Kada ste u veoma visokom duhovnom raspoloženju i sklopite ruke, ne sklapate ruke prema meni niti dodirujete moja stopala. Ne, kada sklopite ruke, klanjate se svom sopstvu koje teži. Hajde da posmatramo telo kao dve polovine, niži i viši deo. Vaša donja polovina želi da postane jedno sa višom polovinom. Iako ja predstavljam i više i niže sopstvo, samo zbog svog ostvarenja ja sam dobro utvrđen u višem svetu.
Nažalost, ti još uvek nisi dobro učvršćen u višem svetu. Ali mada sam ja u višem svetu, ako odsečem noge i ostane mi samo gornji deo i ako onda poželim da ustanem, neću moći. Potreban mi je moj donji deo isto koliko i moj viši deo. Potrebni su mi podjednako za prosvetljenje, moram imati stalnu komunikaciju i jedinstvo između mog višeg i nižeg dela. Kada sklopiš ruke sa neposrednim unutrašnjim osećajem, tvoje niže ja postaje jedno sa tvojim višim ja. Tada postoji kontinuirani, slatki osećaj, poput reke koja se uliva u okean.
Tragalac je reka, a Učitelj je okean. Prirodni tok reke je da se uliva u okean. Tada će postati okean. Ali ako reka ne oseti da se mora spojiti sa okeanom, čak i ako vidi okean, krenuće pogrešnim tokom ili će samo besciljno krivudati. Tragalac mora da oseti da je reka i da je cilj reke da teče najbrže i uđe u okean. Tragalac mora da prepozna potrebu da uđe u Učitelja. Sa takvim osećajem treba da sklopite ruke dok meditirate okrenuti ka učenicima.
Večeras sam odabrao neke učenike koji su imali dobre meditacije. Da li mislite da sam odabrao sve one koji su sklopili ruke tokom meditacije? Daleko od toga. Samo jedan ili dvoje su sklopili ruke. Mnogo je onih koji danas nisu sklopili ruke, a koje sam ja izabrao. A opet, ima mnogo onih koji su sedeli ispred mene sklopivši ruke, a koje nisam izabrao.
Ako duševno sklopite ruke, to će vam pomoći da bolje meditirate, ali to uopšte ne morate da radite. Postoje neki koji ne sklapaju ruke duševno, već samo čine svoje ruke veoma krutim, kao da će nešto stisnuti ili polomiti. Takva vrsta predanosti uopšte nije predanost.
Neki učenici osećaju kao da imaju sto dolara od svoje unutrašnje težnje, ali njihov cilj je sto jedan. Potreban im je još jedan dolar da bi dostigli predodređeni cilj. Misle da sklapanje ruku pomaže jer znaju da im to može dati poslednji dolar koji im je potreban da dosegnu cilj. Drugi smatraju da ne moraju da sklapaju ruke. Misle da će povećanjem svoje težnje automatski dobiti poslednji dolar. U pravu su. Ali prva grupa oseća da ako postoji još nešto što mogu spolja da učine što će im odmah doneti taj jedan dolar više, oni će to i učiniti.
Većina sklapa ruke samo kada se okrenem prema njima, a ostatak vremena ne sklapaju ruke. Ima nekih koji to rade ne zato što ih gledam, već zato što im njihovo unutrašnje biće govori da sklope ruke u tom trenutku. Kada meditiram na njih, osećaju da je njihova težnja povećala svoj intenzitet, da je sada postala veća, pa sklapaju ruke. Na ovaj način to rade duševno i spontano.
U suprotnom, sklapanjem ruku možete prevariti sebe, možete prevariti prijatelje oko sebe jedan dan, dva dana, tri dana, dva meseca ili šest meseci. Tada će vaša sopstvena iskrenost izaći na videlo. Nešto u vama će vas uštipnuti i reći vam ili da sklopite ruke samo kada ste iskreni i duhovni i kada osetite da je to potrebno, ili da prestanete da sklapate ruke. Vaša sopstvena unutrašnja iskrenost će ući u vas kao metak i reći da varate sebe, varate druge. Ali varajući, ne dobijate pravu težnju.
A opet, samo zato što ste sklapali ruke iz obmane, a sada ste shvatili svoju ludost, to ne znači da treba nužno da prestanete da sklapate ruke. To je kao radoznalost. Neki ljudi ulaze u duhovni život iz radoznalosti. Nemaju iskrenu inspiraciju ili težnju, ali iz radoznalosti dolaze na sastanke i pridružuju se aktivnostima. Konačno vide da ih njihova radoznalost ne vodi nikuda. Tragaoci oko njih imaju istinsku težnju i dobijaju nešto iznutra i spolja. U tom trenutku žele da prekinu svoj život radoznalosti i počinju iskreno da teže.
Ja često kažem da kada morate da birate između lenjosti i ega, veličanje ega je bolje od lenjosti. Kada date važnost egu, bar počinjete nešto da radite. I u duhovnom životu, ako sklopite ruke iz radoznalosti ili čak da biste se pokazali, možete to raditi dva ili tri meseca. Onda, čak i ako vaša iskrenost ne dođe do izražaja, možete čuti dvojicu svojih prijatelja ili neprijatelja kako kažu: „O, vidi šta radi“, i biće vam neprijatno. Ako vam je neprijatno, onda ćete to prestati ili ćete to učiniti iskreno.
Danas, ako čekate da dobijete inspiraciju ili visoku težnju, ne morate da sklopite ruke. Kada dođe iznutra, onda ćete sklopiti ruke. To je apsolutno ispravna stvar. Ako mesecima ne dobijate težnju, a ipak sklopite ruke na pogrešan način, neko će istupiti i kritikovati vas. Reći ćete: „Kako može da me kritikuje? Ispod mog je dostojanstva da me on ili ona kritikuju. Dozvolite mi sada da uradim pravu stvar.“ Prolazak kroz ovaj proces je jedan od načina da se reši problem sklapanja ruku. Naravno, to nije najbolji način. Najbolji način je da sklopite ruke samo kada dođe spontano iznutra.From:Sri Chinmoy,Čas za meditaciju, Agni Press, 1977
Izvorno sa https://rs.srichinmoylibrary.com/hm