Zato moramo da znamo šta je zaista prihvatanje. Ako želimo da prihvatimo prostranstvo, postoji nekoliko stvari kojih treba da se odreknemo. Međutim, mi ih se zapravo ne odričemo; mi ih samo držimo na njihovom pravom mestu kako bi i one takođe mogle da teže za svetlošću. Recimo da sam u ovom trenutku spreman da težim za svetlošću. Ali, ako budem čekamo na mog brata ili sestru ili nekog meni dragog, Bog će reći: „Budalo! Pozvao sam tebe; tvoj čas je došao. Zašto otežeš? Kad dođe čas za tvoje drage, pozvaću ih!“
Kad Božji Čas kucne, mi tada čak ni ne biramo da stanemo na Božju stranu. Ne, Bog jednostavno staje na našu stranu. On je bacio atomsku bombu svetlosti, i mi postajemo veoma srećni što smo postali jedno sa Njegovom Voljom.
Kad je Gospod Krišna svirao na svojoj flauti, gopi pastirice su trčale da budu sa njim, jer su bile spremne. Ali, ljudi koji nisu bili spremni nisu došli. On je svirao na flauti za sve, ali su samo oni koji su bili spremni došli trčeći. Milost Svevišnjeg se spušta; Božanska Svetlost se spušta. Neki ljudi su spremni da otvore svoja vrata i prozore, a drugi nisu. Neki prizivaju svetlost da dođe i uđe u njih, ali milioni i milijarde to ne čine. Oni kažu: „Nama to ne treba“. Za njih Božiji Čas još nije kucnuo.From:Sri Chinmoy,Šri Činmoj odgovara, Agni Press, 1999
Izvorno sa https://rs.srichinmoylibrary.com/sca_10