Ako se rano ujutru pomolimo Bogu najduševnije, moći ćemo da izbegnemo probleme. U našim molitvama, kao prvo moramo da se molimo za ispunjenje Božije Volje: „Neka Bude Tvoja Volja.“ Ovo je najviša molitva. Božije Ispunjenje mora da bude najvažnije. Kad se molimo za ispunjenje Božije Volje, onda možemo da se molimo Bogu za posebnu zaštitu, tako da ćemo, kad se loše stvari dešavaju, da budemo negde drugde. Ako se neko kolima približi i udari nas, mi kažemo da se dogodila saobraćajna nesreća. Ali zašto je to moralo da se dogodi? Trebalo je da budemo na nekom drugom mestu! Baš u tom trenutku, Božijom Milošću mogli smo da budemo na nekom drugom mestu – u drugoj traci ili četiri automobila ispred.
Molimo se Bogu petnaest minuta rano izjutra. Možda tokom tih petnaest minuta, kažemo pet puta Božije Ime. Ali čak i dok izgovaramo „Bog“, obično nam um i čitavo biće čvrsto spavaju. Hvalimo se, „Oh, molio sam se i meditirao ujutro.“ Ali kakva je ta molitva? Kakvu smo meditaciju imali? Da smo se duševno molili i meditirali za zaštitu, ne bismo bili na tom nesrećnom mestu kada se dogodio udes.
Postoje unutrašnji napadi i spoljni napadi. Mi vidimo samo spoljne napade. Spolja vidimo da se dogodila neka nesreća, da je neko žrtva. Ali unutrašnji napadi uvek dolaze pre spoljnih napada; sve ono što se dogodi na spoljašnjem planu ima svoje seme u unutrašnjem svetu. Na unutrašnjem planu napadamo druge pogrešnim mislima i dopuštamo drugima da napadaju nas. Zbog toga se događaju spoljašnje nesreće. U svakom trenutku napadaju nas nebožanske misli; ako to nisu pogrešne misli nekog drugog, onda su naše vlastite. Stoga se molimo Bogu da nas zaštiti, ne samo od drugih već i od samih sebe. Ako se molimo Bogu da nas spase od unutrašnjih napada, onda će spoljašnji napadi oslabiti.
Čak i ako nas drugi napadaju, ne treba da im uzvraćamo napadom. Mi ne sledimo filozofiju milo za drago. Ali ako neko želi da me napadne, moram da upotrebim svoju mudrost. Recimo da pas hoće da me ujede. Ako se popnem na drvo, pas može samo da laje. Onda će posle izvesnog vremena potpuno izgubiti strpljenje. Za to vreme ja uživam u mangu na vrhu drveta. Kada pas ode, ja siđem.
Dakle, ljudi koji na spoljašnjem planu pate ne čine najpre ono što je najvažnije. Oni se ne mole Bogu, koji je svemoćan, da uzdigne njihovu svest i svest drugih. Znamo da će loše misli dovesti do spoljašnjih nesreća, a ipak gajimo loše misli. Znamo da ćemo opeći prste plamenom, a ipak ga, kao deca, dodirujemo samo da bi videli šta će se dogoditi. Osećamo kao da nas loše stvari vuku kao magnet. Umesto da nas privuku dobre stvari, uvek dotičemo pogrešne stvari. Onda su moguće mnoge pogubne posledice.
Bog će nas svakako spasti ako je naša molitva apsolutno iskrena. Nažalost, umesto da se molimo Bogu za unutrašnje bogatstvo, koje je prosvetljenje, molimo se za materijalno blagostanje. Ali ako nemamo unutrašnje bogatstvo, ako nemamo mir, ljubav i svetlost, onda čak i ako steknemo spoljašnje bogatstvo, nećemo imati unutrašnju radost i unutrašnju sigurnost, jer ćemo u unutrašnjem životu biti veoma siromašni. Slično tome, ukoliko se molimo Bogu za spoljašnju moć, možda ćemo je dobiti, ali što više spoljne moći steknemo, to nesigurniji postajemo.
Spoljašnji uspeh je kao gusta džungla. Možemo da cenimo džunglu, ali u njoj ima prilično mnogo tigrova. Tamo ne možemo da nađemo nikakvu sigurnost. Unutrašnji napredak je kao vrt sa mnogim lepim i mirisnim cvetovima. Ako živimo u vrtu našeg srca i osećamo jedinstvo sa Bogom i Božijom Samilošću, onda ćemo naravno biti sigurni. Sigurnost se ne nalazi u gužvi ili u nekoj grupi. Sigurnost se jedino nalazi u našoj veri u Boga i u našoj spoznaji da smo od Boga i da je Bog od nas.From:Sri Chinmoy,Šri Činmoj odgovara, deo 18, Agni Press, 1999
Izvorno sa https://rs.srichinmoylibrary.com/sca_18