Pitanje: Poslednja slika koju si naslikao pre neko veče bila mi je vrlo upečatljiva jer se činilo da si blagosiljao sliku svaki put kad si je prstima dotakao. Da li je ta slika posebna jer između tebe i te slike nije bilo predmeta, poput četkice za slikanje?

Šri Činmoj: Postoji velika razlika. Kad direktno koristim svoje prste, osećam ogromnu ljubav, ne prema papiru ili platnu, već prema svojoj ruci. Tada, nije papir taj koji pruža odgovor; to je nešto drugo. Moja ljubav ulazi u samu sliku i to je obostrano. Ja takođe primam ogromnu ljubav iz slike. Pritisnem ovaj prst, onaj prst i onda svaki put u prstu vidim dušu. Svako od nas ima jednu glavnu dušu, a opet svaki deo nas ima dušu, svaki ekstremitet ima dušu. Stoga kad sam slikao, prvo sam video dušu jednog prsta, a zatim sam video dušu drugog prsta. Potom sam video dušu mog malog prsta – slatku, vrlo, vrlo slatku i lepu, prelepu. Koristio sam ruke da bih slikao, ali u tim trenucima one se ne mogu zvati rukama. Bile su toliko lepe. Ponekad noću odjednom bude svetlost jer se pojavi svitac. Tako je bilo sa mojim rukama. Kad sam slikao prstima, video sam da moje ruke šire svetlost svuda. Prsti su bili tako slatki, svaki od njih, posebno mali prst. Od malog prsta sam dobijao puno radosti i ushićenja. Dakle, postoji velika razlika kada koristim sunđer ili četkicu i kada koristim prste. Lično dobijam mnogo više radosti koristeći prste. Ali onda je potrebno tako mnogo vremena da se uradi jedna slika. Koliko dugo možeš tako da radiš?

From:Sri Chinmoy,Šri Činmoj odgovara, deo 17, Agni Press, 1999
Izvorno sa https://rs.srichinmoylibrary.com/sca_17