Učitelj se nasmešio. „Znaš, jedan od tvoje duhovne braće me je juče pitao da li ti je tvoja karma iz prošlosti uzrokovala ovu nesreću ili je to bilo zbog napada neprijateljskih sila. Rekao sam mu da je to sigurno bio napad neprijateljskih sila. Neprijateljske sile su mnogo, mnogo agilnije od božanskih sila, iako na kraju uvek pobijedi božanska Volja. Neprijateljske sile su kao deca koja stalno štipkaju oca, kao majmuni, i stalno misle da će oslabiti svog oca. Ali, one greše. Samo jedan očev šamar i sve je gotovo. Ipak, one nastavljaju da štipaju. Kad božanskog ratnika napadnu neprijateljske sile na ovakav način, on će pre ojačati nego oslabiti. To mu daje dodatnu snagu.“
Učenik je odgovorio: „Učitelju, osećam da je ova nesreća bila vredna svakog trenutka bola zbog iskustva koje si mi dao. Po prvi put u životu sam stvarno osetio i shvatio koliko imaš ljubavi za mene. Video sam da je ta ljubav koju ti gajiš, koju Svevišnji gaji, beskonačna, sveobuhvatna“.
„To je apsolutno istinito, sine“, rekao je Učitelj. „Uvek govorim tebi i drugim učenicima da vas volim beskonačno više nego što volite sami sebe. Um tome ne veruje, ali je to istina.“ Učenik je upitao: „Učitelju, kako je moguće da nas voliš više nego što volimo sami sebe?“
„Kad vi mislite o sebi, mislite o svojim brigama i strepnjama. Vi mislite da se vaš život sastoji od toga šta treba da uradite, s kim treba da govorite, šta ste videli i slično. Ali, u Oku Svevišnjeg, to uopšte nije vaš život. Vaš život je vaša prijemčivost, koliko ste sposobni da primite Njegovu Ljubav, Mir i Blaženstvo.
Jedan od mojih učenika mi je neki dan rekao: "Mogu da poverujem da me voliš i da ja volim tebe, ali kad kažeš da nas voliš više nego što volimo sami sebe, zar to nisu samo lepe reči?’ Onda je nekoliko dana kasnije taj učenik imao san i u tom snu je video da je svim događajima iz svog života, sa svime što je uradio i što je postigao, izgradio kuću. Ali postepeno, postepeno, ta kuća poče da se raspada, sve je otpadalo sa nje i on je uvideo besmislenost svih tih događaja. Osetio se potpuno izgubljeno. Ali, onda je video mene kako tamo stojim sa svom svojom ljubavlju prema njemu. Tek kad je postao potpuno jedno sa mnom i kad sam ja postao potpuno jedno s njim, osetio je nešto radosti, mira i ispunjenja.
Svi osećaju da je njihov život sastavljen od ovakvih događaja, njihove dnevne rutine, ali ja bih hteo da kažem da su te stvari obična iskustva koja imamo dok živimo na zemlji. Da bi se živelo u Bogu potrebno je nešto drugo. Da bismo živeli u Bogu, moramo da znamo koliko ljubavi možemo da primimo, koliko svetlosti možemo da primimo od Svevišnjeg.“
„Ali Učitelju“, rekao je učenik, „još uvek ne razumijem kako možeš da me voliš više nego što ja volim samog sebe. Žao mi je. Znam da možeš, ali nisam sasvim siguran u to kako.”
Sine moj, evo kako. Ti sebe vidiš kao ljudsko biće, puno neznanja. Tako da kad misliš o sebi, misliš o neznanju. Ti sebe ne vidiš kao drugog Boga; ti sebe vidiš kao poluživotinju. Kad si neiskren misliš da sve znaš, a kad pokušaš da budeš iskren, misliš da si pun neznanja. Ali, trebalo bi da znaš da to što Bog jeste, to si i ti. Samo kad si u svojoj apsolutno najvišoj svesti misliš o sebi kao o izabranom instrumentu Boga. To znanje o tome ko ti stvarno jesi je ono za čim sada vapiš. Ja tebe volim neprestano i beskrajno zato što ja uvek znam ko si ti. Ja tebe znam ne samo kao instrument Svevišnjeg, već kao Samog Svevišnjeg. Ima trenutaka kad gledam tebe i druge učenike i kad ne vidim Svevišnjeg u vama; već vidim Samog Svevišnjeg. Ti nećeš u to poverovati, ali ja te vidim ne kao ljudsko biće koje ima Svevišnjeg u sebi, već kao Svevišnjeg i ništa drugo. To vidim svojim ljudskim očima, i kad ne koristim svoje trećee oko.
Ja volim Svevišnjeg koji je tvoja stvarna stvarnost, beskonačno više nego što ti voliš ljudsko biće koje smatraš da jesi. Pa ako ja tebe vidim kao Svevišnjeg, kako da ne volim tebe, kao što volim i sebe, ne kao ljudsko biće, već onako kako vidim sebe kroz svoje ostvarenje, kao Svevišnjeg? Ti možda misliš da si ti skup svojih probema, da si skup detalja iz svog života i zato ne možeš da voliš sebe krajnje posvećeno. Bićeš u stanju da voliš sebe samo kad budeš u svom najvišem, kad budeš osećao moje prisustvo u svom srcu. Ali, ja tebe volim neprestano. Evo dokaza. Većinu vremena ti misliš na nešto drugo, na svoj posao, svoju ženi, svoju decu, ali ja neprestano mislim na tebe. Ti misliš da voliš sebe, svoju porodicu, sve što čini tvoj život, ali tvoja pažnja je podeljena. Uvek misliš na druge stvari. Ali, moja pažnja nikad nije podijeljena. To je neprestana ljubav prema tebi.“
Do sada je učenik već potpuno zaboravio na bol. CUčitelju", upitao je, „Da li tajna svesnog boravljenja u ljubavi leži u zahvalnosti?“
„Da. Apsolutno. Nesrećna okolnost je, međutim, to što naš ljudski um misli da je zahvalnost nešto inferiorno. Mi osećamo da radimo nešto inferiorno kad ponudimo zahvalnost Bogu, pošto nam je On prvi nešto ponudio. Ako je neko prvi uradio nešto za nas, normalno je da mu iskažemo zahvalnost, ali mi osećamo da je moć zahvalnosti inferiorna u odnosu na moć davanja.
Ali, Bog vidi Sebe i nas kao jedno. On oseća da nam On daje ono što On ima, Ljubav i Samilost, a mi Mu dajemo ono što mi imamo, zahvalnost. Naša moć zahvalnosti je u svemu iste snage kao Njegova Svetlost i Njegova Moć Ljubavi, iako mi osećamo da je inferiorna, jer nam je On prvi ponudio Njegovu Svetlost i Ljubav. Na početku Igre On nam je dao što je želeo da nam da, a to je zahvalnost, i za Sebe je zadržao Svoju Svetlost. I sad, Uloga koju On ima je da nam nudi Svetlost, a naša uloga je da mu nudimo zahvalnost. On igra Njegovu Ulogu, ali mi ne igramo svoju ulogu. I sad, ako Mu uzvratimo onim što nam je dao, mi time igramo svoju ulogu i ako nam On ponudi ono što je On zadržao za Sebe, time On odigra Svoju Ulogu. Naša uloga ni na koji način nije inferiorna u odnosu na Njegovu Ulogu. Tek kad nam On da Njegovu Svetlost a mi damo Njemu svoju zahvalnost, mi možemo da ispoljavamo.
„Kad osećaš zahvalnost, oseti da cvet, lotos ili ruža, cveta u tebi laticu po laticu i kad osetiš ogromnu zahvalnost, tad oseti da je taj cvet potpuno procvetao."
„Učitelju,“ reče učenik, „doboko sam ti zahvalan za ovo iskustvo koje sam imao, iako je to bio neprijateljski napad, jer sam mnogo naučio i primio od tebe kroz ovo iskustvo. Ja znam da je tvoja moć ljubavi jedina stvar na svetu koja me može ispuniti i molim se za to da jednog dana moj cvet zahvalnosti potpuno ispuni tebe.“From:Sri Chinmoy,Moć Ljubavi i Cvet Zahvalnosti, Agni Press, New York, 1975
Izvorno sa https://rs.srichinmoylibrary.com/lp