Hrabrost

U jednoj od Upanišada piše da dušu ne mogu osvojiti slabići. Hrabrost je apsolutno neophodna u duhovnom životu. Već i samo prihvatanje duhovnog života zahteva veliku hrabrost. Samo božanski hrabra duša, samo božanski nadahnuta duša može glatko da stigne na najuzvišeniji Cilj.

Ova hrabrost nije hrabrost sujetne, grube osobe koja udara druge da bi dokazala svoju superiornost; sasvim je drugačija. Ova hrabrost je stalna svest o tome u šta ulazimo, šta ćemo postati, o tome šta želimo da otkrijemo. Moramo smelo da skočimo u okean duhovnosti, ali potrebno je da razumemo da ne skačemo u more neizvesnosti. Neizvesnost i duhovnost nikad ne idu zajedno. Kada govorimo o hrabrosti, moramo razumeti da hrabrost znači izvesnost.

Pomoću štapa i kanapa nećemo postići spoznaju Boga; nego kroz neprestanu požrtvovanost. Nuđenje sebe je najmoćnije oružje, jer istinska hrabrost počiva upravo na nuđenju sebe. Kada znamo, osećamo i shvatamo da je Bog naš, i da smo mi Božiji - odišemo spontanom hrabrošću.

Vi i Bog ste večno jedno, svako ova vas ispunjava onog drugog. Vi možete da ispunite Svevišnjeg uz nesalomivu hrabrost ili Snagu volje duše, a Svevišnji će ispuniti vas. To osećate snagom svoje sve-nudeće, sve-žrtvujuće unutrašnjoj hrabrosti.

From:Sri Chinmoy,Cvetovi duge, 1. deo, Agni Press, 1973
Izvorno sa https://rs.srichinmoylibrary.com/rf_1