda ćemo reći: „Kakva je korist od molitvi Bogu?” Ako ne služimo Bogu zarad samog Boga, ako mislimo da to radimo zarad sebe, onda ćemo se neizbežno osećati jadno. Ako služimo Bogu zarad samog Boga, Bog neće mariti čak i ako nismo uspešni, ako ne postignemo takozvani spoljašnji uspeh. Bog jedino hoće da vidi da li iskreno slušamo Njegovu zapovest. Ako na taj način budemo mogli da održimo svoju povezanost sa Bogom veoma bezbednom i sigurnom, bićemo u stanju da ostanemo srećni.

Deo III

SCA 413-419. Učenici Šri Činmoja postavili su mu pitanja na Tlu Težnje 22.06.1996.

Pitanje: Nečije spoljašnje potrebe mogu da budu zadovoljene na našem putu. Na primer, ima gde da stanuje, šta da jede, svi njegovi prijatelji su ovde i što on izgleda duhovniji, to ga ljudi više vole. On ostaje iz spoljašenjih razloga, ali iznutra možda ne oseća najvišu težnju ka Svevišnjem. Da li je za takve osobe bolje da ostanu sa neiskrenom težnjom u nadi da će ona jednog dana postati iskrena, ili je bolje da odu na drugo mesto?

Šri Činmoj: Recimo da je neko započeo duhovni život sa krajnjom iskrenošću, ali je onda njegova iskrenost počela da nestaje. Ako vidi da za pet ili šest godina nije uspeo da povrati svoju iskrenost, onda treba da nađe sopstveni brod. To će reći, treba da se vrati u običan život zato što ne dobija preimućstva od duhovnog života. Njegova duhovna disciplina je gotovo nikakva, iako, kao što kažeš, on navodi druge da osećaju da je veoma posvećen. Ali, ako on stvarno hoće da stekne iskrenost, onda će ga nešto iznutra štipnuti i navesti ga da oseti da nije iskren.

Ako neko nakon pet ili šest godina, ne može da povrati svoju goruću iskrenost, onda mu ne vredi da ostaje na stazi u nadi da će se jednog dana iskrenost pojaviti niotkuda. Neki ljudi misle da će se jednog dana sve vratiti, iako su izgubili svoju iskrenost, iako su izgubili svoju čistotu, iako su izgubili svoju sigurnost, iako su izgubili svoje pouzdanje.

Svi počinju sa iskrenošću. Svi koji prihvate duhovni život hoće da pobede nesigurnost, ljubomoru i druge nesavršenosti. Ali, nakon pet-šest godina opadanja, upravo te slabosti učenici počnu da smatraju za snagu. Te slabosti počinju da uzimaju oblik zahteva: „Ja sam nesiguran; zato Učitelj mora da ima više saosećanja prema meni. Ja sam ljubomoran; zato Učitelj mora da ima više saosećanja prema meni. On mora da zna da sam slab. Ja sam nečist; zato Učitelj mora da ima više saosećanja prema meni. On vidi da se borim da budem čist“.

U početku, ti zahtevi nisu padali na pamet učeniku. Ako je bio neiskren, očajnički se trudio da postane iskren. Ako je bio nečist, trudio se da bude čist. Ako je bio nesiguran, trudio se da bude siguran. Težio je da sve te božanske kvalitete stekne na pravi način: moleći se i meditirajući. Nakon pet ili šest godina, te slabosti uzimaju drugi oblik. Učenik postavlja zahteve Učitelju: „Ja sam slab, a bio sam sa tobom toliko godina! Šta si ti uradio? Zašto me ne činiš savršenim?“ Ranije su se očajnički trudili da postanu savršeni učenici. Potom, nakon nekoliko godina, njihova teorija se promenila. Sad oni kažu: „Pošto sam ti dao svoj život na nekoliko godina, sad si ti obavezan, o Učitelju, da me učiniš savršenim“.

Ako ti učenici, koji su tokom godina značajno pali, osećaju da za njih nema nade da se opet popnu stepenicama, onda gube vreme ako ostaju na stazi. Naša filozofija je filozofija prevazilaženja i napretka. Ako nakon pet ili šest godina ne mogu da povrate iskrenost ili čistotu ili ostale božanske osobine sa kojima su morali da počnu, ako ne mogu da se vrate na ispravnu polaznu tačku, kako će opet naći rešenosti da trče brzo, brže, najbrže? Ja osećam da brzina indijske volovske zaprege uopšte nije brzina. Za te ljude odredište će ostati nedostižno zato što je cilj daleko - veoma, veoma daleko.

Kasnije, isti ti ljudi koji idu brzinom volovske zaprege omrznuće duhovni život i omrznuće svog Učitelja. Oni će reći: „Šta to radiš? Dao sam 30 godina mog života, 40 godina mog života duhovnosti. Nisi me učinio sigurnim, nisi me učinio samopouzdanim, nisi uvećao moju ljubav, nisi uvećao moju posvećenost, nisi uvećao moju predanost. Šta si mi učinio?“ Onda će oni početi da krive duhovni život, da krive Učitelja, da krive sve. Ali, nema nikakve svrhe kriviti duhovnog Učitelja, kriviti duhovni život ili stazu.

Ako ljudi ne mogu da se vrate na polaznu tački, za koju znaju koliko su težnje imali, koliko su ljubavi prema stazi imali, koliko posvećenosti i koliko predanosti, ako su padali i padali i padali i posle pet ili šest godina za njih nema nade da se vrate ne svoju izvornu visinu, ako im je teško da idu više i dublje i dalje prema cilju, za njih nema svrhe da ostaju na našoj stazi. Ima mnogo, mnogo takvih. Ima mnogih koji ostaju samo zato što imaju udoban život.

A opet, moram da kažem da ima nekih koji su krajnje disciplinovani. Ima nekih koji održavaju svoju iskrenost i bacaju se srcem i dušom u božanske aktivnosti. Neki ljudi, moram da kažem, strahovito su napredovali tokom godina; da nije tako, ovaj brod bi dosad potonuo. Posebno u ovoj godini, godini iznenađenja, učenici sa svih strana sveta su strahovito napredovali. Spolja se taj napredak ne može meriti. Jedino Učitelj može da prosudi ko je pobedio ljubomoru, ko je pobedio neiskrenost, ko je pobedio ostale nesavršenosti. Učenici ne mogu da prosuđuju ni o kome, zato što učenici nisu u stanju da uđu u srca onih koji su strahovito, strahovito napredovali. A opet, ima ljudi koji su mi svojim opadanjem priređivali šokantna iskustva godinama. Reći da su značajno pali je preblago rečeno.

Ako sam ispravno razumeo tvoje pitanje, ti pitaš: ako ljudi obmanjuju sebe, ako nemaju iskrenu težnju, treba li da ostanu na našoj stazi u nadi da će jednog dana povratiti svoju težnju? Ranije sam govorio: „Čak i ako hrčete na brodu, nije strašno. Možete da spavate“. Ali, sad vidim da se neki ljudi koji su spavali i hrkali iznenada probude i prepadnu se. Oni kažu: „Gde smo to mi?“ Potom im izgleda da je voda najbezbednija, pa skaču sa broda u vodu.

A opet, jedina uteha je da ima ljudi koji su iznutra i spolja strahovito, strahovito napredovali, posebno u ovoj godini, godini iznenađenja. A ima i onih koji su trajno pali. I šta može da se uradi? Meni ih je žao, zato što traće svoj život, posebno mlađi ljudi. Ako ne povrate svoju težnju nakon što su je izgubili, onda će kriviti mene kad napune 40 ili 50. Reći će: „Zašto nam nisi pomogao da napredujemo? Zašto nam nisi pomogao da prevaziđemo te teškoće?“ Ja jedino mogu da kažem da sam se potrudio najbolje, najbolje što mogu, ali oni nisu imali potrebnu prijemčivost.

Pitanje: Ponekad imam da uradim mnogo stvari, tako da ne znam koji su moji prioriteti?.

Šri Činmoj: Za nekog ko je u duhovnom životu, prva stvar je uvek težnja, a sama težnja je posvećenost. Ako težiš, znaćeš šta treba da radiš. Težnja u sebi sadrži poruku posvećenosti. Ne možemo odvojiti težnju od posvećenosti, ali težnja mora da dođe prva. Ako težimo, lako nam je da znamo šta treba da radimo ili kome treba da služimo. Ali, samo tako što ćemo služiti, teško je da znamo za čim da težimo ili kako da težimo. Težnja uvek prethodi posvećenosti. U težnji je posvećenost. Mi smo u stanju da cenimo miris zato što je tu cvet. Ako nema cveta, ne može biti ni mirisa. Zato će ti težnja sigurno reći šta prvo treba da uradiš. U težnji se mogu pronaći svi odgovori.

Pitanje: Kako da znamo da li smo opravdano strogi prema sebi, ili smo nepotrebno samokritični na negativan način?

Šri Činmoj: Ako iskreno težimo, u našoj težnji uvek će biti svetlost pravednosti. Ako imaš goruću težnju, u tvojoj težnji biće svetlost i u skladu sa tom svetlošću ti ćeš suditi sebi na pravedan način. Svetlost će prosvetliti pometnju uma koji je suviše samokritičan ili uma koji kaže da možeš sebi da priuštiš malo više opuštanja ili zadovoljstva. Intenzitet tvoje težnje sigurno će ti reći da li si suviše samokritičan, suviše blag ili suviše popustljiv prema sebi. Težnja ima u sebi svetlost, pa će ti svetlost pokazati da li je ovo mesto mračno, ili puno zbrke, ili puno mentalnih halucinacija. Recimo da je jedna strana halucinacija, a druga strana pometnja. Ako doneseš baterijsku lampu, onda, ako kritikuješ sebe i želiš da budeš stroži prema sebi, ta svetlost će reći: „Ne, to nije neophodno“. A opet, ako si bio suviše popustljiv prema sebi, svetlost će reći: „Moraš da budeš strožiji“.

Ima veoma malo ljudi koji su samokritični. Ponekad u samokritične ljude uđe ponos. Oni kažu: „Oh, ja sam jedini koji želi da bude savršen“. Samokritični ljudi misle da su oni jedini koji čeznu za savršenim savršenstvom. Oni osećaju da će jedino oni dosegnuti savršeno savršenstvo, a drugi neće. Naravno, ta ideja možda neće ući u njihov svesni um.

Kritikujući sebe, ne možemo doći do svetlosti. Mi samo slabimo sebe, jer namerno odustajemo od pozitivnog aspekta života. Ako osećamo da nismo savršeni, ili da nismo stigli do određene tačke, hajde onda da postanemo savršeni. Ako osećamo da danas ne možemo sebi da damo sto od sto, ako osećamo da sebi možemo da damo samo 60, i dalje ne smemo da kritikujemo sebe. Jedino treba da kažemo: „Danas sam dao sebi 60. Da vidimo da li ću sutra moći da sebi dam 70“. Kritikujući sebe što smo danas dobili ocenu 60, kad smo očekivali da dobijemo 80 ili 90, gubimo svoju mentalnu ravnotežu, a time upropašćujemo svoje mogućnosti.

Kad ubacujem loptu u koš, čak i ako dam 50 koševa od 100, ja se ne razbesnim. Ja samo zbijam šale sa mojim „najboljim učenikom“ i grdim ga i kad treba i kad ne treba! Danas kažem: „Moj najbolji učenik mi je doneo tako lošu sreću! Svakog sekunda je sa mnom, to je loša sreća. Kad mi on dodaje loptu, neću ubaciti ni 50 koševa od sto“. Ali, to sam rekao samo jednom. Onda je moja šala bila gotova. Jedanput ili dvaput posle toga moj rezultat je bio loš, ali mi je Bog rekao: „Ćuti!“ Istog trenutka Bog je poželeo da svog najboljeg učenika učinim srećnim, i ja sam dao 69 od 100 koševa. Ali, da sam zadržao ideju da taj jadnik donosi lošu sreću, ne bih dao ni 30 od 100.

I u ovom slučaju, ako ste sebi dali lošu ocenu i osećate da ste bili nepristrasni i da ste dali ispravnu ocenu, ne kritikujte sebe. Ako kritikujete sebe, ako kažete: „Kako to da mogu da dobijem samo 50?“, vi samo slabite sebe. Umesto toga, treba da kažete: „Dao sam sebi lošu ocenu. Hajde da sada imam više rešenosti. Umesto da kritikujem sebe, hajde da gledam iz pozitivne perspektive. Hajde da zahvaljujući svojoj rešenosti dobijem bolju ocenu“.

Pitanje: Ovo je pitanje o Bogu Pravdi i Bogu Samilost. Ako se neko niz godina ponašao tako da sad Bog Pravednost ima posla sa njim, umesto da se oseća poljuljano ili uplašeno, ili da reaguje na negativan način na Boga Pravednost, da li je moguće da on oseća neverovatnu, intenzivnu ljubav prema Bogu Pravednosti? I zahvaljujući toj ljubavi, može li se Bog Pravednost pretvoriti u Boga Samilost? Ako ta osoba kaže: „Bez obzira šta Ti radiš, ja Te volim, ja Te volim“, da li će se onda Bog Pravednost pretvoriti u Boga Samilost?

Šri Činmoj: Bog Pravednost ne mora da se pretvori u Boga Samilost, jer je ta osoba tako otvorena za Božju Svetlost da je postala nerazdvojno jedno sa Bogom. Njena ljubav prema Bogu je tolika da kad je Bog šutne, ona oseća da je Bog hrani Nektarom. Ona tada ne može da odvoji Boga Pravednost od Boga Samilosti, jer je njena ljubav prema Bogu tako ogromna i jaka. Ti si možda osoba koja posmatra sa strane i kaže: „O, moj Bože! Bog ga kažnjava!“ Ali, ako je tvoje srce nerazdvojno jedno sa Božjim Srcem, tada ćeš videti da ta osoba ima ogromnu ljubav prema Bogu

To je kao čuvena priča o Naradi. Narada je meditirao nekoliko godina, a onda je upitao Višnua koliko će mu godina trebati da ostvari Boga. Višnu je rekao: „Samo još tri inkarnacije“. Narada reče: „Još tri inkarnacije? To je previše, previše!“ On je bio spreman da odustane.

Potom je jedan drugi čovek, koji je bio pijanac, upitao Višnua: „Koliko će meni trebati inkarnacija da ostvarim Boga?“ Višnu je odgovorio: „Onoliko inkarnacija koliko ima listova na ovom drvetu“. Pijanica je počeo da igra od radosti! On je rekao: „Oh, jednog dana ću biti u stanju da ostvarim Boga! Ovo je tako malo drvo. Ono ima veoma malo listova“. Vidi njegov stav! On je igrao od radosti zato što će jednog dana biti u stanju da ostvari Boga. On nije gledao to bezbrojno lišće. Zar nije nezamislivo što će morati da uzme još toliko inkarnacija? A Narada nije mogao da čeka čak ni tri inkarnacije!

Mudrac Brigu je želeo da vidi ko među bogovima ima najviše samilosti. On pođe Brami i ne ukaza mu nikakvo poštovanje. Brama se razbesne. Potom je pošao Šivi i nije mu ukazao poštovanje, pa se Šiva razbesneo i hteo da ga pretvori u pepeo. Na kraju je Brigu pošao Višnuu, koji je ležao i spavao. On šutnu Višnua dosta jako, a onda mu stade na nogu. Umesto da upotrebi svoju okultnu moć da uništi Brigua, Višnu je uhvatio njegovo stopalo i rekao: „Kako si, dete moje? Jesi li se povredio? Tako mi je žao! Ti si me udario. Da li si se povredio?“ To je Samilosni aspekt božanskog. Kada je Brigu otišao kod drugih bogova i pokazao im nepoštovanje, oni su se razbesneli. Ali, zatim je otišao u Višnuovu sobu, u kojoj je Višnu spavao i veoma snažno udario Višnua, a onda mu stao na nogu! Od tada, Višnu nosi beleg od Briguovog stopala.

Trebalo bi da bude potpuno isto kad osetimo Božju Pravednost. Mi kažemo da nas Bog udara zato što smo učinili nešto loše. Ali, trebalo bi da kažemo: „Ne, On me je udario za moje dobro“. Onog trenutka kad možemo da osetimo da nas je nakon toliko godina Bog udario za naše sopstveno dobro, onog trenutka kad razvijemo takvu vrstu božanskog uvida, mi to čak nećemo ni zvati Božjom Pravdom. Reći ćemo: „O, moj Bože, Ti si došao, Ti si došao! Sad uradi šta god želiš! Šutni me ili me izbaci! Želiš da to učiniš, i učini to! Čak i ako želiš da me ubiješ, možeš da me ubiješ, jer ja želim Tvoju sreću“. Kad tragalac postane nerazdvojno jedno sa Božijom Voljom, on će reći: „Učini šta god želiš! Ako želiš da me ubiješ, ubij me. Ja jedino želim Tvoju Sreću.“

Zato Božja Pravda ne mora da se pretvori u Božju Samilost. Čak i ako je tragalac šutnut, on to može uzeti kao Božju Svetlost Samilosti. Šta god Bog učini sa nekim pojedincem u Božijem odabranom Času, to je za dobro te osobe. Kad tragalac ima takav stav, to znači da je Bog uzdigao njegovu svest na veoma veliku visinu. On zna da je sve što Bog čini za njegovo sopstveno dobro i on oseća da je jedini način na koji može da udovolji Bogu u svakom trenutku to što će imati takvo nerazdvojno jedinstvo sa Bogom. Tragalac je otišao daleko izvan oblasti Pravde u oblast blaženstva i ekstaze, jer ga je Bog dodirnuo. Samo zato što se Bog potrudio da ga dodirne, on pliva u moru blaženstva.

Pitanje: Tokom godina čuo sam kako govoriš da posle meditacije učenici mnogo puta ne usvoje ono što su primili. Da li bi, molim te, mogao da kažeš šta da radimo da bismo usvojili ono što primimo, a takođe i šta ne treba da radimo?

Šri Činmoj: Postoje dva ili tri načina da asimilujete u sebe svetlost, mir ili blaženstvo koje ste dobili od dobre meditacije. Jedan način je da se bude apsolutno opušten. To opuštanje nije gledanje televizije ili čitanje novina! Treba da čitaš isključivo duhovne knjige, ili da legneš i tiho pevaš ili pevušiš duhovne pesme. Ako možeš da pevušiš duhovne pesme posle duboke meditacije, to je najlakši i najefikasniji način da usvajaš. Možeš, takođe, da čitaš neke duhovne knjige, ali je pevanje bolje za izvrsnog pevača kao što si ti. Za pevače je to najlakši i najefikasniji način. Možeš da sam pevaš ili da slušaš moj glas, ali bilo bi bolje da pevaš. Pošto si imao dobru meditaciju, možeš da njene rezultate još uvećaš pevanjem. Onda će ti biti veoma lako da usvojiš rezultate svoje duboke, uzvišene meditacije. Postoje takođe i drugi načini. Još jedan način je da šetaš veoma, veoma polagano i pustiš da ti Majka Priroda pomogne da usvajaš. Vrlo smirujuće i nežno Majka Priroda će ti pomoći da usvojiš božanske stvari koje si dobio tokom meditacije. Ali, Majka Priroda je od velike pomoći samo rano ujutru ili uveče. U drugo vreme, veoma je teško dobiti pomoć od Majke Prirode, jer se Majka Priroda predala čovečanstvu, ili je pokvarena ili zagađena uznemirenošću čovečanstva. Ako imaš dobru meditaciju tokom dana, onda je najbolje da pevaš.

Pitanje: Posle naših meditacija u Ujedinjenim nacijama, svi moramo da se vratimo na posao. Pošto nismo u stanju da legnemo ili pevamo, postoji li bilo šta drugo što možemo da učinimo da bismo usvojili rezultate? Ponekad svi počnu da pričaju čim ti odeš.

Šri Činmoj: Možete da pevate tiho ili u sebi. Ako pevaš Jiban Debata u sebi, ko će te čuti? Tvoj šef ne može ništa da kaže o tome što radiš. Ako pevaš u sebi, kako tvoj šef ili bilo ko drugi može da kaže bilo šta? Ako svi pričaju kad ja odem, onda sačekaj dva ili tri minuta. Pričalice će otići, jer moraju da se vrate na posao. Možeš da ostaneš na svom mestu još tri-četiri minuta. Pusti ih neka odu. Pričalice neće stati pored tebe i čekati da ustaneš, niti će ti dosađivati. A opet, ako i ti moraš da trčiš nazad na posao, najbolje je da pevaš u sebi. Ne moraš da pevaš glasno. Još jedna stvar koju svesno i namerno možeš da učiniš kad imaš visoko iskustvo je da dišeš što je moguće sporije. To uvek možeš da uradiš. Niko ne može da vidi da li dišeš mirno i tiho. Diši što je moguće sporije i tiše. Pokušaj da osetiš da se končić ne bi pomerio ako ga staviš ispred nosa. Nikom neće smetati to što radiš, a ni tebi neće smetati ničije ometanje.

Pitanje: Ako ne poštujem osobu sa kojom radim, ne znam kako da se ponašam.

Šri Činmoj: Postoji nešto što se zove praktična mudrost. Pretpostavimo da vidiš da tvoj šef potpuno greši u nekoj stvari. Ako se svađaš sa šefom i nađeš mu se na crnoj listi, na kraju će te otpustiti. Niko ne želi da ga ispravljaju i usavršavaju. Takav je ljudski život, posebno kad se radi o šefovima. Njima je ispod časti da ih ispravljaju njihovi potčinjeni.

Praktična mudrost kaže da ćeš biti u nevolji ako te šef otpusti. Ako šef podnese veoma loš izveštaj o tebi, bićeš u nevolji. Ja ne kažem da treba da laskaš svom šefu. Ali, u toj tački možeš da ignorišeš situaciju. Možeš da kažeš sebi: „Moj šef nije u pravu. Šta da radim? Ako pokušam da ga ispravim ili usavršim, razbesneće se“. Zato možeš da se ponašaš kao da nisi ništa video; možeš da zažmuriš na tu situaciju. To se zove praktična mudrost.

A opet, postoje neki duhovni ljudi koje je Bog stvorio, koji se bore za pravdu. Ako njihov šef čini nešto nebožansko ili nemoralno, tad duhovna osoba kaže: „Neka me otpusti! Naći ću drugi posao. Ja želim pravdu. Ujedinjene nacije su sveto mesto. Neki pojedinci su ih već pokvarili. Ja ne želim više pokvarenosti. Ne želim da ovaj čovek uvećava pokvarenost od koje Ujedinjene nacije već pate“. Ima i takvih ljudi - možda jedan od deset hiljada.

Moraš da vidiš kojoj kategoriji pripadaš. Možeš da ignorišeš to što se dešava, kao da nisi video ništa loše. Ili, ako iskreno osećaš da je duša Ujedinjenih nacija pogođena, da je srce Ujedinjenih nacija pogođeno zbog nebožanskog delovanja nadređenih, onda možeš da govoriš. Možda će biti trideset ili četrdeset ljudi koji su dovoljno hrabri. Naravno, Ujedinjene nacije možda neće promeniti svoju politiku, ali svet se može učiniti svesnim na koliko načina se Ujedinjene nacije mogu usavršiti. Ovde ne koristim reč „kritikovati“. To je negativan izraz. Ali, može se izneti na svetlo da Ujedinjene nacije mogu postati bolje na razne načine. Ako se mogu naći načini da visoki službenici ili diplomate koje predstavljaju svoje zemlje izmene svoje poglede, Ujedinjene nacije će jednog dana sigurno postati bolje.

Sve dok sam na Zemlji, nikad neću prestati da se nadam u Ujedinjene nacije. Ja nemam veru u sve, od najviših do najnižih, ali kad se radi o srcu Ujedinjenih nacija, moram da održim i uvek ću održati svoju veru, jer su srce i duša Ujedinjenih nacija jedinstveni. A opet, tu rade Tom, Dik i Hari. Neki zauzimeju visok položaj, dok neki zauzimaju najniže položaje. Ako oni na visokim položajima ne rade ispravno, onda je veoma teško, ako ne i nemoguće, da oni na niskim položajima rade ispravno. To je kao u porodici. Ako starija braća nisu božanska, ako puše i rade svakakve loše stvari, onda je mlađoj braši i sestrama veoma, veoma teško da vode duhovan život.

Ako više vlasti ne rade ispravnu stvar, onda je ljudima koji su im potčinjeni veoma teško da ih promene. Potčinjeni će samo patiti i patiti. A opet, potčinjeni mogu da budu moralno, duhovno i na svaki način snažni, tako da ukažu da je ono što pretpostavljeni rade nebožanski i besmisleno i da će to samo uništiti ugled Ujedinjenih nacija. Ali, gde da nađemo te hrabre vojnike?

Deo IV

SCA 420-425. Intervju sa gospodinom Radakrišna Pathak, saradnikom urednika novina u Delhiju, održan je 2. septembra 1996. na Terenu Težnje.

Takva je Majka Kali

Šri Činmoj: Vaša žena je veliki posvećenik Majke Kali. Da li ona zna da sam ja takođe posvećenik Majke Kali? Zahvaljujući Majci Kali još sam u životu. Dok sam bio mladić, tinejdžer, bio sam dobar atletičar. Odgajen sam u ašramu Šri Aurobinda. Tamo sam bio šampion u desetoboju dve godine zaredom. Bio sam prvi u svih deset disciplina. Ja se hvalim! Bio sam takođe najbrži trkač šesnaest godina zaredom. Po indijskim merilima, bio sam prilično dobar.

Sad se vraćam Majci Kali. Jednog dana imali smo trku na 400 metara. Trčao sam najbrže prvih 300 metara. Onda sam se umorio i iscrpeo. Poslednjih sto metara, samo što nisam kolabirao. Na kraju, kad sam pretrčao 400 metara, zaista sam kolabirao. Moja duša je napustila telo dok sam ležao na liniji finiša. Tada, dok se moja duša penjala naviše, koga sam video? Moju Majku Kali! Veoma snažno ona je zgrabila moju dušu i vratila je nazad u moje telo. Zato sam još uvek u životu. Da nije bilo tako, moja duša bi otišla zauvek.

Od svih kosmičkih bogova, Majka Kali je moja najdraža majka. Ona je Majka najbrže brzine, a ipak je i Majka Samilosti. Sve božanske Majke, božanske kosmičke boginje, imaju Samilost, ali Majka Kali je najbrža u svemu. Možemo da stotinama puta pogrešimo. Možemo da uživamo u neznanju dugo, dugo vremena. Ali, ako se njena Milost spusti, za tren oka sve naše slabosti, nedostaci i takozvani gresi biće poništeni, prosvetljeni ili pročišćeni. Takva je Majka Kali. Veoma sam srećan što čujem da je vaša žena veliki posvećenik Majke Kali, pošto je i sa mnom isti slučaj.

Gospodin Pathak: Ne znam kako sam dospeo ovde. To je samo vašom milošću. Zaista me zapanjuje što sam ovde.

Šri Činmoj: Vi imate veoma lepu dušu. Vaši roditelji dali su vašoj duši najlepše, duševno ime, Radakrišna. Vi otelovljujete i Radu i Krišnu. Rada je bila sva ljubav, sva posvećenost prema Šri Krišni. Njena ljubav prema Šri Krišni nema premca. A opet, pogledajte Šri Krišninu ljubav prema Radi. Majčinski aspekt u Radi je samilosni aspekt. On je kao magnet. Beskrajno je lakše da se dođe Gospodu Krišni kroz Radu nego na drugi način. I u ljudskom životu je takođe lakše da se dođe ocu preko majke. Ako moraš da ideš direktno ocu, to je teško. Ali, majka zna kada se otac odmara ili kada je u šaljivom raspoloženju. Ona zna kada mu se može prići i kada je dostupan. Majka je most između deteta i oca, jer deca imaju bliskiju vezu sa majkom nego sa ocem. Majka predstavlja Majku Zemlju. Otac predstavlja Oca Nebo. Teško je otići pravo na Nebo. Potreban nam je most: majka.

Majka može biti na četvrtom spratu, a dete na prvom spratu. Ali, čim majka začuje detetov plač, ona silazi da vidi treba li detetu mleko ili nešto drugo. Ako otac čuje da dete plače, on kaže: „Dolazim“, ali to će potrajati. Otac oseća da dete neće umreti za minut. Ali, majčina ljubav je takva da ona oseća da se nešto desilo. Ništa se nije desilo; dete samo plače za majčinim mlekom ili nečim drugim. Ali, majka ne može da čeka ni sekund.

Majčina mudrost je u ljubavi i pažnji. Očeva mudrost je svetlost. Otac će nam govoriti o višoj filozofiji, o Božjoj univerzalnosti, o Božjem samoprevazilaženju - sve što želimo da znamo. Kad treba da imamo posla sa nečim prostranim prostranijim, najprostranijim, otac ulazi u igru. Ali, kad treba da imamo posla sa nečim bliskim, bliskijim, najbliskijim, istog trenutka u igru ulazi majka. Kad imamo neki mali plan, tada ćemo pozvati majku, i majka će doći.

Otac predstavlja prostranost i svetlost. Majka predstavlja bliskost i ljubav. Oboje je potrebno. Vede kažu da je unutar konačnog Beskonačno. Unutar srca je duša, a duša predstavlja Boga. Unutar sićušnog atoma je kosmos. Na isti način, majka i otac su kao prekrasni cvet i njegov miris. Oni se ne mogu odvojiti.

Veoma mi je drago što su vam roditelji dali ime Radakrišna. Rada je majka, a Krišna je otac. Što se više uspinjemo, to nam jasnije postaje da su Rada i Šri Krišna nerazdvojno jedno. Možda izgleda da je Rada samo posvećenica koja dotiče Krišnina stopala. Da, to je istina; ali Gospod Krišna ju je uzdigao visoko, više, najviše. Zato, kad vidimo Radu i Šri Krišnu zajedno, to je najviši transcendentalni aspekt Boga: Bog Tvorac i Bog tvorevina zajedno; Bog u svom muškom Obliku i Bog u svom ženskom Obliku. To je Radakrišna.

A opet, Šri Krišna i Majka Kali su jedno. Ja sam napisao mnogo pesama i priča koje kažu da su Gospod Krišna i Majka Kali jedno. Oni su nerazdvojni, iako imaju različita imena. Ako iskreno obožavate Gospoda Krišnu, sigurno ćete dobiti blagoslove od Majke Kali. Slično tome, ako se molite Majci Kali, Gospod Krišna će vas sigurno blagosloviti. Oni su apsolutno jedno.

Vi ste otac; a opet, vi ste veliki novinski urednik. Kad radite u kancelariji, zovu vas gospodin Pathak. Vaša deca vas zovu „oče“, ili „baba“ na našem bengalskom, ili slično tome. Na francuskom bi to opet bilo potpuno drugačije. Vi ste ista osoba, ali svaki pojedinac vas zove drugim imenom. Vaša božanska stvarnost je ista bilo da ste u kancelariji bilo da kod kuće obedujete sa svojom decom. Ali, vaša božanska stvarnost se izražava na različite načine na različitim mestima. Vaš sin nikad ne bi bio srećan da vas zove gospodin Pathak. Osećao bi se jadno. Ali, vaše kolege i poznanike raduje da vas tako zovu. Kad ste na sastanku sa svojim prijateljima, vi pokazujete neki drugi aspekt. Mene raduje da vas zovem po imenu. Nekog drugog raduje da vas zove po prezimenu. A vaša deca i žena zvaće vas na neke druge načine. Svi znaju da ste vi ista osoba, ali sve raduje da vas zovu nekim drugim imenom. Mi smo došli na svet da svakom pojedincu donesemo radost na poseban način. Svi smo mi Božja tvorevina. Mene će možda više radovati da zovem Gospoda Krišnu, dok će vas možda više radovati da zovete Majku Kali.

Ja sam se rodio u Ćitagongu. Sa jedanaest i po godina stupio sam u Ašram Šri Aurobinda. Tu sam ostao do svoje trideset druge godine. Onda sam došao ovde da bih služio Bogu. Moja filozofija je da volim i služim. Ako nekog volimo, onda treba da služimo toj osobi. Majka voli dete; zato ona služi detetu. Dete voli majku; zato dete služi majci. Ako zaista volimo Boga, onda nećemo oklevati da mu služimo. Na isti način, ako nekom služimo, sigurno ga volimo. Mi služimo svojim roditeljima zahvaljujući našoj ljubavi. U ovom trenutku volimo nekog. Narednog trenutka toj osobi služimo.

Da li imate neko posebno pitanje koje biste želeli da postavite?

Gospodin Pathak: Pitanja uvek dolaze i odlaze. Molim vas, blagoslovite me kako bih mogao da širim vašu poruku.

Šri Činmoj: Vaša duša je uspostavila kontakt sa mnom, ima bar dve godine. Fizički ste došli da vidite svog Gurua sada, ali duhovno, ima bar dve godine kako je vaša duša uspostavila vezu sa mnom. Sada ste došli ovde radi spoljašnjeg prepoznavanja, ali unutrašnje prepoznavanje je odavno uspostavljeno.

Gospodin Pathak: Godinama nisam verovao u Gurua.

Šri Činmoj: Zašto bi morao da veruješ u Gurua, sve dok veruješ u sebe? Ako veruješ u sebe, to znači da imaš veru u nešto visoko, čisto i besmrtno. Ne moraš da veruješ u Gurua sve dok veruješ u sebe.

Gospodin Pathak: Ali, čovek ne može da spozna sebe bez Gurua.

Šri Činmoj: Šta Guru radi? Uloga Gurua je veoma jednostavna. On ti kaže: „Vidi, ti ne znaš šta imaš u sebi. U tebi je sef. U tom sefu ti imaš najlepši, najskuplji dijamant, ali si zaturio ključ. Moj posao je da ti pomognem da potražiš ključ. Ja ću potražiti ključ i naći ga. Onda ću ti dati ključ i ti ćeš otvoriti sef. Čim ga otvoriš, videćeš dijamant u sebi. To je tvoja božanstvenost“.

Guruova uloga je da pokaže put. Ti si izgubio sopstveno božansko, ali Guru dolazi da ti vrati tvoju božanstvenost. Božansko je već tu. Ne daje ti Guru tvoju božanstvenost; Bog ti je dao tvoju božanstvenost. Ali, Guru je glasnik. On ti pokazuje božansko u tebi.

Guru je most između Boga i čoveka. Potreban ti je most da odeš iz jednog mesta u drugo. Kad je Rama morao da ide u Lanku da se bori protiv Ravane, bio mu je potreban most da tamo stigne. U tvom slučaju, potreban ti je most da stigneš do Zlatne Obale. Guru nam kaže da je ono Najviše jedini Guru. Pravi Guru je Bog. Pravi Guru je tvoj Otac i moj Otac. Ali, pošto si mlađi od mene u duhovnom životu, ja ti kažem: „Pođi sa mnom; ja ću ti pokazati gde je naš Otac“. Najstariji sin u porodici zna više o ocu nego najmlađi.

Ti si moj duhovni brat, kao što su i drugi moja duhovna braća i sestre. Pravi Guru je Apsolutni Gospod Svevišnji. Ja sam Ga već ostvario. Sad je došlo vreme da pomognem čovečanstvu da pođe Apsolutnom Gospodu Svevišnjem, jer ja znam da sam Ga već ostvario. Ne samo u ovoj inkarnaciji, već sam Ga ostvario u svojim prethodnim inkarnacijama. U ovoj inkarnaciji, iz Svoje beskrajne Darežljivosti, Bog želi da Ga ispoljim. U mojim prethodnim inkarnacijama, boravio sam u pećinama Himalaja, blizu granice Nepala. Koliko sam mnogo pokora upražnjavao u pećinama Himalaja! U ovoj inkarnaciji, Bog želi da budem u ultramodernoj zemlji, Americi.

Bog je stvorio sve. Ako On od mene želi da budem u pećini, biću u pećini. Ako želi da budem u palati, biću u palati. To se zove predaja. Opet, ako On želi da budem u Indiji, biću u Indiji. On je taj koji me je doveo u Ameriku, jer želi da služim čovečanstvu ovde, u Americi. Inače, ima mnogo drugih zemalja i ljudi kojima sam mogao da budem na službi! Da sam ostao u Indiji, u nekom selu ili negde drugde, Bog mi ne bi dao tu priliku da služim. Sad ljudi iz mnogih zemalja, čak i iz bivšeg Sovjetskog Saveza, dolaze ovamo. Ovde u Americi Bog želi da budem kao drvo. Drvo ima veoma mnogo grana, veoma mnogo cvetova, veoma mnogo plodova i bezbrojne listove. On je odabrao Ameriku za mene da bih mogao da u najvećoj meri služim čovečanstvu.

A opet, ako Bog zatraži da se vratim u Indiju, ja ću to s radošću učiniti. U ašramu Šri Aurobinda bio sam sekretar Nolinija Kanta Gupte. On je bio glavni sekretar Šri Aurobinda. Tamo sam bio sasvim srećan. Bio sam atletičar i dosta sam pisao. Tada nisu davali diplome u ašramu Šri Aurobinda, ali ja sam mnogo učio. Mogao sam da ostanem u Indiji; i opet se mogu vratiti u Indiju. Šta god Bog želi da uradim, ja ću uraditi radosno. Ako želi da sednem, sešću. Ako želi da trčim, trčaću. On je tražio od mene da dođem i budem u Americi u huci i buci života. Kad sam došao u Ameriku, bila je bila kao lav koji riče! Pondičeri je bio tako umilno selo. Bio je sušta jednostavnost. Od jednostavnosti došao sam u raznovrsnost, jer Bog želi da budem ovde, i On se izražava u meni i kroz mene ovde. Na potpuno isti način On želi da izrazi Sebe i kroz tebe i kroz sve nas.

Postoje različiti načini rada da se širi Božja Svetlost, i ti to već činiš. Tako često si objavljivao duhovne stvari, i mnogo, mnogo ljudi je saznalo za mene iz tvojih novina. Shvatam da je imaš veoma jaku želju da stekneš nekoliko prijatelja učenika ili tragalaca u Indiji. Ako budeš mogao da nadahneš nekoliko tragalaca u Delhiju da slede našu filozofiju, to će takođe biti ogromno služenje. Ti vidiš da je veoma mnogo ljudi iz Nemačke došlo na našu stazu. Od jednog je postajalo mnoštvo. Jedan tragalac nadahnuo je nekoliko ljudi, a oni su zauzvrat nadahnuli druge. Kad jedna semenka proklija, ona postaje biljka, a potom postaje ogromno banjan drvo sa hiljadama listova.

FIlozofiju Svami Vivekanande na samom početku prihvatio je jedan učenik, školski učitelj iz južne Indije. On je bio taj koji je počeo da širi svetlost Svami Vivekanande. Semenka je uvek jedna. Onda ona na kraju postaje drvo i daje bezbrojne semenke. Jedna semenka padne na zemlju, a kad izraste u drvo, ona daje veoma mnogo semenki, veoma mnogo cvetova. Onda mnogi putnici i hodočasnici dolaze i uživaju u lepoti i mirisu cveća. Zato, ako si nadahnut, ti takođe možeš da nadahneš druge.

Kad se dete nasmeši svom ocu i majci, roditelji osećaju da ceo svet njihov. Dete nema novca. Dete nema mudrost. Dete ima samo osmeh. Jedan dečji osmeh može da osvoji naše srce. Drugi nam mogu dati mudrost i mnoge druge stvari, ali mi nismo zadoovljni. Ali, čak i maleni smešak deteta ptuža nam veliku radost i veliko zadovoljstvo.

Na potpuno isti način, kad nam se Gospod Krišna smeši, ili kad nam se Rada smeši, čitav svet je naš. Gospod Krišna ne mora da pokloni tragaocu deset kuća ili deset automobila. Kad se Gospod Krišna osmehne tragaocu, tragalac dobija čitav svet. Šta je ostvarenje Boga? Samo osmeh i zadovoljstvo. Ako vidimo da je Bog zadovoljan nama, to znači da smo dobili čitav svet. Ali, da bismo dobili taj osmeh od Boga, moramo da se pripremimo. Moramo da se molimo; moramo da meditiramo; moramo da mu damo sve što imamo i sve što jesmo.

Naš problem je u tome što, kad idemo Bogu, mi osećamo da moramo da budemo čisti, moramo da budemo iskreni. Bog kaže: „Dobro, postanite čisti, postanite iskreni. Ali, ako ste još uvek nečisti, kuda ćete ići? Ako ste još uvek neiskreni, kuda ćete ići? Morate da dođete k Meni sa svojom čistotom i svojom nečistotom, sa svojom iskrenošću i svojom neiskrenošću“.

Dete izlazi iz kuće i igra se na zemlji, u pesku, blatu i mulju. Onda odlazi pravoj osobi: svojoj majci. Šta tad majka radi? Njegova majka ga opere. Pre nego što dete ode majci, da li ono najpre ide do jezerceta ili bazena da bi se opralo? Ne, ono dolazi svojoj majci puno blata, gline i peska. Ono zna da će majka reći: „To je moje dete“ i da će ga oprati i pokazati mu svu svoju ljubav.

Na potpuno isti način, moramo da pođemo Bogu sa svim svojim nesavršenostima. Ako kažemo: „Ne, najpre moram da pobedim svoju nečistotu, moram da pobedim moju ljubomoru i nesigurnost“, onda ćemo morati da čekamo još milion godina. Mi kažemo: „Bože, ja sam ljubomoran. Ja sam neiskren. Ja sam nečist. Možeš da me naprosto šutneš“. Ali, Bog će reći: „Dođi k Meni. Čas je kucnuo. Vreme ti je da potrčiš k Meni“.

Kad je Gospod Krišna svirao na svojoj flauti u sitne sate, da li je Rada marila za bilo šta drugo? Ona je imala muža, ali je trčala Gospodu Krišni, jer je zov došao. Kad bi Gospod Krišna svirao na flauti u bilo koje doba, Rada i gopi su sve trčale, jer je Čas kucnuo. One su ostavljale sve. Tada one nisu mislile: „O, moj Bože, ja nisam čista“. Trčale su da dobiju pažnju, ljubav i blagoslove Gospoda Krišne.

U našem slučaju, Čas je kucnuo. Kad Čas kucne, nećemo se osvrtati unaokolo, ili gledati da li smo propisno obučeni. Bog nas ne pita za naš izgled. Bog nas pita za naše srce. Detetova ljubav prema njegovoj majci i ocu ga prisiljava da trči prema njima. Na potpuno isti način mi moramo da trčimo ka Bogu, bez obzira gde smo. Moramo da trčimo ka Bogu, jer je Čas kucnuo. Bog kaže: „Dođi sa svojom ženom, svojom decom i svojom širom porodicom. Tvoja šira porodica su tvoji prijatelji, tvoji dragi i tvoji poznanici“.

Ranije ja nisam poznavao svoju duhovnu decu. Sada su ona postala nerazdvojni deo mog života. Kao svetovni otac, koliko puta sam ih grdio i ružio! Ali, njihova ljubav je toliko jaka da oni znaju koliko ih volim. Na potpuno isti način, roditelji grde njihovu decu, ali deca znaju koliko ih roditelji vole. Ovde je to jedna porodice, jedna porodica - dom jedinstva.

Kad se vratiš u Delhi, možeš da širiš svetlost svog Gurua razgovarajući sa ljudima. I više od toga, oni će videti nešto sasvim drugačije u tebi. Čim te tvoji prijatelji i kolege pogledaju, videće nešto drugačije u tvojim očima, na tvom licu. To je nešto bolje, nešto više, nešto čistije, nešto božanskije. Sada treba da provedeš neko vreme na mestu gde tvoj Učitelj živi, a odatle ćeš poneti unutrašnju lepotu, unutrašnji miris i unutrašnje blaženstvo. Pošto si bio ovde dve nedelje, vratićeš se kući. Tvoja žena te zna tako mnogo godina. Sad će ona sigurno videti i osetiti u tebi nešto duhovno, božansko i krajnje prosvetljujuće. Ona će reći: „Bože, šta se to desilo sa mojim mužem?“ Koliko će samo napretka ona videti u tvojim ljudskim očima, jer i ona sama voli Majku Kali.

Samo tvoje prisustvo biće u stanju da inspiriše tvoje prijatelje, kolege i bliske osobe. Stvari koje sada dobijaš od svog Gurua ili od svoje sopstvene težnje izaći će na površinu i ti ćeš biti u stanju da ih ispoljiš. Što si posejao, to ćeš i požnjeti. Ovde si posejao božanstvenost; tamo će tvoja božanstvenost izaći na površinu.

Gospodin Pathak: Ponekad mi strah ne dopušta da se prepustim. Zadržava me

Šri Činmoj: Strah od čega? Kad su tvoja deca imala dve godine, ti si bio veoma visok i snažan. Da li su te se ona plašila? Ne, jer su znala da si ti njihov otac. Tvoja deca bila su veoma mala, ali su te znala u tvom nežnom aspektu i nisu te se plašila. To je kao okean. Kap se ne plaši okeana zato što zna za svoje jedinstvo sa okeanom. Malo dete se ne plaši svog oca zato što zna da je ta osoba njen sopstveni otac. Zašto bi se ono plašilo ljubavi svog sopstvenog oca?

Prema tome, čega se plašiš? Šta te zastrašuje? Skok u nepoznato?

Gospodin Pathak: Neizvesnost.

Šri Činmoj: Uveče ideš na spavanje, a onda ustaneš rano ujutru u pet ili šest sati. Ako misliš o noći kao takvoj, ako pogledaš u noćno nebo, to je nešto nepoznato. A opet, ako pogledaš u nebo svojim srcem, ti ga se ne plašiš, jer si postao samo nebo. Kap vode uspostavila je svoju istovetnost sa prostranim okeanom, pa se kap ne plaši okeana. Dete je uspostavilo jedinstvo sa svojim ocem. Otac je visok i snažan, i još je važna ličnost, urednik. Ali, dete ne mari kakva je očeva titula. Ono zna da je njegov otac sav ljubav. Tvoje dete ne mari šta si ti u spoljašnjem svetu. Ono mari samo za tvoju naklonost, za tvoje saosećanje, za tvoju ljubav.

Mi se plašimo upravo zato što nismo uspostavili jedinstvo sa beskrajem. Nepoznato ne ostaje nepoznato; neizvesno ne ostaje neizvesno. Pre nego što svane zora, pre izlaska sunca, noć je nepoznata. Ali, kad vidimo izlazak sunca, nepoznato postaje poznato. Takav je i duhovni život. Mi težimo Najvišem, ali je onda tu neizvesnost. Ne samo u duhovnom životu, već i u svetovnom životu, pre nego što stignemo do cilja sve je neizvesno. Ja imam cilj, ali ne znam šta će se dogoditi čak i ako stignem na cilj. Da li ću videti najlepši vrt, ili nešto sasvim drugo?

Mi moramo da znamo iznutra šta će se dogoditi, ili treba da verujemo nekom ko je takođe iskusio isti problem na početku svog duhovnog puta. Ljudi koji su ostvarili Boga, kao Gospod Krišna, Gospod Buda, Šri Ramakrišna, Šri Aurobindo i drugi, takođe su imali isti problem. Onda su videli da nepoznato, nespoznatljivo, može postati saznatljivo. Neznano lako može postati znano. U abecedi, posle A dolazi B, pa potom C i D. Ti učiš svoje dete slovu A, a B mu je tada nepoznato. Ti znaš da B dolazi odmah nakon toga. Jednom sam razgovarao sa jednim američkim detetom koje je imalo samo dve godine. Rekao sam mu da posle A dolazi B, a potom C. Ono je mislilo da sam ja čarobnjak! Odakle su B i C došli? Za njega, ta slova su došla sa Neba ili nekog drugog mesta. Prema tome, za odrasle A, B, C i D su poznati, ali za malo dete su nepoznati.

Na isti način, kad se plašiš nepoznatog, treba da osetiš da ono postoji i da su ga mnogi ljudi videli. Mesto koga ti danas nisi svestan već su posetili mnogi ljudi. Ono nije nešto opasno; ono nije nešto razorno. Ne, ne, ne! Mi možemo pobediti nesigurnost ili strah od nepoznatog tako što ćemo verovati nekom ko je već bio tamo.

U velikoj palati ima mnogo, mnogo soba. Kad priđeš palati, ti vidiš da je sve tama, jer ne znaš da je unutra prekidač za svetlo. Ali, doći će električar i reći ti: „Ovde je prekidač - samo ga uključi“. Onda je sve u redu. Pre nego što upališ svetlo, jako si uplašen, jer je palata sve u tami. Na isti način, Učitelj dolazi i uključuje prekidač. Tad vidiš da je sve nepoznato prosvetljeno. Ali, ako tamo pođeš sam i ne znaš gde je svetlo, naravno da ćeš se uplašiti.

Za sve u životu potreban nam je neko da uključi prekidač. Kao što sam ti rekao pre pola sata, u tebi je blago, ali neko mora da dođe i da ti ga pokaže. Ako uzmeš unutrašnjeg vodiča da te prosvetli, on će uraditi ono što je neophodno. Tad u tvom životu ne može biti ni trunke nesigurnosti. Sve postaje apsolutno pozitivno. Mi stičemo poverenje kad vidimo nekog drugog ko je već prošao kroz ono što mi sad doživljavamo. Ko god da je moj učitelj, on je takođe imao isti problem u početku, kad je bio učenik. Sad je on postao moj učitelj. Njegov posao je da me uči; na meni je da mu verujem ili ne verujem.

Moj Guru je sada Apsolutni Svevišnji, ali ranije sam imao ljudskog Gurua. On je ostvario Boga, ali pre toga je i on patio od nesigurnosti i mnogo drugih teškoća. Isto tako, Svami Vivekananda je imao veoma mnogo nesigurnosti. Pre nego što je došao u Ameriku, veoma se plašio. Pitao se šta će se desiti! Ali, on je došao ovamo i osvojio srce Amerike samo time što je rekao: „Braćo i sestre, sestre i braćo“. Onda je bio u stanju da širi svetlost Šri Ramakrišne. Svi su nesigurni u početku.

A opet, ko god ima vere u Boga u određenoj tački prolazi kroz mračni tunel. Kad se ide na Menheten iz Kvinsa, prolazi se kroz tunel. Kad uđeš u tunel prvi put, možda ćeš reći: „O, Bože, gde to idemo? Sve je mračno. Vozovi će se sudariti!“ Potom, za nekoliko minuta, ti izlaziš iz tunela i ulaziš na Menheten, kao što su već mnogi ljudi učinili. Dakle, kad prolaziš kroz tunel, uplašen si i nesiguran, ali moraš da prođeš kroz njega. Isto tako, i u duhovnom životu, moramo da imamo veru, u najvećim dubinama svog srca, da je na kraju tunela svetlost.

Deo V

SCA 426-435. Excerpts from an interview given by Sri Chinmoy for a reporter from The New York Times on 3 April 1997 at Annam Brahma Restaurant in Jamaica, New York.

Reporter: Šri Činmoj, gledao sam video na kome ste govorili o jedinstvu u Vašim crtežima. Šta znače sedam miliona ptica kad se govori o jedinstvu?

Šri Činmoj: Za mene, svaka ptica znači jednu novu nadu, jednu novu inspiraciju, jedno novo putovanje. Svaka ptica, po meni, otelovljuje jedinstvo. Ptice lete na nebu. One su slobodne. Dok lete, mi vidimo da imaju unutrašnju otvorenost i unutrašnje jedinstvo. Ako imamo otvorenost i jedinstvo, kao te ptice, možemo da se upustimo u razne oblasti aktivnosti.

Ako kažete da ja sve znam pomalo a ništa kako valja, potpuno ću se složiti sa vašim stavom. Ja crtam, ja pevam, ja pišem, podižem tegove i radim dosta drugih stvari. Što se mene tiče, drvo mog života ima poprilično mnogo grana, ali ja osećam jedinstvo tih grana sa stablom, sa samim drvetom. Svaka grana ima sopstveni značaj. Svaka grana može da ponudi nešto novo, iako one pripadaju istom drvetu.

Ja sam proučavam mir i nastojim da naučim taj predmet tako što ga nudim tragaocima koji takođe čeznu za mirom. Osećam da mi plovimo istim brodom. Učenik uvek želi da uči. Ako postane nastavnik ili profesor, možda više neće želeti da uči. Ali, ako ostane učenik, onda će stalno učiti nove stvari.

Reporter: Kako ste došli u Kvins?

Šri Činmoj: Došao sam u Ameriku 1964. Živeo sam na Menhetnu oko godinu dana, a potom u Bruklinu. Boravim u Kvinsu već oko 30 godina, u Brajervudu. Iskreno govoreći, bilo mi je teško da se prilagodim Menhetnu. Užurbanost i buka ne odgovaraju mojim životnim aktivnostima. Nije da mi se Menheten ne dopada – daleko od toga! Idem na Menheten dvaput nedeljno da bih držao meditacije posvećene miru u Ujedinjenim nacijama, ali osećam da je Kvins mirniji.

Reporter: Kada meditirate u Ujedinjenim nacijama?

Šri Činmoj: U Ujedinjenim nacijama meditiram utorkom i petkom od jedan do dva po podne. Te meditacije posvećene miru držimo već 27 godina. Kada su Ujedinjene nacije proslavile svoj 50.rođendan, naša grupa za mirovne meditacije proslavila je 25 godina posvećenog služenja Ujedinjenim nacijama. Dvostruko smo mlađi od Ujedinjenih nacija. Naše meditativne sesije započele su dok je generalni sekretar bio U Tant, koji je bio veoma dobar prema meni. Prvi generalni sekretar je bio Trigve Li, zatim Dag Hameršeld, a potom U Tant. On je poreklom iz Burme. Bio mi je blizak prijatelj i inspirisao me je da započnem sa mirovnim meditacijama u Ujedinjenim nacijama. Delegati i osoblje koji su zainteresovani za to dolaze i meditiraju sa nama. Tokom godina organizovali smo mnoge, mnoge programe koji odaju priznanje zemljama koje čeznu za jedinstvom i mirom. Održao sam takođe i mnoga predavanja o svetskom miru, jedinstvu i skladu u Ujedinjenim nacijama.

Reporter: Da li su te Vaše aktivnosti za osoblje i delegate?

Šri Činmoj: Da. Kad imamo posebne proslave, dođe priličan broj ambasadora i delegata iz raznih zemalja. Svaka zemlja, kao svaka grana drveta, ima da ponudi nešto jedinstveno svetu.

Reporter: Izgleda da radite mnogo stvari!

Šri Činmoj: Život je aktivnost. On je kao okean. Dno okeana je mirno, ali je površina uzburkana. Aktivnost i život idu zajedno. Ako hoćemo da budemo dobri građani sveta, treba da budemo deo tog sveta. Ne možemo da odemo u pećine Himalaja i ignorišemo svet. Ako smatram da su drugi građani sveta članovi moje porodice, onda treba da jedni drugima dajemo i primamo jedni od drugih. Ja vam dajem ono što imam; vi mi dajete ono što imate. Jedna osoba nema i ne može da ima sve. Ali, ako smo ujedinjeni, ja vam nudim moju dobru volju, dobre želje i sve što imam, a vi meni nudite ono što vi imate. Jedino na taj način možemo da stvorimo svetsku porodicu jedinstva.

Putovao sam u mnoge krajeve sveta i sastao se sa svetskim liderima. Pričali smo o istoj temi: kako možemo da uspostavimo svetski mir. Mi se iskreno trudimo. Još uvek je svetski mir daleko, ali mi bar pokušavamo. Nema ničeg lošeg u tome da se pokuša. Ako ne ide, ne ide. Ja smatram neuspehe stubovima uspeha. Juče nismo uspeli; danas ne uspevamo. To ne znači da nećemo uspeti ni sutra.

Isto je u svom oblastima života. Prošle godine, na olimpijadi, izgledalo je da Karl Luis neće uspeti u skoku udalj. Nije bio ni među prva tri. Onda je iznenada osvojio zlatnu medalju.

Reporter: Da li igrate košarku?

Šri Činmoj: U Indiji sam igrao košarku. Sad vežbam slobodna bacanja. Obično bacam sto puta, pa se malo odmorim pre nego što izvedem još sto bacanja. Vežbam to redovno kad vreme dopušta. Moj najbolji rezultat je 79 od 100.

Reporter: Nije šala! 79 od 100!

Šri Činmoj: U Indiji sam igrao i fudbal. Niz godina bio sam kapiten fudbalskog tima u našoj duhovnoj zajednici. Bio sam takođe i kapiten i trener odbojkaškog tima. Ovde u Njujorku sam igrao tenis. Neki veliki teniseri su bili veoma ljubazni prema meni. Došli su ovde i igrali sa mnom, na našem teniskom terenu u Kvinsu. Dolazili su Monika Seleš, Štefi Graf, Ilie Nastase i Rameš Krišnan da me ohrabre. Nakom što bismo odigrali nekoliko setova, podigao sam svakog od njih jednom rukom pomoću specijalne sprave. Podizao sam ljude iz raznih oblasti i svi se tome radovali. Taj program nazivamo Podizanje sveta srcem jedinstva. Ti građani sveta su veoma veliki u svojim oblastima, pa sam im ja ukazao počast na svoj način. U Indiji, kad god neko uradi neku veliku stvar, kolege ga podignu na ramena.

Reporter: Dakle, to ima simbolično značenje?

Šri Činmoj: Da, to je simbolično.

Reporter:: Mogu li da vas pitam o Vašim crtežima ptica? Ta ideja Vam je došla pre otprilike šest godina?

Šri Činmoj: Da. Tačnije, u decembru 1991.

Reporter: Da li je ti bio neki san, vizija, uvid?

Šri Činmoj: Bila je to posebna inspiracija. Došla mi je u trenutku, ali nije došla od mog uma. Ja ne koristim svoj um da bih znao šta bi trebalo da radim od trenutka do trenutka. Pošto sam tragalac, jedino se molim Bogu da me vodi na Njegov način. Molim se: „Molim Te, učini me tvojim odabranim instrumentom. Koristi me. Molim te, daj mi sposobnost da inspirišem ljude, a istovremeno me učini sposobnim da bolje služim Tebi“. To je moja molitva.

Ove godine me je moj Voljeni Svevišnji inspirisao da održim pedeset koncerata u čast godišnjice nezavisnosti Indije. Indija je stekla nezavisnost pre pedeset godina.

Jeste li Vi iz Japana?

Reporter: Tamo sam rođen, da.

Šri Činmoj: Ove godine sam boravio tamo dva meseca. Najomiljenije mesto mi je Budina statua u Kamakuri. Bio sam tamo sedam puta i dva ili tri puta sam držao koncerte ispred Budine statue.

Reporter: Šri Činmoj, koje su savremene ili istorijske ličnosti kojima se najviše divite?

Šri Činmoj: Među savremenim ličnostima, divim se mnogima, ali pre svega predsedniku Gorbačovu. Nakon njega dolazi Majka Tereza, sadašnji papa, i predsednik Nelson Mendela. Divim se i nekim drugim svetskim ličnostima i sreo sam se sa njima, kao na primer sa nadbiskupom Dezmondom Tutuom, predsednikom Vaclavom Havelom i nekoliko generalnih sekretara Ujedinjenih nacija.

Hteo bih da kažem nešto o mojim najomiljenijim. U Majci Terezi vidim dva aspekta: majke i sestre. Jednog trenutka, ona je saosećajna majka; narednog trenutka je brižna sestra. Kad se sretnem i razgovaram sa njom, ona me blagosilja kao što majka blagosilja svoje dete i još me obasipa ogromnom sestrinskom ljubavlju.

Papa takođe ima dva aspekta: aspekt oca i aspekt dede. Po meni, on ne samo da je Sveti Otac, već i Sveti Deda. Otac veruje u pravdu. Ako njegova deca urade nešto pogrešno, otac će se uznemiriti i možda će nešto preduzeti. Ali, deda sve oprašta svojim unučićima. Za njega, njegovi unučići ne mogu da urade ništa pogrešno. U tom pogledu, Papa je kao deda.

Po mom skromnom mišljenju, predsednik Gorbačov je najveći čovek na svetu. On je mogao da postupi kao njegovi prethodnici, kao Staljin i drugi, ali je njegovo srce izašlo na površinu. Sad imamo jedan Berlin: ranije su bila dva Berlina. On je bio glavni instrument u oslobađanju Mađarske, Čehoslovačke, Poljske i mnogo drugih zemalja Istočnog bloka. Ne kažem da je on bio jedini instrument, ali je bio glavni instrument oslobađanja tih zemalja. Znam koliko je teško ujediniti dve zemlje, ali on je to učinio. Zahvaljujući njemu, sad imamo jednu Nemačku. Ali, predsednik Gorbačov je najviše učinio za svoju zemlju. On je otvorio vrata ka Zapadu. Možete to zvati demokratijom, ili drugačije, ali sad postoji jedna otvorenost koje ranije nije bilo. U kojoj meri je uspeo, to će oceniti Bog i čovečanstvo. Čovečanstvo će uvek pogrešno suditi o nama. Ono što je važno jeste kakvi smo u Božijim Očima.

Pre nego što je predsednik Gorbačov došao na vlast, svetski mir je bio samo reč iz rečnika. Svi razgovori o razoružanju i smanjenju nuklearnog naoružanja potekli su od njega. On je to započeo; bio je pionir. Mnogi mu u početku nisu verovali, ali je on dokazao da je iskren. Kad je predsednik Gorbačov preuzeo vlast, mogao je da nekoliko godina vlada kao diktator, kao što su činili njegovi prethodnici, ali on to nije uradio. Umesto toga, uveo je perestrojku, glasnost i demokratiju.

Da budem iskren, politika mi nije jača strana. Ja sam duhovni tragalac. Ali kad vidim da se neko trudi da uzdigne svest čovečanstva, onda tu osobu od sveg srca podržavam. Predsednik Gorbačov je pokazao kako ljudska bića mogu da se ujedine. On je uradio nešto. Mnoge druge političke ličnosti, oprostite mi, samo pričaju o miru. Jednog trenutka zagovaraju svetski mir; a sledećeg bacaju bombe negde. Oni koriste izraz „smanjenje nuklearnog naoružanja“, a onda vidimo da povećavaju svoj nuklearni potencijal. Ali, što se tiče predsednika Gorbačova, kad bi nešto rekao, on bi to i uradio. Zato smatram da je on najveći živi čovek na svetu.

Još jedan kvalitet koji predsednik Gorbačov ima: on je dovoljno iskren i hrabar da kaže da je načinio mnoge ogromne greške. Ima mnogo političkih lidera koji nikad neće priznati da su ikad pogrešili. Predsednik Gorbačov piše u svojim memoarima da je pravio greške i da se sad trudi da ih ispravi. Mi smo ljudska bića. Ljudski je grešiti; svi prave greške. Ali, neki priznaju da su napravili greške, dok drugi to neće da priznaju. Ljudi koji priznaju da su pravili greške su, po meni, ne samo veliki, nego i dobri.


SCA 433. U trenutku odgovora na ovo pitanje, papa je bio Papa Jovan Pavle II.

Reporter: Dozvolite mi da postavim pitanje o duhovnosti. Ja ne znam mnogo o predsedniku Gorbačovu, ali mogu da pretpostavim da se Vi njemu divite sa duhovne tačke gledišta, onako kako se divite Majci Terezi i Svetom Ocu?

Šri Činmoj: Duhovnost ima dva krila. Jedno zovemo težnjom, a drugo posvećenošću. Našom težnjom mi se molimo Bogu. Našom posvećenošću, mi služimo Njemu. Što se tiče Svetog Oca i Majke Tereze, mi vidimo da oni teže. Oni se svakodnevno mole Bogu. A opet, oni su takođe posvetili svoje živote čovečanstvu. Što se tiče predsednika Gorbačova, ceo svet može da vidi i oseti koliko je on stvari učinio da bi služio čovečanstvu. On se možda ne moli rano ujutru poput Majke Tereze ili Svetog Oca, ali je sam njegov život posvećen ne samo Rusiji, Sovjetskom Savezu, nego i celom svetu. On je sada u Turskoj; prošle nedelje je bio u Argentini. On ide na mnoga mesta. Zašto? Oni ga pozivaju zato što u njemu vide nešto veoma posebno. Oni vide da on ima svetlost. Zato ga sve zemlje obožavaju. A opet, niko nije prorok u svom selu, pa je zato glatko izgubio na izborima. Ali, gde god da ode, ljudi ga cene. Oni vide da on iskreno misli ono što govori. Za njega je svetski mir realnost u njegovom životu. Mi prihvatamo njegovu posvećenost kao nerazdvojni deo duhovnog života. On se možda ne moli na hrišćanski način, kao Papa ili Majka Tereza, ali dobija poruke iznutra i nastoji da izrazi i obelodani te poruke celom svetu. Zato je on, za mena, istinski duhovan.

Reporter: Da li ste vi rekli: „Ko služi, taj se i moli“?

Šri Činmoj: Svakako! Mi služimo drugima zato što ih vidimo kao otelovljenje Boga. Bog ispoljava Sebe u svakom ljudskom biću na poseban način. Ne mora svaki član porodice da ima isto zanimanje: jedan će biti lekar, drugi muzičar i tako dalje. Ali, oni su jedna porodica. Uveče se sastaju i jedu zajedno. Svaki pojedinac je jedinstven na svoj način, a tu jedinstvenost treba upotrebiti za dobro sveta.

Apsolutna je istina da se onaj ko služi Bogu takođe i moli, a na isti način, onaj ko se moli takođe služi Bogu. Recimo da se neko moli u pećinama Himalaja. Ako on postane dobar čovek, na svetu će biti jedna nebožanska osoba manje. Na taj način, taj koji se moli u pećinama Himalaja takođe služi čovečanstvu.

A opet, onaj ko daje svoje služenje takođe se moli na jedan poseban način. Osoba koja ne teži neće posvetiti svoj život ni na sekundu. Dobra osoba će posvetiti ceo svoj život. Ta posvećenost nije ništa drugo do težnja. Neko ko otelovljuje svetlost ne može se odvajati od nekog ko nudi svoju svetlost celom svetu.

From:Sri Chinmoy,Šri Činmoj odgovara,deo 11, Agni Press, 1999
Izvorno sa https://rs.srichinmoylibrary.com/sca_11