Čim vidimo nešto što ima duhovnu lepotu, želimo to da prisvojimo. Kada vidimo lep cvet, zar ne želimo da imamo miris i lepotu cveta u našem sopstvenom srcu? Kad se molimo i meditiramo, zar ne želimo da imamo prostranstvo neba unutar nas? Kad ptice lete, zar ne osećamo da naše unutrašnje biće treba da uživa u slobodi, tako da obične misli ne mogu da nas vežu? Stoga, sve što je dobro mi cenimo i nastojimo da unesemo u svoj vlastiti život. Nije reč o tome da to pokušavamo da zgrabimo; mi se poistovećujemo sa tim. Ja sam duhovna osoba i vi ste na mom brodu. Vidiš nešto dobro u meni; zbog toga pokušavaš da se poistovetiš sa mojom svešću. Zato, ako je tvoj profesor stvarno dobra osoba, videće u tvom duševnom osmehu nešto najvrednije, a to je tvoja jednostavnost.
Što veći postajemo intelektualno, utoliko pre gubimo jednostavnost, iskrenost i slično. Čovek može da ima prosvetljen um a da ne pročita milione knjiga. Kad je um spreman da primi svetlost Odozgo ili iznutra, kad um čezne za nečim van svog sadašnjeg poimanja, onda prosvetljenje osvane. Intelektualci stalno osećaju da znaju sve. Oni nemaju unutrašnju glad da znaju nešto više, ali im srce stalno čezne za još nečim. Na mentalnom nivou, uvek će biti neki drugi intelektualni div koji ima više znanja, premda je to teško njihovom umu da prihvati. Ali kad srce vidi nešto lepo ili nekoga ko je duhovan, srce će pokušavati da postane ta lepota ili da se ugleda na tu osobu.
Dakle, da se vratim tvom pitanju, samo tvoje prisustvo, tvoj život koji je preplavljen jednostavnošću, sigurno će tvom profesoru davati radost. On tu vrstu radosti nema. A radost je ono za čim svi čeznemo.From:Sri Chinmoy,Šri Činmoj odgovara, deo 17, Agni Press, 1999
Izvorno sa https://rs.srichinmoylibrary.com/sca_17