Kao pojedinci, mi gorimo od želje da vidimo kako postajemo bolji, kako napredujemo. Sada, ako možemo da se poistovetimo sa drugima, zar nećemo isto tako goreti od želje da se i oni poprave? Mi smo spremni da uložimo svoje vreme, energiju i sve ostalo u našu težnju, jer hoćemo da postanemo savršeni. Sad, Bog kaže: „Čak i ako nisi savršen, ja želim da pomogneš svom mlađem bratu, da ga podigneš do izvesnog nivoa“. Ti si jedan korak ispred te osobe. Zato Bog traži da to uradiš. Bog ne traži od nekog drugog da to uradi. On ne traži od nekog drugog da dođe i posavetuje te. Bog ne traži od mene da potražim savet kada izlazim na ulicu. Ali, On mi kaže: „Ako vidiš nekog ko je iskren, nekog ko je prijemčiv, daj mu ono što imaš. Daj mu svoju energiju, daj mu svoju svetlost“.
Dakle, da se vratimo težnji, kada meditiraš rano ujutru, čak i ako meditiraš samo petnaest minuta, ako si u stanju da dobro meditiraš, onda moć te meditacije lako potraje čitavog dana. Ali, ta meditacija mora da bude veoma snažna. Ako rano ujutru napuniš rezervoar svog automobila, možeš da pređeš na stotine kilometara. Onda ga sledećeg dana ponovo napuniš. Ali, ako ujutru nema benzina da kreneš, kako ćeš se odvesti bilo gde? Ujutru se mnogi, mnogi učenici ne mole i ne meditiraju. Oni samo obmanjuju sebe. Neki ljudi sede pred oltarom samo dva ili tri minuta. Potom osećaju da je to dovoljno.
Da li ja od tebe zahtevam da ujutru, u tri ili četiri, izađeš napolje i da lepiš plakate ili da ideš u neku TV stanicu? Najpre ono što je najvažnije. Uvek kažem da težnja mora da dođe prva. Potom, kada završiš meditaciju, možeš da izađeš i radiš na manifestaciji i to je tvoja posvećenost. Dok krajnje iskreno meditiraš, čak i ako tada ne misliš na posvećenost, Bog ti daje energiju koja će ti biti potrebna u tvom životu posvećenosti.
To je kao jutarnje vežbanje kod kuće. Rano ujutru, kod kuće, radiš vežbe istezanja. Potom odlaziš na stazu i počinješ da sprintaš. Kod kuće se samo istežeš. Ali, dok protežeš noge ili postavljaš telo u razne položaje, Bog ti daje energiju. On te priprema za ulazak na bojno polje života i nadmetanje sa neznanjem.
Učenicima se vrlo često događa da dok rade jednu stvar, misle na drugu. Kad je vreme za posvećeno služenje, oni misle na težnju. A onda, kad meditiraju rano ujutru, oni misle na posvećenost. Kad je vreme za jelo, oni misle na spavanje. A kad je vreme za spavanje, oni misle na jelo. To se događa u većini slučajeva. Dok obavljaju neki posvećeni rad, oni se pitaju zašto ne teže. Sami sebi govore: „Ako ne meditiram, kako ću ostvariti Boga?“ A onda, dok meditiraju, posle pet sekundi pomisle da ako ne izađu napolje i ne učine nešto za manifestaciju, Bog neće biti zadovoljan. Sve vreme osećaju da je ono drugo važnije. Dok teže, misle da je manifestacija beskrajno važnija. Dok manifestuju, misle da je težnja beskrajno važnija. Ali, što se mene tiče, obe su podjednako važne.
Skakač u dalj zna da će moći dobro da skoči ako se odrazi levom nogom, ali ako se odrazi desnom, uopšte neće moći dobro da skoči. Koliko je ljudi u stanju da se odrazi sa bilo kojom nogom i da skoči isto daleko? Jedna noga je uvek jača. A opet, druga noga pomaže da skakač doskoči na liniju. Tada on koristi obe noge. On ne doskoči samo sa levom nogom. To nije moguće. Isto je i u životu, mi moramo da koristimo i težnju i posvećenost. U posvećenosti treba da vidimo težnju a u težnji posvećenost. Ali, dok radimo na manifestaciji, ne bi trebalo da mislimo da je težnja važnija. A dok se molimo i meditiramo, ne bi trebalo da mislimo da je manifestacija važnija. Samo ćemo upropastiti svoju težnju, i nijednu stvar nećemo uraditi kako treba.
Na našem putu bi trebalo da nastojimo da meditiramo najmanje dvaput dnevno po petnaest minuta. Od tih petnaest minuta, ljudi obično jedva tri minuta dobro meditiraju. Niko ne može da kaže da je od samog početka uzdigao svoju svest do najvišeg. To se ne dešava. Ja vidim da je za to potrebno vreme. Zato od petnaest minuta možete da očekujete bar pet minuta dobre meditacije. Inače, nijedan moj učenik ne petnaest minuta da meditira najuzvišenije.
Da se vratimo na temu, nemoj da zanemaruješ svoju težnju. Najpre ono što je najvažnije. Ali, ako ne možeš da uradiš ono prvo, uradi bar ono drugo, a to je posvećenost. A opet, ako ujutru ne možeš dobro da meditiraš, bar meditiraj dobro uveče. Naravno, idealno bi bilo da čim svane jutro, tvoja jutarnja meditacija bude izuzetno dobra. U podne, meditiraj opet. A potom, uveče meditiraj još jednom. Na taj način, uopšte nećeš imati problema.
Ti znaš da je doručak jedna stvar, ručak druga, a večera nešto sasvim treće. Mi večeramo u vreme doručka. Ovi obroci moraju da se uzimaju jedan za drugim. Slično tome, ako triput dnevno možeš krajnje duševno da meditiraš– deset minuta ujutru, deset minuta u podne i deset minuta uveče – bićeš u stanju sve da uvažiš. Kada je potrebna težnja, bićeš u stanju da joj daš puni značaj. A kada je potrebna posvećenost, bićeš u stanju da i posvećenosti pridaš puni značaj. Posle težnje dolaze posvećenost i manifestacija. Ako nema težnje, ne može da nastane ni posvećenost. Zato, hajde da rano ujutru težimo. Odmah nakon naše težnje, Bog će nam dati bezgraničnu energiju i priliku za posvećenost. A dok obavljamo nesebično služenje, videćemo da se u tome ispoljava Božija božanstvenost u nama.
Ja ne vidim nikakavu protivrečnost između posvećenosti i težnje, pod uslovom da se one obavljaju u vreme kada su potrebne. Bez težnje, kako se neko može popeti uz drvo? A opet, zar je lepo da, ako se popneš na drvo, sedneš na najvišu granu i jedeš voća do mile volje, dok u podnožju drveta tvoji bližnji plaču za mangom? Hoćeš li biti u stanju da sav mango pojedeš sam? Ne, tvoje srce će se slomiti, jer tvoja težnja zahteva iskrenost, brižnost i samilost. Težnja je nešto božansko u tebi što te uzdiže. Zahvaljujući toj božanskoj stvari, ti si na vrhu drveta. Ako te nešto božansko uzdigne, pa te ista ta božanska stvar i dalje drži na visini, zar taj božanski deo neće takođe od tebe tražiti i da siđeš dole? To nije tvoj duhovni pad; to je samo zato da bi ponudio voće drugima kako bi i oni najzad postali dovoljno snažni da se popnu onako kako si se ti popeo.
Manifestacija je teška, posebno za Indijce, jer je naš um usmeren na težnju. Za zapadnjake je ona relativno lakša, jer su oni navikli na dinamičan život. Oni se kreću unapred. A mi Indijci se krećemo naviše. Ali, bilo da se krećeš naviše ili unutra ili unapred, svo to kretanje se odvija u isti mah. Ako se popneš jedan santimetar više, onda ćeš istog tog trenutka ući i jedan santimetar dublje i pomeriti se jedan santimetar unapred. Zato ta tri kretanja – unapred, unutra i naviše – moraju da se odvijaju istovremeno. Ako zaista možemo da zaronimo duboko u sebe, onda možemo i da se uzdignemo, kao na odskočnoj dasci, a takođe i da se krećemo unapred. Ako krajnje iskreno težimo, u našoj težnji će postojati i kretanje da ronimo unutra i idemo unapred.From:Sri Chinmoy,Šri Činmoj odgovara, deo 16, Agni Press, 1999
Izvorno sa https://rs.srichinmoylibrary.com/sca_16