Bekstvo nije rešenje. Ko beži? Neko ko je učinio nešto loše. Vlasnik kuće ne beži. On ne mora da se krije, jer nije ništa ukrao. Zašto bi duhovni tragalac bežao? Zašto bi se bojao čovečanstva? Ako je u ovom trenutku čovečanstvo za njega neko ko predstavlja sumnju ili druge negativne osobine, neka preobrazi tu sumnju u sigurnost. Neka preobrazi strah čovečanstva u hrabrost. Tragalac u svakom trenutku dobija zlatnu priliku da se suoči sa svetom. Ako grnčar ne dodirne glinu, kako će glinu moći da pretvori u lepu vazu? Svaki tragalac treba da prihvati čovečanstvo, a potom da sopstvenom težnjom i sopstvenim ostvarenjem preobrazi lice čovečanstva. Ako se boji svojih bližnjih i pokušava se da se sakrije, onda ima pogrešan pristup.
U duhovnom životu, ako neko zaista želi da pomogne čovečanstvu, treba da živi u svetu. Ako neki duhovni Učitelj ima ašram i tragalac tamo odlazi da meditira, to je divno. Ali, ako se tragalac odrekne sveta i ode u manastir ili na usamljeno mesto da meditira, ko će tada preobraziti lice sveta? Moramo da prihvatimo svet kakav jeste, sa namerom da preobrazimo svet. Svet nije savršen, ali nismo ni mi. Nijedno ljudsko biće nije savršeno kao Bog. On nas inspiriše da budemo savršeni, pa ako nam On da inspiraciju i sposobnost da usavršimo sebe, on će nam takođe dati i inspiraciju i sposobnost da usavršimo druge. Ali, da bismo to uradili, moramo da se družimo sa ljudima i pomognemo im u njihovom unutrašnjem buđenju i njihovom unutrašnjem ostvarenju.
Ono što nam je neophodno da bismo ostvarili Boga je unutrašnji plač, a mi možemo iznutra da plačemo čak i dok hodamo ulicom. Greška je misliti da možemo da plačemo iznutra jedino ako smo na vrhu Himalaja. Čak i tamo će naši umovi lutati, pa ćemo misliti na naše prijatelje, rođake i na neprijatelje. Sa druge strane, čak i ovde u svetu, u metežu života, lako možemo da mislimo na Boga. Zato ostvarenje Boga može da se odigra, morada se odigra i odigraće se ovde na zemlji, usred naših mnogobrojnih aktivnosti, pod uslovom da su naše aktivnosti posvećene Bogu. Svako naše delo mora biti posvećeno Bogu, bez obzira šta radimo.
Vi radite ovde, u radio-stanici. Sada ste oko dva sata služili čovečanstvo. To je čin posvećenosti. Ovakvim davanjem sebe svetu ćete ugoditi Bogu mnogo više nego oni koji se zatvore u sobu i pod izgovorom da meditiraju misle svakakve nebožanske misli. Čim ponudimo sebe, mi širimo svoju svest. Zato se ostvarenje Boga može postići u svakodnevnom životu. Ne moramo da se izolujemo od sveta.From:Sri Chinmoy,Politika i duhovnost: mogu li da idu zajedno?, Agni Press, 1977
Izvorno sa https://rs.srichinmoylibrary.com/ps